Na trećem katu Rojca, ekipa iz kazališta dr. Inat uhvatila se ukoštac apsurdnim svijetom Ionesca i Harmsa u "Hrvatskom bez muke" Snježane Akrap Sušac i "Foteljama" Ivane Nataše Turković i pokazala koliko je taj apsurd i danas aktualan. Možda je zato istovremeno i toliko zabavan

Kazališna scena u Puli imala je svojih uspona i padova u 2019. Istarsko narodno kazalište - Gradsko kazalište Pula u godini na izmaku imalo je četiri koprodukcije s kojima je iznjedrilo premijerne naslove (koji nisu bili jedine premijere).

Rezultat je bio pomalo neujednačen, no uglavnom pozitivan, tako da smo opet imali prilike vidjeti neke jako dobre naslove, iako je predstava koja nas se najviše dojmila nije izvedena u zgradi INK-a nego u jednom kafiću iliti rock baru, no krenimo redom.

Romeo i Julija

Prva koprodukcijska premijera u INK-u u 2019. bila je 31. siječnja. Bila je to "Romeo i Julija" nastala u suradnji s Regionalnim kazalištem Sjeverne Grčke, Kozani u režiji umjetničkog direktora Lefterisa Giovanidisa. Imali smo velika očekivanja i bili smo prilično zaintrigirani kada smo čuli da će ova legendarna Shakespeareova tragedija biti izvedena na grčkom i hrvatskom, što dodatno pojačava podjelu između dva svijeta u priči. Nažalost, očekivanja nisu ispunjena jer smo dobili kazališni komad koji je spor, s likovima koji nisu baš uvjerljivi i radnjom koja je prilično dosadnjikava, unatoč zanimljivom klasičnom književnom predlošku. Možda je problem bio u umoru ansambla jer navodno je ova predstava u Grčkoj pobrala odlične kritike.

        Drukčija situacija bila je s plesnom predstavom "Meduza - Duhovi Sylvije Plath". Životom utjecajne američke književnice koja si je mlada oduzela život pozabavili su se Miloš Sofrenović, Milica Konstantinović i Vladimir Korać koji su u INK-u održali audiciju. Njihov selektivni pristup se isplatio te su angažmanom glumaca i glumica među kojima su se na koncu našli Andrea Gotovina, Luka Mihovilović, Nika Ivančić, Sendi Bakotić i Maja Ožegović stvorili odličan ansambl koji je uložio svoju energiju što se itekako vidjelo. Glumci su predstavili više faza Plathinog života, no na koncu nam je ipak malo nejasna ostala priča koja nas je malo zbunila.

Lysistrata 21

Sredina lipnja donijela nam je i treću koprodukciju, a ovaj put premijera je održana u dvorištu Povijesnog i pomorskog muzeja Istre na Kaštelu. Bila je to "Lysistrata 21 - Vodimo ljubav, a ne rat", a redatelj Manfred Schweigkofler okupio je brojnu glumačku ekipu te se trudio dopasti publici. Sudeći po reakcijama na jednoj od izvedbi i nakon nje, izgleda da je u tome uspio. Ipak, iz neke strogo osobne perspektive, teško nam je bilo prijeći preko razvučene i zastarjele priče, nepotrebnih scena i jednako suvišnih songova, barem većine njih.

        Konačno, jesenska premijera na daskama INK-a pokazala je da ima nade za koprodukcije. "Muževi i žene" Woodyja Allena u režiji Antonija Cafiera koji su premijerno izvedeni u listopadu u jednom trenutku djeluju kao da će skliznuti u tok predvidljivosti i već kada se čini da se nema više ništa za reći, priča opet oživljava i tjera nas da ostanemo do kraja koncentrirani. Još jednom se mlada pulska glumačka ekipa Luka Mihovilović, Lara Živolić, Valter Roša, pokazala doraslom za ovakve pothvate, a ovaj put bili su pojačani Madom Peršić, Galom Nikolić i Matinom Antunovićem. Priče iz bračnog života tako su u ovoj verziji učinjene zanimljivima i onima koji ne plove bračnim vodama.

Edukativna predstava

Te premijere nisu u INK-u bile jedine. Edukativna predstava "Oluja u glavi" uspješno je izvedena krajem rujna, a bila je posvećena tinejdžerima, ali i njihovim roditeljima. Tinejdžeri su jedna publika za koju nam se čini da je kazališni autori trebaju otkriti u smislu da se predstave u pravilu rade ili za djecu ili za odrasle.

Tinejdžerska publika mogla je aktivno sudjelovati u razvoju priče predstave "#tonijeljubav", čime je na Maloj sceni INK-a obilježen Međunarodni dan kazališta potlačenih. Prezentacija koja je uključivala razgovor publike i glumaca i na kojoj su neki od gledatelja postali glumci, ispala je jako dobro.

Kada već govorimo o djeci, kraj godine je kao i uvijek u INK-u rezerviran za dječje predstave, a ove godine za postavljanje na veliku scenu Luka Mihovilović i Dora Delbianco odabrali su Twainovog "Kraljevića i prosjaka". Nimalo lako zadatak rezultirao je timskom sinergijom koja se ogledala u svim segmentima od glume mladih glumaca i glumica iz Dramskog studija INK-a, glazbe, plesa, videa pa do scenografije koja nas je oduševila čim se zavjesa podignula.

Nije to bilo sve. Godina je u INK-u započela predstavom "Ljetopis" kojom je obilježeno 70 godina od prve predstave na hrvatskom jeziku u ovom kazalištu, što je zaokruženo dokumentarcem "Pula i njezino kazalište".

To je što se tiče INK-a, no predstave su se radile i izvan pulske gradske kazališne kuće, primjerice u Rojcu ili na Kaštelu. Na trećem katu Rojca, ekipa iz kazališta dr. Inat uhvatila se ukoštac apsurdnim svijetom Ionesca i Harmsa u "Hrvatskom bez muke" Snježane Akrap Sušac i "Foteljama" Ivane Nataše Turković i pokazala koliko je taj apsurd i danas aktualan. Možda je zato istovremeno i toliko zabavan.

U Balama, na pulskom Kaštelu, ali i kamenolomu Cave Romane su se predstavili glumci i glumice iz Tetra Fort Forno koji u Balama vodi redatelj i pedagog Robert Raponja. U "Istarskim pričama" Borisa Senkera pričali su o Istri, a u "Sanjarima budućnosti" o Puli. Da je živo biće, najveći istarski grad imao bi štošta za ispričati, njegova je povijest bila burna i ima u njoj puno više toga no što se može sabiti u jednu cjelovečernju predstavu, no autori su to shvatili i dali Puli da ispriča tek jedan dio svog životopisa što se na koncu pokazalo kao pametna odluka.

Ipak, ako bismo birali najbolju predstavu koju smo gledali prošle godine, put bi nas u mislima odveo u smjeru od centra prema periferiji, u rock bar Mimozu, jedne obične kišne večeri u travnju gdje se održavao "Cabaret Valeska" (kasnije izveden i u Rojcu). Autorski je to projekt Edvina Liverića i mlade pulske glumice Nike Ivančić koja je ušla u život pokojne Valeske Gert. Prvo, Ivančićkina transformacija bila je nevjerojatna, s jedne strane zbog efektne šminke, s druge strane zbog prirodnog talenta iz kojeg stoji potpuna posvećenost onome što se radi. Doživljaj je bio negdje između jednostavno čudnog i jednostavno nevjerojatnog. Da je predstava izvedena u kazališnom prostoru vjerojatno ne bi na nas ostavila toliki dojam, no ovdje smo se sami morali truditi da vidimo pozornicu (a to je bio prostor oko šanka), što nas je u početku malo živciralo, no trud se na koncu isplatio. Istezanje vrata na koncu bila je sasvim pristojna cijena za ono što smo dobili zauzvrat, pogotovo kada o tome razmišljamo s vremenskom distancom.

Povezane vijesti

• Splitsko Kazalište na daljinu zabilježilo 111 tisuća pregleda
• Gradsko kazalište lutaka počinje emitirati radioigre
• PUTEM FACEBOOKA: INK pripremilo još nekoliko predstava