Meni se čini da vjerujemo u bajke od rođenja do smrti; prvo u Djeda Mraza, babu Jagu, a kad odrastemo, u bajke o ljubavi, prijateljstvu, vjernosti. Bajke su nam potrebne da bi uopće preživjeli. Zato je i moj junak bajkopisac, ističe ova književnica i scenaristica tatarskih korijena

Nakon što je njen debitantski roman "Zulejha otvara oči" iz 2015. postigao silnu popularnost, bio preveden u gotovo 30 zemalja i čija će filmska ekranizacija biti ruskoj publici uskoro prikazana, ruska književnica i scenaristica tatarskih korijena autorica Guzel Jahina (1977., Kazanj) predstavila je na netom završenom pulskom Sajmu svoj jednako uspješan roman "Volgina djeca", u izdanju Hena coma i u prijevodu Tatjane Radmilo. Roman je posvećen njemačkom Povolžju i njegovoj krvavoj povijesti te zarobljenom čovjeku između dviju Volginih obala.

Neobična ponuda

Priča je to o seoskom učitelju Jacobu Ivanoviču Bachu, na čiji se život, u njegovim najaktivnijim godinama, obrušava tzv. Velika povijest, obuhvaćajući i razdoblje postojanja njemačke autonomne pokrajine na Volgi. Iako stidljiv i ustrašen, boreći se s unutarnjim demonima, Jacob Bach svoj život u potpunosti podređuje životu svoje dvoje djece.

Priča počinje 1916. u Gnadenthalu, njemačkoj koloniji na lijevoj obali rijeke Volge, u kojoj učitelj Jacob Bach živi mirnim učiteljskim životom sve dok ne dobije neobičnu ponudu. Nedugo potom u njegov život ulazi Klara Grimm, djevojka zaklonjena paravanom, a susret s njom otvorit će mu vrata ljubavi, ali i teške patnje.

- Nisam htjela da to bude priča o Nijemcima nego priča o malom čovjeku, kojeg smatram puno važnijim od nacionalnog predznaka, rekla je autorica pred pulskom publikom predstavljajući svoj gotovo 500 stranica dug roman. Ona je preko Jacoba Bacha prenijela u djelo njemačke bajke i mitove, ali i sovjetske.

- Točno je da njemačka mitologija ima glavnu ulogu u ovom romanu. Moj junak Jacob Bach piše bajke koje se u jednom trenutku, u ranim godinama sovjetske vlasti, počinju ostvarivati - na kolhoznim poljima zlati se pšenica jer ispod zemlje patuljci kuju zlato. Isprve se te bajke odvijaju na pozitivan način, no nakon 1927. godine bajke se ostvaruju na vrlo grub, surov način, a glavni lik ne može u svezi toga ništa napraviti, kazala je autorica i pojasnila: "Sredinom 20-ih godina mnogi su vjerovali da će se ta sovjetska bajka ostvariti. Činilo se da će nakon Prvog svjetskog rata i 'Velike gladi' seljaci malo predahnuti. Postojao je ogroman entuzijazam i želja da se ta bajka obistini, postojao je uzlet i polet. No, preokret se događa 1927. s dolaskom Staljina na vlast. Malo po malo, ljudi su počeli shvaćati da se bajka ne odvija na pravi način. Ako maknemo magični dio u glavi glavnog lika, ovaj je roman baš realističan."

- Meni se čini da mi vjerujemo u bajke od rođenja do smrti, Prvo u Djeda Mraza, babu Jagu , a kasnije, kad odrastemo, u bajke o ljubavi, prijateljstvu, vjernosti. Bajke su nam potrebne da bi uopće preživjeli. Zato je i moj junak bajkopisac, ističe ona. Glavni lik ima svoju kćerku i dječaka kojeg je usvojio, a takav je odnos, veli autorica, Staljin zagovarao prema svim iseljenicima.

Pravi otac i "otac naroda"

Katarina Velika je pozvala njemačke iseljenike, međutim taj je narod za vrijeme Staljina postao 'narod-siroče'. Sovjetski Nijemci završili su u talačkom odnosu između Njemačke i Rusije. Njih 438 tisuća su u Drugom svjetskom ratu raseljeni u daleke krajeve Sovjetskog saveza. Ovo je priča o dvama očevima - o pravom ocu i 'ocu naroda'.

- Volga je glavna junakinja romana. Roman počinje na toj rijeci. Volga dijeli svijet napola, a posljednji dio romana događa se u njenim dubinama. U romanu ima poslovica i pjesmi o Volgi. Provlači se kroz cijeli roman. To nije samo rijeka, to je prijateljica ljudi koji žive kraj nje. Volga je izvor ugode. Volgu Rusi nazivaju "Volga Majka". Moj junak Jacob Bach trudi se pobjeći od onog što se događa oko nje. On se na omalenom imanju trudi sakriti od Oktobarske revolucije, Staljinove represije, Građanskog rata. Želi djecu zaštititi od svega što se događa, no pomalo, zajedno s djecom, postaje uznik tog mjesta. Može li se sakriti od povijesnih događanja? Može li se čovjek uopće sakriti od povijesti? Odgovor u knjizi je da se ne smije bježati od povijesti, jer će nas prije ili kasnije povijest sustići, zaključila je Guzel Jahina, koja je diplomirala njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu, a nakon toga i scenarij na Moskovskoj filmskoj školi.

"Djeco moja!", uzviknula je Katarina Velika, porijeklom Njemica

Izvorni naslov romana na ruskom jeziku je "Djeco moja". Upravo je tako ("Djeco moja!") glasno uzviknula ruska carica Katarina Velika, šepireći se pred njemačkim doseljenicima promrzlima od puta. Naime, u 18. stoljeću Katarina Velika, porijeklom Njemica, manifestom je pozvala strance da nasele puste teritorije Ruskog Carstva. Obećala im je državljanstvo, zemlju za obrađivanje, a zadržali bi pravo na materinski jezik i kulturu. Njezinu pozivu najviše su se odazvali Nijemci, pa je od 1764. do 1773. godine osnovano 105 kolonija uz donji tok Volge, čime je postavljen temelj za njemačko Povolžje. 

Povezane vijesti

• Predstavljen novi roman Borivoja Radakovića - Jedina populacija kojoj tek treba emancipacija je muška heteroseksualna populacija
• INOZEMNI PRVIJENAC, A PRVI PRIJEVOD BAŠ NA HRVATSKOM JEZIKU - Naši su roditelji živjeli u sigurnim vremenima
• RAJKO GRLIĆ: SVI KOJI PRAVE FILMOVE POKUŠAVAJU IZBJEĆI PULU Nitko ne voli doći u Pulu, izgubljeno je veselje!