Ne sjećam se koji je to bio dan, pa čak ni koje godišnje doba. Vjerojatno nije bilo ljeto jer je autocesta od Rijeke do Splita bila prazna. Sjećam se da sam malo previše popio noć prije i da mi je bilo loše, a ni Orlando nije baš izgledao najbolje. Čini mi se da je nosio onaj svoj zgužvani sako i plavu "konduktersku" košulju, ali ni to više nisam siguran. Ali dimio je jednu za drugom, to nema nikakve dileme.

Potrpali smo torbe s laptopima u bunker i onda od zgrade Novog lista do izlaza na zaobilaznicu vozili s podignutim vratima prtljažnika. To jest, on je vozio, a ja sam se borio da ostanem budan. Jebiga, nitko se nije sjetio da treba i zatvoriti. Valjda su nam trubili ili tako nešto, pa smo stali na Zametu nasred ceste i konačno zaklopili vrata. Nasmijali smo se i krenuli dalje. Bolila nas je neka stvar za bunker. Ne znam zašto, ali imao sam dojam da sam Orlandu na neki način drag. Mislio sam tada da u meni vidi nekakav novinarski potencijal, ali možda je to bilo samo zato što smo isti znak u horoskopu. I to onaj najluđi. I što je njegova žena, kako mi je često isticao, porijeklom "podaj majko", kao i ja.  

I dan danas, u nekom društvu, rado ispričam anegdotu da smo od Rijeke do Splita, od kućica do kućica, stigli za manje od dva sata. Svi me uvjeravaju da je to nemoguće, ali ja sam to tako zapamtio. Orlando je gazio po gasu nemilice i cijelim putem nije spustio ispod 150, stalno kašljucajući i paleći cigaretu za cigaretom. I onda bi krenula neka mudrolija s njegovom omiljenom poštapalicom "sine" u uvodu. A "sin" nije znao gdje je. "Sine, ili si novinar, ili si pizda", glasio je otprilike jedan od savjeta za koji me u to vrijeme baš i nije bilo previše briga.

Taj dan nije se igralo protiv "Hajduka" nego protiv "Splita". Blage veze nemam kako je utakmica završila, ali se sjećam kako sam bio ponosan kad smo stigli pred Park mladeži. Dok sam ja gledao kako ću požderati neki hamburger, Orlando je u onom svom ležernom stilu i bez da se uopće trudi, cupkajući s noge na nogu jer uvijek je nekako čudno hodao, šarmirao sve oko sebe. Ponosan sam bio jer sam tada shvatio koliko je taj čovjek zapravo poznat, a ja sam, eto, došao s njim. U ono vrijeme, a bilo je to prije ere Mišković-Volpi u kojoj je "Rijeka" konačno postala velika, Splićani su više respektirali Orlanda Rivettija nego "Rijeku".

Taj dan zahvaljujući Orlandu upoznao sam i Mosora. Taj veliki splitski novinar, stasom i karijerom, sjedio je s nama u novinarskoj kućici. Za nekoga tko je odrastao uz sportsko novinarstvo to je bilo kao da ljubitelja rock muzike zatvore u "dva sa dva" sa Johhnyjem Štulićem i Mickom Jaggerom. Koje su to priče bile, ajme meni! Neke od njih doista nisu za svačije uši. Ja i dvije legende. Od ove nedjelje, nažalost, niti jedna od njih više nije s nama.

Vjerojatno su već svi živi koji ovih dana pišu o njemu, a većina kolega znala ga je mnogo duže i bolje nego ja, napisali da su se u sportsko novinarstvo, i novinarstvo uopće, zaljubili čitajući tekstove Orlanda Rivettija. Eto, i kod mene je to bio slučaj. Nekim mlađim generacijama je možda teško predočiti, ali tamo 80-ih i 90-ih tiskani mediji su bili Facebook, Instagram, WhatsApp i još štošta, pored toga što su bili mediji. Naprosto, u Rijeci nije bilo drugog sadržaja ako ste željeli čitati o sportu osim onoga što je u Novom listu pisao taj brkati tip koji je bio toliki frajer da su mu novine pored teksta objavljivale i sliku. I što je najbolje, ili najgore, ti Orlandovi tekstovi govorili su više o nogometu ili košarci nego stotine tekstova danas.

Kako je sudbina htjela, i ja sam postao novinar, i to u početku sportski u tom istom Novom listu. Ali kad sam ja došao tamo, Orlando je već bio otišao u Jutarnji. Kako sam napredovao u hijerarhiji sportske redakcije - a za današnja mjerila, kada početnici dobivaju naslovnice kao od šale, bilo je to puževski sporo - osim na županijske lige dobio sam povjerenje ponekad otići i na Kantridu. Tamo sam upoznao Orlanda, onako malo, sramežljivo, sa strane. Nekoliko godina kasnije, kada je Novi list pokrenuo sportski dnevnik Sportplus, Orlando je konačno došao natrag u svoju kuću.

Sjećam se da smo za njega imali posebnu redakciju u kojoj je imao stol, kompjuter i neku duguljastu pepeljaru u koju je gasio cigarete nakon samo nekoliko dimova i onda te dugačke opuške pažljivo slagao jedan do drugog. Mnogi kažu da je pušio po tri-četiri kutije na dan i to je matematički točno, ali kad se oduzme sve što je bacio, bilo je to ipak puno manje.

Pretpostavljam da je posebnu prostoriju Orlando želio zato da se može bolje koncentrirati, ali i zato što mu je, nakon svih tih godina odustva iz Novog lista, bilo neobično odjednom se vratiti natrag u sam vrh i, ne daj Bože, ugroziti autoritet glavnog urednika Sportplusa Kristiana Siroticha. Ali, stol u kantini je zato bio mjesto njegovog susreta s mladima. Tu smo skoro svaku večer imali after job party iz kojeg bi mogli učiti i scenaristi Mamurluka.    

Sportplus je nažalost propao, a dio nas vratio se u Novi list. Orlando naravno u sport, a ja u gradsku rubriku. Nismo se više previše viđali, osim ponekad uz kavu, kad smo se znali i porječkati oko nekih internih gluposti iz firme. Sjećam se da sam jednom malo i pretjerao u nekoj raspravi i da mi je poslije bilo žao. I da me je Orlando pogledao onako očinski i nasmijao se, kao da želi reći da je sve u redu i da me razumije jer je i on nekad bio mlad i lud, ali život i realnost su ipak malo drugačiji. I to je nekako bilo to, zapravo pojma nemam kad sam ga posljednji put vidio prije nego što je frajeru s brkovima opet izašla slika u novinama, ali ovaj put uz natpis: "Umro je Orlando Rivetti".    

Ovaj tekst nažalost neće imati sretan kraj. Ne samo zato što je umro Orlando, već i zato što je s njim, bojim se, skončala i jedna era novinarstva. Sve je manje, ako ih još uopće ima, novinara kojima je ovaj posao doista i u potpunosti ispred svega. Kojima je novinarstvo život, a sve ostalo tek usputne sitnice koje postoje da bi se dočekao novi radni dan. Zvuči možda izlizano, ali Orlando je doista bio takav. I da ga zdravstveni problemi nisu omeli, vjerojatno bi umro na tribinama izvještavajući s neke utakmice ili pišući tekst za stolom u redakciji uz duguljastu pepeljaru. Naravno, s cigaretom u rukama.

Priznajem, ja nisam takav. Nekad sam mislio da jesam, ali nisam. Kako godine idu, počeo sam primjećivati da postoje i druge stvari na ovom svijetu osim novinarskog posla. Živcira me kada moram raditi na dan koji mi je trebao biti slobodan i sve mi teže padaju izvanredne situacije kada satima duže od planiranog moram ostajati ispred ekrana. Jebiga, to je jače od mene.

A Orlando je sve to volio do posljednjeg trenutka. Potpuno i bez zadrške, bez glume, bez furanja u nekog velikog novinara. On je naprosto takav bio. I kad bi završio posao u kasnim satima, jedva je čekao sjesti na piće i ćakulu o nogometu, politici, bilo čemu. I nikad nije imao zmiju u džepu, častio je sve redom i po nekoliko puta. Čini mi se da danas svi jedva čekaju pobjeći iz redakcije, kao da smo prodavači cipela, a ne novinari. Ne zanima ih druženje, razmjena iskustava, kucanje čašama i bliski kontakt bez instant poruka. I ispričavam se prodavačima cipela.

Od svih Orlandovih anegdota najbolje sam zapamtio onu o zmiji i otrovu. Vjerujem da će se i drugi koji budu pisali tekst o njemu sjetiti toga. Kao dijete ujela ga je zmija otrovnica i jedva su mu spasili život. "Ali otrov je još u meni", rekao bi Orlando i dodao nešto kao da ga taj isti otrov čuva od smrti. Čini se da je i otrov izgubio svoju moć. Orlando je umro.

Kad sam čuo tu tužnu vijest, da je Orlando umro, moj obrambeni mehanizam u mozgu krenuo je velikom brzinom smišljati nešto lijepo kao protuobranu. I prvo mi je palo na pamet da je, srećom, doživio da "Rijeka" osvoji naslov prvaka. Te da su na taj način njegov život i karijera bili potpuni. Sada dok ovo pišem, pada mi na pamet još nešto. Orlanda će se pamtiti. O da, Orlanda će se pamtiti. Ne znam baš je li njemu to pretjerano važno, ali znam da neće tako brzo biti zaboravljen.

A mi ostali, adio. Tamo do pedeset i neke si donekle bitan, a onda doviđenja. Orlandu se to nije dogodilo, nit će mu se dogoditi.

Vjerojatno zato što je zauvijek ostao novinar, i nije postao pizda.    

Povezane vijesti

• Bivši predsjednik Uprave Nogometnog kluba osuđen zbog napada na novinara i fotoreportera
• Paus: Bilo bi zaista šteta da Istra izgubi ono što Glas Istre predstavlja - prepoznatljiv medij koji ima velik interes za lokalne teme
• Hrvatsko novinarsko društvo pokazalo kronično nepoznavanje situacije u Glasu Istre