UZ 100. OBLJETNICU ROĐENJA

Trideset godina poslije, ili JE LI ČRNJA DANAS ŽIV?

| Autor: Piše Boris Domagoj BILETIĆ
Zvane Črnja, sredinom 1980-ih (Snimio: Mate Ćurić)

Zvane Črnja, sredinom 1980-ih (Snimio: Mate Ćurić)


Od prvih mu početaka i izvora jedne znakovite poetike, preko žanrovskog razgranavanja opusa koji danas cijenimo apartnim i, zapravo, klasičnim, Zvane je Črnja, među inim, bio i zauzeti kulturni povjesničar, tumač hrvatske, osobito dijalektalne i poglavito istarske književnosti i kulture u preplitanju i doticajima. Bio je polemičar neugasla žara i naboja, zanimljiv nam i tada kada je očito griješio u procjenama i zaključcima, a njegova je esejistika u mnogome i danas živo aktualna. Njegova je kasnija, zrela poezija svojevrsno osobno zrcalo mnogih prijelomnica povijesti hrvatske Istre u pjesničkoj formi. Najkraće, Črnja nam do danas autorski književno ostaje kao pjesnik i esejist. 

Da je Črnja još poživio, "slika mile Istre naše" bila bi danas zacijelo drukčija, duši i srcu možda ugodnija, duhom zacijelo nemirnija i sadržajnija. A što bi tek bilo da ga nije bilo, bolje je ne pomišljati. Premda me nitko "ne vuče za jezik", ako bih morao odabrati nekoliko prvih imena među Istranima XX. stoljeća, onda bi - uz Božu Milanovića, Antu Ciligu i Miju Mirkovića kao književnika (dakle Matu Balotu) - jedno od prvih imena bilo ono Zvane Črnje. Umnogome prvo! Među najvećim je on Istranima uopće, neusporediv intelektualac i najsvestraniji pisac unutar suvremene hrvatske književnosti XX. stoljeća u našemu zavičaju, čija se veličina mjeri i činjenicom da je izrijekom prizna(va)o neke svoje zablude, pa i one rane, uglavnom ideološke naravi. Istinski je velikan svoga doba i smjerokazna osobnost, a preostaje nam nadati se da će jednako biti naraštajima koji dolaze. 

Zvane je Črnja bio viđen i poštovan intelektualac svoga vremena i jedan od vodećih misaonih ljudi istoga doba, pa i u protivnika i čak neprijatelja mu (kojih nije manjkalo), njegovo sveukupno djelo (poezija, esejistika, kulturološke sinteze i studije, kritika i polemike, memoaristika, filmologija, književni prijevodi, dramski tekstovi, publicistika) čini ga žanrovski najsvestranijim hrvatskim piscem iz Istre u XX. stoljeću pa i, ne zaboravljajući Matu Balotu (Mirkovića), najvećom pojavom naše literature ovdje. 

A kako bi pak Črnja djelovao u današnjim uvjetima i prilikama europskim, hrvatskim i poglavito istarskim, kako bi se nosio i kako bi reagirao, što bi činio ili pokušao napraviti bar na polju kulture, to ne možemo sa sigurnošću tvrditi, a kamoli znati. Ali, da ne bi šutio, da bi poticao, stvarao i angažirao se ondje gdje mu je mjesto, svakako u epicentru živa zbivanja i duhovnih kretanja, najprije onih zavičajnih, u to nema nikakve sumnje, što potvrđuju sveukupan njegov život i djelo. Ni Istra, poglavito ona kulturna, zacijelo bez njegove pojave ne bi bila ista, naprotiv. Ako "ništa" drugo, kulturna bi slika zavičaja bila znatno skromnijeg sadržaja, još manje snošljiva, humanistički i stvaralački zacijelo, a i ljudski sigurno siromašnija. 

I zato Zvane Črnja -  uzevši ukupnost njegove kreativne pojave sa svim proturječjima - ponovimo, bez sumnje i bez ostatke jest, recimo to konačno, najznačajniji hrvatski pisac podrijetlom iz Istre u čitavu 20. stoljeću. Danas je to bjelodana činjenica. 

Črnjin je Čakavski sabor, njegova formula iz vremena uzleta i poleta, unatoč mnogim nerazumijevanjima i protivljenjima, u cjelini silan doprinos preporodu istarskoga hrvatstva u njegovu najboljem i najsjajnijem novovjekom izdanju. To je bio integracijski, centripetalni, a ne dezintegrirajući pokret, što mnogi inače vrsni hrvatski kritici, osobito književni, nikada nisu prepoznali. Čakavski sabor bio je i ostao najznakovitijim kulturnim, kulturalnim, kulturološkim... hrvatskoistarskim mostom novijega doba, kako prema domovini tako i prema svijetu.  

Svojim djelovanjem na izvornim Črnjinim postavkama i radom njegovih najboljih suradnika, čitave plejade stvaralaca i kulturnih pregalaca, Čakavski je sabor uvelike utjecao na afirmaciju istarskoga kulturnog prostora u nacionalnim i širim okvirima, na njegovu snažnu potvrdu, više negoli na puko očitovanje i nekakvo očuvanje kulturološkog profila većinskoga narodnog entiteta i identiteta Istre.

Naime, ovo potonje već su kao prvu svoju zadaću bili riješili istarski preporoditelji druge polovice 19. stoljeća (riječ je o kontekstu "Naše sloge" i dr.) pa do, zaključno, međuraća i snažna očitovanja zavičaja u emigrantskim oknjiženjima i tisku niza znamenitih Istrana koji su pred fašizmom utočište našli onostran Učke, a osobito u Zagrebu kao (i) njihovu kulturnom i političkom središtu.

Čakavski je sabor zacijelo najvažniji kulturni projekt u Istri prošloga stoljeća, usprkos, dakle, nerazumijevanju na raznim stranama: od lokalne sredine, tadašnjih protuhrvatskih i autonomaških struja, preko zagrebocentričnih kritičara kojima je sve regionalno i dijalektalno do danas ostalo sumnjivo, pa do unitarističkih krugova koji su izravno i zaplotno tukli po svakom očitovanju posebnosti. Tu je uloga osnivača Čakavskoga sabora, Črnje, i brojnih njegovih suradnika i istomišljenika, neizmjerna i neusporediva. Črnjino vizionarstvo i energija još su više došli do izražaja pokretanjem edicije "Istra kroz stoljeća", osnutkom mnogobrojnih katedara istoimene institucije na širemu hrvatskom čakavskom prostoru, u mnogim projektima, tribinama, s razvedenim nakladništvom, ali i prožimanjem s drugim zavičajnim kulturama, osobito onom talijanskom, iako u tom smislu nije uvijek bilo istoznačna ni jednako otvorenog odjeka.

Čakavski sabor će ponekad i ponetko usporediti s Maticom hrvatskom, osobito poslije zabrane Matičina djelovanja nakon Hrvatskoga proljeća. Ali Sabor nije doživio Matičinu sudbinu i zahvaljujući Črnjinim ranijim životnim (političkim i inim, ne samo golootočkim) iskustvima te mudrosti slobodara koji je znao biti i strateg, i taktičar, i operativac. Značio je Čakavski sabor, najkraće rečeno, renesansu i afirmaciju svega onoga najboljeg u prošlosti i suvremenosti što je Istra dala, davala i mogla dati u tome trenutku. Naglasak jest bio na čakavskome izrazu, običava se reći, i to ispravno, na izrazu/jeziku najstarije hrvatske književnosti i knjige, ali i na svekolikoj čakavskoj sastavnici hrvatske kulture. Kao institucija Čakavski je sabor stvorio svoju mrežu na širemu, uglavnom čakavskome prostoru (koji je danas, nažalost, sve uži i skučeniji): u Istri, Dalmaciji s otočjem, Hrvatskome primorju, pa i ponegdje u unutrašnjosti do, primjerice, Like, ali i u inozemstvu, poglavito među našim Gradišćancima. Ostao je i opstao, dakle, Čakavski sabor i zahvaljujući Črnji, a na današnjim je njegovim aktivistima da nađu neke nove formule, rekao bi Črnja, prikladne ovome vremenu i prilikama te da ih ispune sadržajem. Jer nekakve formule i potrebe i danas, valjda, postoje, samo je pitanje prepoznajemo li ih.

Naime, u malim lokalnim sredinama, gdje nemirnu duhu često nedostaje kisika, još je očitija potreba za utemeljenim i samosvjesnim ljudima i institucijama koje moraju djelovati otvoreno i uvjerljivo, sadržajno i demokratski, svjesni vlastite tradicije uložene u budućnost. Nema u Istri danas nijednog pisca i kulturnog djelatnika od imena, koji na neki način nije bio uključen u djelovanje ili pak potaknut radom Čakavskoga sabora.

Šteta što Pula više nema katedru. Ona joj je itekako potrebna i bila bi opet dobrodošla, poglavito danas, a u  nekim relacijama bila bi posebno značajna glede aktualnih društvenih gibanja i stanovitih protukulturnih i anacionalnih tendencija koje na ovome području, dolazeći iz dnevne politike, traju već gotovo dva-tri desetljeća.

Glede Črnjina Čakavskog sabora, onoga izvornog, zatim njegovih "formula" o "pučko-demokratskim" temeljima i sadržajima čakavske hrvatske kulture, pisane riječi poglavito i nakladništva posljedično, pokazalo se nakon njegove smrti koliko je bio dalekovidan, nenadomjestiv i nedostižan čak i bližim suradnicima i poklonicima - osobito nastojanjem da se oznanstveni rad jedne tako važne "transzavičajne", Črnja bi rekao "nadregionalne", u svakom slučaju nacionalne institucije poput Čakavskog sabora i da se, s druge strane, osuvremeni pristup manifestiranju zavičajnoga na razini popularnijoj, onoj pučkoj, ali ne ruralnoj u pejorativnom smislu riječi, u programima diljem cjelokupna čakavskoga prostora, a onoga istarsko-primorskoga osobito. Danas novih ideja na tim poljima i u tim područjima naprosto - nema, pa je taj Sabor nakon Črnje još uvelike bio okrenut prošlosti, već viđenim "formulama", donekle čak kao shrvan zamorom, potrošenošću. Uostalom, oporučni/"oporučni" nasljednici/"nasljednici", ili tek puki nasljedovatelji, Črnjini nisu umjeli niti uspjeli stvarno nastaviti ni s objavljivanjem svojedobno kapitalne edicije "Istra kroz stoljeća", no od 2018. i pojavom nekih drugih angažiranih ljudi ona opet sustavno izlazi - ne onim ritmom kao iz Črnjina vremena, po 6 knjiga godišnje, ali ipak izlazi sukladno današnjim najprije financijskim prilikama i mogućnostima.

Posebna bi tema bila odnos politike prema Čakavskom saboru i obratno, tj. kako se Čakavski sabor držao i održao tijekom svih mijena, pa i onih najoštrijih političkih, u vremenima promjene društveno-političkog uređenja, sustav?, konačno nastanka hrvatske države unatrag tri desetljeća... Taj svežanj ili svota tema, ovdje kao tek "nabacano" gradivo za analizu, samo relativizira još uvijek povremeno žive, znači neugasle tvrdnje i ad hoc suzdržane, oprezne izjave o tomu kako Sabor možda ipak nije (bio) "istarska Matica hrvatska", osobito u vrijeme Matičine zabrane i progona matičara nakon Hrvatskoga proljeća. Ja baš smatram suprotno.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini