MORE JE VJEČITA ŽUDNJA ZA JUGOM, ZA IDILOM, ZA ARKADIJOM Mediteran nije svakom dan rođenjem, on se odabire u zrelom dobu, kao vjenčanje!

Čovječanstvo osjeća žudnju za iluzijom. Nažalost, moćnici, patrijarsi, izbavitelji, generali, gotovo redovito upotpunjuju to prazno mjesto i eto ti povijesti, gotovo uvijek krvave. To se nikada neće promijeniti. Ne zaboravimo da je s ovih prostora i Vespazijan. Dioklecijan je, također, bio moćnik, ali kakav. Briljantni reformator posrnulog carstva. Kažu da je bio vrag u grimizu, ali treba vidjeti tko to govori

Skoro 40 godina nakon njegove smrti i 30 godina od sloma Jugoslavije, Josip Broz Tito pojavljuje se u najduljoj od šest priča u svježe objavljenoj knjizi pulskog pisca i pjesnika Vojina Pašića (1966) "Na samotnoj prevlaci otoka Vange", koju je objavio ugledni Durieux. U toj priči "Krug Cadillacom" Tito nije glavni akter, ali je itekako živ i podjednako literarno važan kao i velika bijela psina, glavni Titov "bezbjednjak" na Brijunima kojem prijeti politička smjena zbog propusta s morskim psom koji se mogao nahraniti najvećim sinom jugoslavenskih naroda i narodnosti; ima tu i sočnih homoseksualnih scena, u kojima ne nedostaje ni svećenika.

Kad Tito psuje

Već i zbog nesvjesnog političkog oportunizma, a možda i zbog zasićenosti njegovom prijašnjom višedesetljetnom sveopćom prisutnošću, Titova književna apstinencija (politički) je razumljiva. Autorov izbor forme u kojoj Tito na Vangi, nakon uobičajene duljeg plivanja, monologizira sa slutnjama i strahovima od raspada Jugoslavije nakon njegova odlaska, usput se brijući, tuširajući, psujući, fotografirajući i meditirajući u poetskim slikama, uz finu ironiju liberalnog autora, dobrodošao je raritet u našoj recentnoj književnosti. S time smo otvorili razgovor s autorom.

- Koliko Titov lik u vašoj knjizi ima političkog goriva/motiva, a koliko literarnog, u smislu slojevitosti i kontroverzi Titova lika i djela? Naime, u uvodu priče citirate Georgea Orwela koji je, veli, tamo gdje mu je nedostajalo političkih pobuda, pisao mrtva slova na papiru, gubeći se u brbljanju.

- Od grčkih pijančevanja na simpozijima do naših dana razgovori o politici, manje o ljubavi ili umjetnosti, nisu prestajali. Kad bih rekao da sam uzeo Tita za aktera isključivo iz literarnih razloga, i ničeg više, lagao bih. S druge strane, to nisam učinio iz čisto političkog ili još gore senzacionalističkog aspekata jer bi to za moje shvaćanje literature unaprijed bio poraz, slabost imaginacije i nedostatak ukusa. Tito mi je bio interesantan u iznalaženju pripovjednog postupka nanovog portretiranja, literarizacije onog koji je već (ili se mnogima tako čini) manje-više odavno poznat. U tom pogledu, ako Tito nije zahtjevan i fascinantan, ne znam tko jest.

- Koliko je lik kapetana Mladena Ponoša, nadmenog 'bezbjednjaka', straha i trepeta Brijuna, a nakon posrtanja kukavice i beskrupulozne osobe koja će zgaziti i žrtvovati bilo koga od podčinjenih kako bi sačuvao svoju poziciju, prečesti i gotovo univerzalan tip moćnika na ovim širim prostorima?

- Čovječanstvo osjeća žudnju za iluzijom. Nažalost, moćnici, patrijarsi, izbavitelji, generali, gotovo redovito upotpunjuju to prazno mjesto i eto ti povijesti, gotovo uvijek krvave. To se nikada neće promijeniti. Ne zaboravimo da je s ovih prostora i Vespazijan. Dioklecijan je, također, bio moćnik, ali kakav. Briljantni reformator posrnulog carstva. Kažu da je bio vrag u grimizu, ali treba vidjeti tko to govori. Oni koji smatraju da je dolaskom Mesije sva dotadašnja mudrost svijeta postala luda. Zašto bi se takvima vjerovalo? Ne treba zaboraviti niti Demetrija Hvaranina, doduše napola Grka, koji je sa Filipom i Hanibalom krojio sudbinu tadašnjeg Mediterana, dakle svijeta. Mladen Ponoš je samoljubljivi lukavi prevrtljivac. Od samoljublja nije niti mogao doći do statusa moćnika jer nije imao šarma, bez obzira na talent. Poslije će mu drugi biti krivi jer je slineći nad slavnom glumicom (Elizabeth Taylor u Areni, op. a.) zaboravio na dužnosti. Još će reći da je cijelo vrijeme bio progonjen, ali ne zbog šlamperaja već zbog svojih ideja. Za takve nikada nije kasno imati podobnu prošlost.

Nisam objavio tri romana

- I vi ste dugo književno apstinirali, 15-ak godina. Kakav je vaš stav prema stvaralačkoj produkciji? Sumnjam da sve to vrijeme neobjavljivanja niste pisali. Kad ste odlučili da je ovih šest priča zrelo za čitatelje? Kako u vašem slučaju izgleda to kad ste sigurni da je to - to?

- Od druge knjige poezije "Ovdje gdje prestaje more i zemlja čeka" prošlo je 15 godina. U međuvremenu sam napisao tri romana, jednu novelu, možda dvije zbirke priča i knjigu poezije, ali to nisam objavio jer nisam bio zadovoljan. Nisu zadobile - kako je govorio Danilo Kiš - milost uobličenja. Ako ja nisam bio zadovoljan, kako će biti drugi. Ali nije mi žao, sada s odmakom prepisujem i krivotvorim jedan od tih romana kao da su tuđi i u tome beskrajno uživam. Vjerujem da ću tek ovom, trećom verzijom, biti zadovoljan i da ću je sljedeće godine objaviti. Uostalom, zar je objavljivanje tako nužno. Gotovo nema manekenke koja nema knjigu, kao da su dobra književnost i talent virus gripe, pa je dovoljno da netko kihne u tebe.

- Koliko je čitanje dio vašeg stvaralačkog procesa?

- Valjda jedino Homeru nije moguće pripisati utjecaje prethodnika i to samo zato jer nemamo dovoljno podataka o njima. Čak i kada čitate klasične pisce zastrašuje količina fusnota i objašnjenja. Što je Vergilije bez Homera, Torquato Tasso bez Vergilija, Marulić bez Tassa, može se nabrajati do u beskraj. Ne postoji niti jedan (barem meni poznat) samonikli ozbiljan pisac koji da bi izgradio svoj zid barem jednom nije stao na ljestve sagrađene od dotadašnje književne tradicije. To naravno ne znači pritom krasti i kopirati, da se razumijemo. Negdje od trećeg razreda srednje škole malo je dana da nešto nisam pročitao, ali ne kao pripremu za pisanje ili književni nauk jer to užasno opterećuje. Tako čitajući, umjesto na druge zapravo stalno mislite na sebe, što nije zdravo.

- Koliko vas je čitanje gotovo opsesivno usmjerilo u magični realizam južnoameričke književnosti, u taj magični realizam koji je i odlika vašeg pisma? Koji su autori ili djela odigrala presudni utjecaj na vaše pisanje?

- Riječ 'opsesivno' zvuči klinički, možda je bolje potražiti neku drugu. Pasionirano, možda. Ali bilo je tih faza i prije, nije latinoamerička jedina. Crtani romani i stripovi, Zagor među prvima, francuski romantizam / simbolizam s neusporedivim Baudelaireom, zatim taj magični realizam za kojim je poludjelo pola svijeta, ne samo ja. Sada me isključivo interesiraju Grčka i Rim, do otprilike kraja 4. stoljeća. Pritom i putujem, koliko stignem. Obilazim kamenje, kako kaže jedan prijatelj.

- Na metafizičkoj ravni stoljećima opstaje dvojba je li književnost vječna ili nije. Koliko je vama značajna?

- I bez književnosti se može isto tako opušteno i zadovoljno živjeti. Nije to krucijalna stvar u životu. Nepismeni Cortes, označen sramnim žigom kopileta koje mu milosrđe njegove vjere nije oprostilo, nije se osjećao neugodno pred zamršenim ideogramima na zidovima hramova koje je porušio - nije ni morao, jer mu do tada u životu i političkom napredovanju do plemića i vojskovođe niti njegovo vlastito pismo nije bilo potrebno.

- Očita je vaša fascinacija morem, kojem je preplavljena i ova knjiga, što i ne čudi s obzirom da, uz rodni Bihać, ljeta cijeli život provodite na Hvaru, a i Pula je na moru. Vaša posljednja zbirka poezije nosi naslov "Ovdje gdje prestaje more i zemlja čeka".

- To je Camoesov citat. Nema civilizacije kojoj se, došavši na more, ono nije svidjelo pa se vratila na kontinent. To je vječita čovjekova žudnja za jugom, za idilom, za arkadijom. To je kao izvrnuti antropološki put ribe. Mediteran nije svakom dan rođenjem, on se odabire u zrelom dobu, kao vjenčanje!

Uvrijedit ćeš, nažalost, milijarde ljudi

- Vaš stil odlikuje duga, barokna rečenica. Nakićene digresije u jednoj rečenici traže koncentraciju. Je li to literarni, zanatski manjak ili legitiman književni postupak?

- Jedan francuski autor kaže da istraživanje novog prosedea može ići samo kroz ironiziranje starog prosedea, već poznatog književnog postupka. Premda sam ja u baroknom modelu koji zapravo kiti, u baroku koji ima strah od praznog prostora; koji nadodajući samo popunjava taj prazan prostor, ja sam, umjesto tog popunjavanja praznog prostora, u okviru rečenice, htio pronaći još jedan mogući skriveni sadržaj. Tako sam i svaku od priča u ovoj knjizi pokušao stilski različito napisati.

- Ne gubi li time čitatelj kojemu se oduzima tečnost čitanja?

- Čitanje literature ja ne shvaćam kao odmor i razbibrigu nego kao ozbiljan posao. Ako, recimo, danas čitaš stare latinske tekstove, ako čitaš Homera - koliko ljudi danas s užitkom čita Homera, a strašan je napor pročitati Homera i razumjeti o čemu se radi. Nisam ja Homer, daleko od toga, ali hoću reći da meni literatura nije razbibriga, "pusti brigu na veselje".

- Recimo, Jorge Luis Borges traži koncentraciju, a Gabriel Garcia Marquez ne zahtijeva, sve teče.

- Zato je Marquez genije i nobelovac. Oni su dva različita svijeta. Borges je teži, zahtijeva veću koncentraciju, ali ne znači da je lošiji. Za mene je Borges bolji pisac od Marqueza. Za mene je Mario Vargas Llosa bolji od Marqueza, ali ovaj ima jednu tajnu, ima jednu formulu, jednu magiju koja je neodoljiva. Takvi se rijetko rađaju.

- Daje li se, po vama, njihovim djelima preolako epitet fantastičnog?

- Ako, čitajući Marqueza, naletimo na ljepoticu Remedios koja lebdi u oblaku leptira, onda taj podatak smatramo fantastičnim, dok zrake svijetlosti koje oplođuju djevice smatramo činjenicom koja se dogodila, koja se propovijeda i ako slučajno posumnjaš u tu vrstu fantazije, ispada da vrijeđaš milijune ljudi.

- Milijarde.

- Da. Uvrijedit ćeš, nažalost, milijarde ljudi.

Medicina je moja zakonita žena, a književnost ljubavnica

- U jednoj od šest priča u novoj knjizi raspad Jugoslavije slikovito (logikom neizbježne sudbine) povezujete se starim dotrajalim zubom. Doktor ste stomatologije specijaliziran upravo za postavljanje implantanata. Koliko u literaturu ulažete (možda i nesvjesno) logiku medicinara?

- Ako uzmete knjigu povijesti medicine, čitat ćete je kao najmaštovitiji roman. Studij anatomije nije bez intelektualnog erosa. Fiziologija također. Dijagnostika uključuje obradu podataka, ali vam je potrebna mašta da ih povežete i dođete do prave dijagnoze. Zapravo, odgovorit ću riječima doktora Čehova: "Medicina je moja zakonita žena, a književnost ljubavnica. Kada me jedna iznevjeri, ja noć provedem s drugom!"

Vojin Pašić je čovjek 19. stoljeća

Urednik knjige "Na samotnoj prevlaci otoka Vange" Nenad Popović iz izdavačke kuće Durieux ističe da je Vojin Pašić vrlo elegantan autor, vrlo literaran.

- On je čovjek 19. stoljeća, čovjek literarnog interesa. Tako žestoko i tako bogato rijetko tko danas piše. Tako u uvodnoj kratkoj priči iz 15. stoljeća Venecijanac siluje poludivlju djevojku u trstici neretvanskog mulja, dok taj ekstremni siže ima silno bogatu kulturnu pozadinu. Vojin Pašić je beskrajno obrazovan i načitan pisac, univerzalist, skoro učenjak, s nevjerojatnom suverenošću kao da stalno objavljuje. Ovo su pripovijetke koje su pisane na način na koji je pisao Edgar Alan Poe, bogate priče, ali ne minimalističke već takve koje vas ponesu kao roman, kao dobar film. Vojin je 'borgesovac', a to danas nije moderno, iako će Borges ozbiljnim ljudima biti svjetionik bar još 300 godina. Vojin je napisao spektakularne, fellinijevske priče, kaže Popović, najavljujući uskoro i Pašićev roman.