pulsko kazalište
Dr. INAT proslavio obljetnicu: Četiri desetljeća mjesto traganja i susreta s istinom
(Snimila Vanesa Begić)
Alfa i omega kazališta Dr. INAT, Branko Sušac, istaknuo je kako teatar nije zabavište već mjesto traganja i susreta s istinom, ma kako okrutna ona bila, odgovorivši na taj način jednom davno gledateljici koja je rekla da "gledajući INAT-ovu predstavu joj je došlo da se ubije". Ovaj prigodni kazališni razgovor između sredovječne gledateljice i redatelja Branka Sušca za Novi list zabilježila je poznata novinarka i urednica Svjetlana Hribar, izvjestiteljica s 36. BITEFA, gdje je kazališna skupina Dr. INAT u popratnome programu Centra za kulturnu dekontaminaciju sudjelovala sa svojom hit-predstavom "I cvrčci su utihnuli".
Ovo je samo jedan od isječaka, majušan dio stvaralaštva ovog poznatog pulskog kazališta koje je proslavilo 40 godina svoga rada neformalnom svečanošću. Za sve je to zaslužan nekadašnji član, Kristijan Modrušan, koji je okupio dio osoba koje su kroz 40 godina prošle kroz Dr. INAT, mjesecima nastojeći kontaktirati sve, a mnogi godinama ne žive u Puli, ljudi su po cijeloj Europi, neki su bili dio INAT-a koji mjesec, godinu dana, a drugi godinama su sudjelovali u brojnim predstavama i u kreiranju repertoara. Nije to bio lak posao.
Bio je to prije svega emotivan susret u Art Parku kod Rojca, potom druženje u jednoj pulskoj pizzeriji zatim gledanje snimki nekih od predstava - bez govorancije, službenog dijela, već samo druženje INAT-ovaca raznih generacija. Neki su došli samo do parka, drugi u pizzeriji, bilo je to ležerno druženje. Kasnije su im se pridružili Šandor Slacki stariji i Branko Sušac.
- Da sam bio vatrogasac, bio bih junak, kazao je Branko Sušac. "Sretan sam, to su velike emocije, hvala Kristijanu na radu i trudu za organizaciju, zaslužuje sve pohvale. Neke nisam niti prepoznao, nisam ih vidio godinama, desetljećima. Da mogu opet odabrati, ponovno bih izabrao kazalište. Evo paralele, što biste vi bez novinarstva, iako nije svaki dan idealan, iako ste prošli puno toga, tako i ja ne bih mogao bez kazališta, iako ima i tu teških dana. No, čovjek ima osjećaj da čini dobre stvari, to je moj život, kazao je Sušac.
- Iako sam bio kratko dijelom ovoga kazališta, to mi je iskustvo puno značilo, puno mi je pomoglo i za stjecanje novih vještina, zbilja vrijedno iskustvo, kazao je Modrušan ističući da nije bilo lako okupiti dio ove ekipe jer u 40 godina kroz INAT je prošlo jako puno ljudi, a od kojih se dio dan-danas profesionalno bavi glumom. Bio je to i izazov, kazao je Modrušan.
Priznanja i nagrade s međunarodnih kazališnih festivala, potom ocjena tjednika Polet iz 1987., gdje među tri najveća kazališna događaja (uz zagrebački Eurokaz i Teatar obala Sarajevo) uvrštavaju i pulski INAT, uvrštavanje INAT-a među deset najbitnijih teatarskih događaja godine 1987., od vrsnog teatrologa i kazališnog kritičara dr. Anatolija Kudrjavceva, uvelike je odredilo životni put ovoga kazališta.
Inat je registriran u kazališnoj sezoni 1984./85., premda je začet gotovo dvije godine ranije, 1983. na republičkoj Smotri kazališnih amatera Hrvatske.
Vrativši se na aktualni trenutak, u razgovoru s brojnim bivšim INAT-ovcima, saznali smo kako ih je ovo iskustvo oblikovalo.
- Bio sam u INAT-u od 2005. do 2007., najviše su me oblikovali "Cvrčci" i "Krugovi", i nakon što sam otišao na studij i dalje sam, koliko sam mogao, surađivao s INAT-om, bio sam i na PUF-u. Upravo ovim kazalištem i festivalom otvoreno je puno novih lokaija, kazališni život u Puli je rastao, a tu sam jako puno naučio. I nakon što sam krenuo raditi druge stvari, redovito bih se čuo s Branko Sušcem i Šandorom Slackim, kazao je David Belas, dobro poznato ime u kulturnom životu Istre.
Miodrag Flego tu je surađivao kao tehničar i također je naveo kako je raditi tehničke stvari za INAT bilo puno izazovnije negoli za ostale manifestacije upravo iz razloga što su se tu otkrivale nove lokacije, od kamenoloma Vinkuran, prije nego što su Cave Romane postale poznata ljetna pozornica, pa sve do kamenoloma na Stoji gdje je sada trgovački centar, a prisjetio se i početaka rada u Rojcu, nedugo nakon što je vojska otišla.
Alessandra Kučević, iako je sada u svijetu likovnosti, bila je dio ovoga kazališta tijekom srednje škole, a kazala je da joj je to koristilo za samopouzdanje, poboljšati komunikacijske vještine, a tu je bilo uvijek puno smijeha što je potvrdila i njezina kolegica Tanja Blašković, koja je istaknula da upravo taj susret raznih generacija u tom kazalištu je pomagao za oblikovati ideje.
Gordana Šimić, danas profesionalna glumica, tu je odradila svoje prve korake, te i danas se s radošću sjeća rada na tim predstavama, putovanja, druženja, ali i činjenice da je ovdje jako puno naučila. Glumila je poslije i u Dramskom studiju INK-a, studirala i diplomirala glumu, surađivala s Teatrom Naranča, Birikinom i brojnim kazalištima, no nikada neće zaboraviti na prve dane glume upravo u INAT-u.
Prisjetili su se ex INAT-ovci i prethodnih prostora, onoga u Scaglierovoj ulici kod Rock Caffea, potom u prostoru nekadašnjih jaslica na usponu iz Ulice Sergijevaca, sve zapušteni prostori, ali gdje je energija glume i stvaranja bila jača od samog izgleda prostorije.
Bojana Pavković veli da se rado sjeća toga iskustva, kao i PUF-a, te da je takvo iskustvo zasigurno i više nego korisno za djecu i mlade, i emotivno, i intelektualno i fizički, jer tada kazalište uđe u pore, a tu je i bio prisutan, navodi, veliki entuzijazam.
Petra Lukež bila je tu od 1990. do 1994. godine, posebno se sjeća rada na "Stepskom vuku", to iskustvo joj je bilo važno za samopouzdanje, a i za naučiti puno toga, a premda su to bile ratne godine, putovalo se koliko se moglo. Sjeća se i jedne izvedbe u hotelu Pula.
Saša Jokić kazao je da je tu dolazio s velikom radošću kao srednjoškolac i posebno mu se dopalo odrastanje uz starije kolege, učenje o raznim svjetonazorima i mišljenjima, kako je to kada učiš od starijih od sebe, a da to nisu tvoji roditelji ili pedagozi. Radio je sa Sušcem i na prvom PUF-u.
Anika Miletić je godinama bila dio ovoga kazališta, najprije kao vrlo mlada, a potom je tu i radila predstave. Provela je predivne dane uz Branka i ekipu, kako kaže, a fascinirala ju je i ta različitost među ljudima i ta stalna nadogradnja.
Maja Koroman u dva je navrata bila u INAT-u, tu je provela lijepe trenutke rane mladosti, a rad na predstavama ocijenila je kao vrlo emotivnim. Prisjetila se i rada na predstavi "Vrt".
Kolegica novinarka Maja Jokanović od osmog razreda osnovne te cijelu srednju školu bila je dio INAT-a te uz predivne uspomene na taj period, tu se kod nje još više razvila već prisutna ljubav prema glumi i stoga je i postala master audiovizualnih umjetnosti. Sjeća se i metodičnog vježbanja tri puta tjedno.
Gordana Trajković također se prisjetila divnih trenutaka tu provedenih, dragocjenih učenja te rada s Brankom Sušcem i cijelom ekipom.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
