Povjesničarka umjetnosti i etnologinja Kristina Tamara Franić već deset godina djeluje u Istri, što je bio povod za ovaj razgovor.

- Ove se godine obilježava deseta godišnjica Vašeg djelovanja u Istri. Predstavite nam ukratko najvažnije etape Vašega rada, gdje ste prije svega Banjolama dali umjetnički duh i štih?

- Prije deset godina sam se doselila iz Zagreba u Pulu. Na taj radikalni potez morala sam se odlučiti jer je moj tada trogodišnji sin bio jaki alergičar. Nažalost, teški alergijski napadi, koji su mu onemogućavali normalno disanje dolazili su bez najave i svakim danom su bili sve jači, bez obzira na godišnje doba. Kada se njegov bolnički boravak intenzivirao, a on mi je naočigled propadao, odlučila sam se na radikalan potez preseljenja. Napustila sam stabilan, privatni posao, dom, prijatelje, uobičajene životne rituale i preselila se u Banjole, gdje su već živjeli moji roditelji. Odlučila sam se na Banjole jer mi sin uz more nikada nije imao alergijsku reakciju. Kada samo se preselili, njemu sam spasila život, a ja sam trebala kretati od početka. Nova poznanstva, novi poslovi, novi običaji, rituali i ljubavi. Nije bilo lako, pogotovo zbog posla. Uglavnom za kriterije mnogih bila sam prekvalificirana.

Magistrirala sam povijest umjetnosti i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nekako su me moja znatiželja, mladenačka energija, entuzijazam i nepresušna kreativnost brzo ubacili u petu brzinu te sam specijalizirala marketing na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu s odličnim uspjehom, 5.0. Iz današnje perspektive čudim se kako sam sve to mogla. Dvoje male djece, uskoro je došlo i treće, regularni posao, odgovorne menadžerske pozicije, pokretanje privatnog posla, rad u Udruzi Arsa Nova, redanje projekata, smjenjivanje poslova, putovanja. Bilo je to intenzivno razdoblje mog života, kada sam spavala najviše pet sati dnevno. I beskrajno sam uživala u tom stvaralaštvu. Dolaskom u Banjole životni tempo mi se prepolovio. Zdravo dijete i život uz more koje obožavam dali su mi jednu višu, ljepšu dimenziju. Imala sam osjećaj kao da sam došla na godišnji odmor, međutim svejedno, želja za radom nije stala. Uz redovni posao koji neću spominjati, jer me uopće nije radovao, niti me ispunjavao - kompenzaciju sam našla ponovo u umjetnosti. Općina Medulin ponudila vođenje Zavičajne galerije u Banjolama što sam bez obzira na mnogo volonterskog rada, objeručke prihvatila. U zadnjem desetljeću, u toj galeriji, organizirala sam i otvorila tridesetak izložba, a možda i više. Ugostila sam mnogo domaćih i stranih umjetnika. Kao voditeljica i kustosica galerije odlučila sam se ne robovanju strogom konceptu galerije. Cilj mi je bio demokratizirati umjetnost i približiti taj prostor svim ukusima publike, dovesti publiku u živi prostor galerije. I u tome sam uspjela. Zbog toga ta galerija nije programski usko profilirana. Mislim kako u manjim sredinama galerije trebaju funkcionirati upravo tako, osluškivati što tržište voli, a ne što će kustosu dizati rejting. Zato su moje izložbe posjećene. Uspijevam balansirati između zakona ponude, potražnje i poštujem "genius loci".

Nedostaje menadžera u kulturi

- Kakvom ocjenjujete istarsku likovnu scenu u odnosu na likovnu scenu iz ostalih dijelova Hrvatske?

- Istarska likovna scena u odnosu na ostale krajeve Hrvatske je vrlo živa, fluentna i transparentna te prednjači u svojoj inovativnosti i programskoj djelatnosti. Mislim da nedostaje malo više samopromocije i internacionalizacije. No, ovo potonje nedostaje cijeloj hrvatskoj kulturnoj sceni. S radošću promatram kako su u Kandlerovoj ulici u Puli niknule neke nove galerije u kojima je programski život vrlo profesionalan, intenzivan i promišljen. Snaga promocije je upravo u takvim malim, poduzetničkim kulturnim enklavama, jer su one prilagodljivije, manje zahtjevnije i poslovni procesi odlučivanja su brži u odnosu na državne ustanove. Duktus svakog projekta trebao bi biti marketing ili bar manji dio njega, a to je promocija. Kulturnjaci to pomalo shvaćaju, pogotovo u ova vremena epidemiološke izolacije kada se morate okrenuti marketingu i novim medijima, htjeli vi to ili ne, znali vi to ili ne. Nedostaje menadžera u kulturi jer iluzorno je očekivati da će neki umjetnik biti i vrhunski slikar, kipar ili performer, i uz to vrhunski menadžer za prodaju i marketing. To jednostavno ne ide skupa i zato u razvijenim tržištima kulture točno se zna koja je funkcija galerista, prodajnog agenta ili umjetnika. Kod nas je to sve u istom loncu, što nije dobro, a tržište umjetnina je totalno neregulirano, uz žalosni gubitak kvalitetnog srednjeg, građanskog sloja koje je kupovalo umjetnine. Predložila bih svim muzejima i galeristima Istre da se cehovski okupe i organiziraju jaku marketinšku agenciju koja će ih programski, a ne institucionalno promovirati diljem svijeta, ali ne na disperzirana, već ciljana tržišta koja će se definirati istraživanjem i definiranjem potreba. Danas je to puno lakše uz ovu sveopću glokalizaciju. Vani se umjetnine itekako kupuju, ali struktura tržišta i njegove potrebe su drugačije. Zašto ne preskočiti granice i likovnu kulturu pretvoriti u dobar izvozni program. Time bi se trebala pozabaviti Hrvatska gospodarska komora i Ministarstvo kulture uz angažman stručnjaka u kulturi.

- Online otvorenja donekle dobro funkcioniraju, no mnoge svjetske ustanove odabrale su online način prezentacija svojih djela i prije pandemije. Kakav pristup preferirate i hoće li virtualna umjetnost uzeti mjesto onoj klasičnoj?

- S obzirom na epidemiološku situaciju - online umjetnost je nužnost, međutim umjetničko djelo, s obzirom da je direktni nositelj umjetnikove energije i esencije viših sfera, ne može se kvalitetno konzumirati bez fizičkog kontakta. Niti jedno umjetničko djelo ne izgleda isto uživo i virtualno. Razlike su katkada začuđujuće velike. Doživljaj boja je drugačiji, ne može se doživjeti plasticitet skulpture, nedostaje ta perceptivna dimenzija više. Stoga se iskreno nadam kako će ovo covid ludilo uskoro popustiti i kako će se ljudi ponovo moći družiti u međusobnoj interakciji, u svetom trianglu umjetničkog djela, ljudi i sebstva u stvarnim, fizičkim prostorima galerija, muzeja ili koncertnih dvorana.

Umjetnost je poput vode

- Analizirali ste i mogućnosti novih medija zanimljivim primjerom singapurskog muzeja. Predstavite nam taj primjer dobre prakse.

- Umjetnost je poput vode, fleksibilna, prilagodljiva, dovitljiva i uvijek pronalazi put svog referiranja. Ako me pitate što je bilo prije, umjetnost ili čovjek, reći ću Vam umjetnost, jer ona je čista kreacija koju ljudski um zagrabi, a srce obradi. Njena interpretacija i uloge su bile razne kroz povijest ljudskog društva, od magijskog, antropomorfnog, estetskog, izvedbeno perfekcionističkog, uporabnog, angažiranog, gerilskog, filozofskog, do dekorativnog i multimedijskog. Stilovi i uloge su se smjenjivali, a bržim razvojem ljudskog društva, industrijalizacijom i sada digitalizacijom te promjene su se intenzivirale. Sada na tržištu kulture možete pronaći svašta, a pravilo je da nema pravila. U takvim okolnostima velike ponude traga se ili za stilskom inovativnošću (često se poseže za spajanjem više stilova), izvedbenom perfekcijom ili novim izvedbenim medijima, odnosno spajanjem umjetnosti i tehnologije. Upravo u toj trećoj varijanti vidim mogući razvoj umjetnosti novog doba, njene nove smjernice. Nazvala bih to tehnoart, spoj novih tehnologija, znanosti i digitalne umjetnosti. Izvrstan primjer te nove umjetnosti možemo vidjeti u Muzeju umjetnosti i znanosti u Singapuru – ArtScience Museum u kojem je digitalna kultura prezentirana u svom najekskluzivnijem postavu. Izložene su začudne kreacije, mješavine videa, holograma, skulptura, svjetlosnih instalacija koje razbijaju tradicionalno poimanje umjetnosti, gdje se promatrač doslovno integrira u izložak i izlagački ambijent te postaje njegov sastavni dio. Time se više stimuliraju svi osjeti promatrača, doživljaj je veći, a time i dugotrajno pamtljiviji. Doslovno nas umjetničko djelo integrira u novu stvarnost, a ako se vratimo na ideju kvantne fizike da smo ono što promatramo, onda cijela ta predstava dobiva dodatni filozofsko–egzistencijalistički prefiks.

Povezane vijesti

• Bez značajnijih odstupanja u odnosu na lani
• Sredstva dodijeljena uglavnom etabliranim programima
• Za sanaciju spomenika kulture 2,2 milijuna kuna