Socijalizam od 1945. do 1990. nikad nije postao pluralističko društvo i od toga se ne može osloboditi krivnje, rekao je Šetić, pohvalivši dva poteza Josipa Broza: slanje JNA u Trst prije oslobađanja Istre te njegovu odluku da tik po završetku rata pošalje u Trst dva svoja najjača obavještajca Ivana Motiku i Dušana Diminića da uključe mons. Božu Milanovića, a ovaj svećenstvo i narodnjake u političko-diplomatsku borbu za zapadne granice

"Završno razdoblje hrvatske nacionalne integracije i stvaranje suvremene hrvatske države" naziv je predavanja koje je jučer na pulskom Filozofskom fakultetu, u društvu studenata i pojedinih kolega profesora povijesti održao prof. dr. sc. Nevio Šetić, redoviti profesor na Odsjeku za povijest pri Odjelu za humanističke znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli te bivši HDZ-ov saborski zastupnik iz Istre, u čak četiri mandata. Povod predavanju drugo je izdanje Šetićeve monografije "Ostvarenje suvremene hrvatske države" te njen prošlogodišnji engleski prijevod naslovljen "A Brief Introduction to Modern Croatian Nation-State Building".

Socijalizam od 1945. do 1990. nikad nije postao pluralističko društvo i od toga se, veli Šetić, ne može osloboditi krivnje. No pohvalio je dva poteza Tita (Šetić ga imenuje samo Josipom Brozom) - odluku o slanju Jugoslavenske narodne armije u Trst prije oslobađanja Istre što se kasnije, veli Šetić, pokazalo jako dobrim potezom. Druga, pak, dobra Brozova odluka uslijedila je tik po završetku rata Titovim slanjem u Trst dva svoja najjača obavještajca i politička djelatnika Ivana Motiku i Dušana Diminića ne bi li monsinjor Božu Milanovića uključili (a ovaj svećenstvo i narodnjake) u političko-diplomatsku borbu za zapadne granice. Kada je Božu Milanovića naknadno jedan francuski novinar pitao kako može djelovati zajedno s komunistima, ovaj je izrekao čuvenu rečenicu: "Režimi se mijenjaju, narod ostaje".

Ustanak je počeo nešto kasnije u Istri, 1942. godine zbog toga što je, kako je objasnio Šetić, Istra bila pod utjecajem Komunističke partije Italije; tada je još jaka bila Kominterna.

Nakon rata, Šetić kao pozitivne događaje izdvaja Pariški ugovor 10. veljače 1947. kojima Istra i Dalmacija pripadaju Narodnoj Republici Hrvatskoj, kao i koncem te godine prvi izbor 15 zastupnika iz Istre, Rijeke i Zadra u Sabor NR Hrvatske , s prisegom i na talijanskom jeziku za talijanske zastupnike. No, dodao je, 1947. je godina u kojoj su komunističke pristalice u Lanišću zaklale blaženika Miroslava Bulešića.

Ilustrirajući dugi proces dvostoljetne nacionalne integracije, datirajući ga od 1790. do 1990. godine, Šetić je kazao da je po Napoleonovom ukidanju Mletačke republike 1497. godine, fra Andrija Dorotić, taj predpreporodni borac za sjedinjenje hrvatskih zemalja, odmah pohitao u Zagreb, želeći pripojiti Dalmaciju Hrvatskoj, tada pod habsburškom vlašću. No, nastavio je Šetić, tada to nije bilo moguće.

U toj je monarhiji 1861. sistem reformiran pa se uvodi višestranačje, dvodomni sabor te pokrajinski sabori. Središnje razdoblje nacionalne integracije u Istri autor smješta između 1861. i 1918. godine, a posebno se osvrnuo na izbore 1907. godine, kada su se stvari malo demokratizirale - uspostavljena je suradnja između Hrvata i Talijana u Istri, no nije se održala zbog Prvog svjetskog rata. Inače, na tim izborima za Carevinsko vijeće 1907. Hrvatsko-slovenska narodna stranka bila je uspješnija od Talijanske liberalne stranke.

Predavanje je organizirano kao redovita mjesečna Tribina Odsjeka za povijest. Šetićeva, pak, knjiga "Ostvarenje suvremene hrvatske države" opisuje zbivanja od pojave višestranačja do nastanka samostalne, međunarodne priznate i teritorijalne cjelovite Republike Hrvatske.

Dva paralelna procesa

Kada je Hrvatska i Slovenija u igri, a dijelom Bosna i Hercegovina i Vojvodina, mislim da je puno bolje raditi usporedbe s primjerom Češke i Slovačke jer taj, uvjetno rečeno, sjeverni dio slavenskog svijeta bio je odijeljen Mađarskom od južnog. U dvojnoj monarhiji konstantno je tinjala ideja da se ona preuredi u trojnu. I sad je bio problem na koji način to učiniti i kako uključiti taj slavenski svijet, kazao je prof. dr. sc. Ivan Jurković

U naknadnoj smo raspravi prof. Šetića pitali zašto je u predavanju posve prešutio ideju južnoslavenskog okupljanja kao dijela i hrvatske nacionalne integracije, a koja se pojavljuje u različitim varijantama još od Križanića i Rittera u 17. stoljeću do ilirskog pokreta Ljudevita Gaja i biskupa Strossmayera u 19. stoljeću. U razgovor se uključio prof. dr. sc. Ivan Jurković, voditelj Katedre za srednjovjekovnu povijest na pulskom sveučilištu, ukazavši na postojanje dva paralelna procesa.

- Kada je Hrvatska i Slovenija u igri, a dijelom Bosna i Hercegovina i Vojvodina, mislim da je puno bolje raditi usporedbe s primjerom Češke i Slovačke jer taj, uvjetno rečeno, sjeverni dio slavenskog svijeta bio je odijeljen Mađarskom od južnog. U dvojnoj monarhiji konstantno je tinjala ideja da se ona preuredi u trojnu. I sad je bio problem na koji način to učiniti i kako uključiti taj slavenski svijet. Jasno je da su se Česi i Slovaci našli na istom putu, kao što su se Hrvati i Srbi našli na istom putu. Međutim, kad je sazrelo vrijeme da dođe do pune integracije, Česi i Slovaci se dogovorno razilaze, a Srbi ne žele dogovor i tu je nastao velik problem, naglasio je Jurković. Na naš spomen počinje li to s Vidovdanskim ustankom, odgovorio je da to vrijedi za kompletno 20. stoljeće.

- Česi su imali određen udio u hegemoniziranju vlasti u odnosu na Slovake, ali nakon pada Berlinskog zida i zajedničkog iskustva sovjetskog sustava, razišli su se bez problema, na miran, dostojanstven, kulturan način. Ovdje do toga nije došlo jer srpsko hegemoniziranje sustava nije dozvolilo odcjepljenje Hrvatske na bezbolan način i onda smo doživjeli to što smo doživjeli. A ta ideja slavenstva u odnosu na opasnost - nije važno je li turska, austrijska odnosno njemačka ili mađarska - živi još od 15. stoljeća. Imate Pribojevića u 16. stoljeću koji računa na slavenski svijet u borbi protiv Osmanlija. Marko Marulić, koji je Dalmatinac, računa na hrvatsku pomoć, dok Pribojević računa na sveslavenstvo. Dakle, ta ideja sveslavenstva već se tada razvija zbog egzistencijalne ugroženosti, a kasnije se ta ista ideja podgrijava zbog egzistencijalne ugroženosti u smislu germanizatorske ili mađarizatorske politike itd, kaže prof. Jurković. Na našu iduću opasku da ideja sveslavenstva nije bila samo izraz egzistencijalne ugroženosti, već i nešto autentično, u što se vjerovalo, prof. Jurković se s time složio, no naglasivši da treba imati na umu taj paralelan proces. (Zoran ANGELESKI)