NA DANAŠNJI DAN
MEĐUNARODNI DAN DJEČJE KNJIGE: I naš Poluotok ima brojne autore koji pišu za djecu
Najplodniji autor za djecu u Istri je Daniel Načinović (Neven LAZAREVIĆ)
Polazeći od najbanalnije definicije da je dječja književnost - književnost namijenjena djeci, treba napomenuti da u književnosti nema pisaca za djecu i pisaca za odrasle. Ima samo dvije vrste književnika: jedni su umjetnici, a drugi nisu
Svake godine na rođendan Hansa Christiana Andersena, 2. travnja, obilježava se Međunarodni dan dječje knjige i to je prilika da se sjetimo koliko su knjige za djecu važne u njihovu odrastanju, i kako ljubav prema čitanju treba razvijati od najranije dobi.
Dvije vrste književnika
Polazeći od najbanalnije definicije da je dječja književnost - književnost namijenjena djeci, treba napomenuti da u književnosti nema pisaca za djecu i pisaca za odrasle. Ima samo dvije vrste književnika: jedni su umjetnici, a drugi nisu. Književnost za djecu namijenjena je djeci od tri do 12 godina, dok su se stariji dječji pisci obraćali čitateljima u dobi do 16 godina. U Istri djeluje čitav niz autora koji stvaraju za djecu. Najpoznatiji je Daniel Načinović, koji je i dobitnik nagrade "Ivana Brlić-Mažuranić" za svoje stvaralaštvo za najmlađe i koji je i što se tiče količine, napisao najviše knjige za djecu. "Una, povedi i mene", s ilustracijama nezaboravnog Predraga Spasojevića, "Banka kakva zavrzlamka", "Sony i Lanka", "Sretan Božić Sybil", "Bajke", Hermenegildove bajke", "Čarobna harmonika", samo su neke od knjiga ovoga autora za najmlađe.
Potom su tu Tomislav Milohanić, Dinko Š. Kalac, Mirella Malusa', Tatjana Pokrajac Papucci, Janko Crljenica, Ivan Svetić, Slavica Lončarić, Carla Rotta, Mariakristina Mirkovič Rubbi, Marija Družeta, Vesna Milan, Ivona Orlić…
Neki autori marljivo stvaraju, nalazeći teže put do šire publike, drugi su prisutniji na književnoj sceni, pojedini autori nižu nagrade i priznanja, no književna scena za djecu u Istri je prilično bogata.
U sferu dječje književnosti spadaju slikovnica, dječja poezija, priča, dječji roman, basna, roman o životinjama, a zatim su tu još i povijesni roman, znanstvena fantastika, putopisi i biografska djela.
Klasike dječje književnosti čine ona djela koja su intencijski namijenjena djeci, koja tematsko-motivskom začuđenosti osvajaju, odnosno djela koja su infantilizirana te svojom fabulom privlače dijete i dječje naraštaje. Stoga teorija književnosti ne može polaziti od već postojećeg povijesno-duhovnog iskustva književnosti, jer tek u književnosti nalazi svoje opravdanje i osmišljanje.
Fantazija u ovom slučaju senzibilizira osobu koja još nema dovoljno razvijenu maštu ni sposobnost vizualnog predočavanja. Tema je obrađena na nov način i originalno, a u tome leži važnost dobre slikovnice, odnosno knjige za djecu. Život književnosti podložan je stalnim mijenama, prevrednovanjima, to je conditio sine qua non njena opstanka.
Prvim se dječjim romanom u hrvatskoj književnosti smatraju Čudnovate zgode Šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić iz 1913., iako je Jagoda Truhelka napisala priču Tugomila 1894. To je djelo već odavno zaboravljeno i ne navodi se kao prvo ostvarenje za djecu u nas. Truhelku su definirali i osječkim Šenoom.
Stvaralački razlozi
Književnost za djecu mora biti potaknuta prije svega stvaralačkim, a ne odgojnim razlozima. Djela namijenjena djeci trebaju biti književna kreacija s posebnim stvaralačkim osvrtima i estetskim zakonitostima, a nikako literarnim postupkom zamaskirane pedagogije. Jednostavnost izražena u literaturi za djecu iziskuje posebnu moć i vještine književne nadarenosti, kao i stilsku strukturu te izbor riječi. Sve to treba ujedno biti adekvatno dječjoj spoznaji.
Početkom dječje poezije smatraju se knjige I. Waatsa Božanske i ćudoredne pjesme za djecu (Divine and Moral Songs for Children, 1715.) i J. Newberyja Pjesma majke Guske (Mother Goose's Melody, oko 1765.).
Prije svega, već kada dijete napuni nekoliko mjeseci u njegovome se životu javljaju nursery, odnosno malešnice (taj je termin prvi put upotrijebio Milan Crnković u knjizi Hrvatske malešnice, 1998.), što je oblik pjesama u najranijem djetinjstvu, za bebe, i one su uglavnom pjevane.
"Prepelica" (1956.) Grigora Viteza označila je novo razdoblje jer je stvaralački spojila tradiciju slavonske narodne pjesme i senzibilitet suvremenog mladog čovjeka, unijevši u hrvatsko pjesništvo nova estetska načela i pogled na dijete.
Dječja je priča vrlo važna vrsta dječje književnosti, koja prati djecu od trenutka kada počinju usvajati jezični sustav i ne napušta ih do kraja djetinjstva. Dubravka Težak dijeli dječju priču na bajku, fantastičnu priču i pripovijetku. Pritom ona tu klasificira usmene, ali i pisane bajke, budući da one pisane učestalo posjeduju jednu drukčiju, nerijetko i parodijsku postavku u odnosu na usmeni predložak.
Narodne su priče mit, legenda, bajka, novela, pripovijetka, anegdota ili šaljiva priča, a od svih njih najvažnije za djecu su bajke i pripovijetke. Najpoznatije narodne priče ispričane dijalektom, i to onim napuljskim, jesu Cunto de li cunti ili Pentamerone (Priča nad pričama), koje je 1635. napisao Giambattista Basile, a Pepeljuga se kod njega zove Zezolla. Prva knjiga za djecu vjerojatno je ona Johna Bunyana (1628. - 1688.), naslovljena Hodočasnikovo (ili Poklonikovo) putovanje (1675.), a potom Charles Perrault otvara veliko poglavlje umjetničke dječje priče.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
