Naši su zavičaji zapečaćene arkadije djetinjstva, nerijetko postavljeni u središte naših misli, čežnji, žudnji. I Boško Kedžo, buzetski slikar i, odnedavna, spisatelj, ima svoju arkadiju - ime joj je Zagora, kaže urednica knjige Mirjana Pavletić

"Kolovoz u Zagori i druge priče", književni prvijenac Boška Kedže, zbirka proznih radova koja sadrži šesnaest priča nastalih u posljednjih petnaestak godina, predstavljen je u buzetskom Narodnom domu. Prvih deset priča svojevrsni su spomen(ar) na ljude i događaje iz autorova zavičaja, naselja Planjana Donjih u Dalmatinskoj Zagori, a u preostalih šest portretirani su ljudi koji pripadaju drugim miljeima, i koje su na neki specifičan način obilježile autorovu sadašnju, buzetsku životnu sredinu.

Iza malog otvora u suhozidu, na naslovnici knjige, krije se, simbolično, cijeli jedan "zarobljeni" svijet - Zagora. Kriju se u tom otvoru Kedžini kolovozi u Zagori, male "pastorale", sjećanja na djetinjstvo i mladost, na ljude i događaje koji su obilježili jedno odrastanje, jedan odlazak i brojne povremene povratke, istaknula je na predstavljanju knjige Mirjana Pavletić koja je, kao urednica izdanja, ujedno autorica kratkog pogovora.

Ostavio trajni pečat

Izdavač knjige je Pučko otvoreno učilište "Augustin Vivoda" Buzet. Lektorica je Tea Peloza, grafički urednik David Ivić. Knjiga je tiskana u Grafomarku Zagreb, a objavljivanje knjige uz ostale sponzore, podržao je i Grad Buzet. Predstavljanje knjige u Narodnom domu moderirao je Mirjan Flego iz buzetskog Učilišta.

- Naši su zavičaji zapečaćene arkadije djetinjstva, nerijetko postavljeni u središte naših misli, čežnji, žudnji. I Boško Kedžo, buzetski slikar i, odnedavna, spisatelj, ima svoju arkadiju - ime joj je Zagora. Ima on i svoje vrijeme za nju - kolovoz. To je vrijeme kada se Kedžo i fizički, a ne samo mislima, riječju, slikom, bar jednom godišnje, kada je to moguće, na tjedan, dva, vraća svome ishodištu, u srce Zagore, u Planjane Donje, tamo gdje je rođen prije 62 godine i odakle je krenuo "u svijet" po završetku gimnazije u Drnišu. A onda se, u ljeto 2017. godine, događa onaj ključni kolovoz i onaj ključni povratak. Kedžo, sada umirovljenik, posjećuje rodni kraj i, konačno, ostaje u zavičaju onoliko dugo koliko mu to srce želi. Taj će susret sa Zagorom ostaviti trajni pečat. Odjednom će s prašnjavoga ognjišta zaiskriti crtice iz djetinjstva i mladosti, reći će Pavletić i dodati kako će s pravom Kedžo, kreativac naoružan emocijama, zaključiti - ovo valja zabilježiti trajno, bojom na platnu ili perom na papiru. Dogodilo se i jedno i drugo: u kolovozu prošle godine Kedžo nudi likovnoj publici na ogled svoju izložbu "Slikom i pričom u Zagori", a ove godine, predstavlja svoj književni prvijenac, zbirku priča o Zagori koju obogaćuje i s nekoliko uradaka druge tematike.

I dok Boškovi akrilici na platnu, kaže Pavletić, nude Panove motive snenih i osamljenih krajobraza, suhoziđem obrubljenih pašnjaka, plavozelene osjenčane vizure nedirnutog, gotovo idiličnog prostora, u svojoj zbirci priča, poglavito u prvih deset, Kedžo nudi svojevrsni spomen(ar) na ljude koji žive ili su nekoć živjeli stopljeni s tim svijetom, neke od osebujnih stanovnika Planjana Donjih: starog pastira Jolinu, dida Markutina i babu Iketinu.

Živost i zvučni kolorit

Kedžo pod debelom hladovinom ostarjele koštele, ladonje,, kroz partiju karata, zanimljivo portretira igrače, Duću, Ivu, Direktora i Joku, upoznajući istovremeno s njihovim mentalitetom, ali i s govornim idiomom podneblja što ovom proznom uratku daje živost i zvučni kolorit. Priča je tu i o nemilom događaju iz gimnazijskih dana, sedamdesetih godina prošloga stoljeća, u kojoj neizbježno izbija na površinu kao sjećanje još jedna priča, dakle priča u priči, nakon autorova bolnog susreta s porušenim i spaljenim Drnišom i drugim naseljima Dalmatinske zagore, 1995. godine, nakon Domovinskog rata.

I u posljednjih šest priča u zbirci portretirani su ljudi, ali oni pripadaju drugim miljeima. Sjećanja su to na osobe koje su na neki specifičan način obilježile autorovu sadašnju životnu sredinu, na nezaboravne prijatelje, ali i na one stvarne ili fiktivne protagoniste koji su svojim životnim stilom, iskustvom i, ili svjetonazorom, odaslali važne moralne poruke.

- Kroz šesnaest priča, ispričanih jednostavnim, toplim i tečnim stilom, iznoseći na površinu karaktere svojih protagonista koji su dobrim dijelom oblikovani specifičnošću podneblja i teškim životom, Kedžo je odškrinuo ta imaginarna vrata u suhozidu i, ovaj put perom, oslikao vilinske pejzaže i skrivene kutke ljudskih duša koje u njima obitavaju, zaključit će Pavletić.