Turistička zajednica grada Pula, Istarsko narodno kazalište i Grad Pula u suradnji s Veleposlanstvom Indije organizirali su nastup suvremene plesne grupe Paara-dox iz Indije koju čine 19 iskusnih plesača iz Terence Lewis Contemporary Dance Companyja, a održali su uspješan nastup u INK-u. Nastup je organiziran u sklopu obilježavanja 75 godina neovisnosti Indije te 30 godina diplomatskih odnosa između Hrvatske i Indije, Pula je bila zadnja točka njihove hrvatske turneje nakon Samobora i Zagreba.

Osnivač i umjetnički direktor dr. Terence Lewis vodeći je indijski koreograf, plesač i TV sudac te višestruki osvajač rekorda iz Guinnessove knjige svjetskih rekorda. Doktor je izvedbenih umjetnosti za ples, što je počasna titula koju dodjeljuje Nacionalni institut za obrazovanje i istraživanje iz New Delhija, kao priznanje za njegova postignuća na polju plesne umjetnosti. Kao samouki umjetnik svoje je vještine usavršavao na radionicama u Alvin Ailey School of Dance u New Yorku, a bio je prvi Indijac koji je dobio stipendiju za studiranje na Impulstanzu u Beču, vodećem svjetskom festivalu suvremenog plesa gdje je i jedini redoviti učitelj iz Indije, a razvio je i novi stil plesa.

Ovo Lewisu nije bio prvi dolazak u Hrvatsku, a na dan pulskog nastupa popričali smo o plesu, Bollywoodu, indijskom kolonijalnom nasljeđu i nekim drugim stvarima.

- Kako se osjeća netko Indije tko već treći put dolazi u Hrvatsku, koje su sličnosti i razlike?

- Razlike su naravno u broju stanovnika. Vaših 3,8 milijuna ne predstavlja niti broj žitelja u jednom indijskom gradu. Kod vas ima puno prostora, otvorenih parkova, čistog zraka…, ali u Indiji ima nevjerojatno lijepih gradova na sjeveru, u brdima, gdje ima čistog zraka. Indija je dosta različita da bi je ukratko opisali, ali da, jedna velika razlika je broj ljudi koji tamo zauzimaju jedan prostor, u odnosu na isti prostor ovdje. Također, primijetio sam da se ljudi iz Slovenije i Hrvatske puno smiju, gledaju u vas, vrlo su topli, što se u pravilu ne događa kada idete u više dijelove Europe, možda zato jer je tamo hladnije. Kod nas, kad mi nekoga pogledamo, moramo se nasmijati, to je prirodno, a isto sam vidio i u Hrvatskoj i u to sam se zaljubio. Isto je s hranom koja je ukusna i nije dosadna. Hrana je vrlo važan aspekt naših života i zato volim hrvatsku hranu, volim morsku hranu jer dolazim s indijske obale, volim određene začine i trave. Volim hrvatsku obalu, a činjenica da imate planine i snijeg na samo nekoliko sati vožnje od mora je sjajna. Mi moramo putovati kilometrima, sve do sjevera zemlje da bi uživali u snijegu. U Hrvatskoj u roku od dva sata možete biti na snijegu, u planinama, ili na plaži.

- Ono što me čudi kada ponekad pratim indijske vijesti na YouTubeu je da na njima govore engleski.

- I to ponekad bolje nego Britanci, ha ha!

- To me čudi jer bih očekivao da imate negativan stav prema tom ostatku vaše kolonijalne povijesti?

- Indija je paradoks, (a moja plesna trupa se zove Paaradox, što je igra riječi jer paara znači živa). Na neki način smo vrlo fleksibilni i prihvaćamo druge kulture. To je oduvijek naša snaga i istovremeno naša slabost. Slabost u smislu da nismo znali reći ljudima da odbiju kad su pretjerali. Previše smo se pognuli što su Britanci iskoristili. Moguli su nas prvi napali, a na području Indije postojalo je više država, svaka za sebe. Od onih koji su nas napadali neki su s nama bili dobri, drugi baš i ne, neki su nas pustili da zadržimo našu religiju i kulturu, da se miješamo i da se ženimo i da se dalje razvijamo. Ali kad su 16. stoljeću došli Britanci, željeli su nas osvojiti i uzeti sve naše bogatstvo. Oni su u to vrijeme bili vrlo strogi kršćani, odijevali su se u odjeću koja ih je potpuno pokrivala, čak su i noge stola morale biti prekrivene. S druge strane, naša zemlja je bila vrlo slobodna i otvorena, imali smo matrijarhat u jednom dijelu Indije gdje je novopečeni muž odlazio živjeti u supruginu kuću, a ne obrnuto. Indija je bila lijepo kulturalno raznolika, ali čim su Britanci stigli mislili su da smo izopačeni. To je bilo žalosno, jer dok su vladali nama mi smo se promijenili, zaboravili smo našu kulturu, naša pravila pa i dio našeg nasljeđa. Treba će dugo vremena da to povratimo jer je od stjecanja nezavisnosti prošlo 75 godina. Što se tiče engleskog jezika, on nas je jako povezao i dao nam više prilika. Mi pričamo naš jezik, štoviše, kada smo u našoj zajednici puno pričamo hindski. Engleski je dominantan samo u Bombaju, svugdje drugdje čut ćete lokalne jezike baš zato jer je Indija toliko raznolika, s toliko država, da se jezik mijenja svakih nekoliko kilometara. Ja sam stoga stranac u vlastitoj zemlji. Ako odem 300-tinjak kilometara dalje vidim da ljudi ne izgledaju kao ja, drukčije se oblače, hrana je drukčija… Engleski povezuje naš obrazovni sektor, možda i poslovni, ali običan čovjek služi se lokalnim jezikom.

- Reflektira li se ta različitost i u vašim plesovima?

- Vrlo zanimljivo pitanje. Cijeli svijet ima jedan klasični ples, a to je balet, bilo da idete u Rusiju, Kanadu, SAD, Australiju… Ali Indija ima osam klasičnih plesova, to je kodificirana struktura baš kod baleta koja traži puno discipline i treba osam do deset godina da dođete u plesnu školu koju je teško završiti. Zatim imate narodne plesove koji se javljaju svakih nekoliko stotina kilometara, a Indija je pritom i jedina zemlja na svijetu u kojoj se plesom bavi više muškaraca nego žena. Kod narodnih plesova ljudi samo traže razlog da slave i zabavljaju se i plešu na lokalnim festivalima, primjerice žetvenim svečanostima. Oduvijek smo znali uživati u životu, ali onda je došla industrijalizacija i neki način sve uništila.

- Je li moguće zamisliti indijske filmove bez scena plesa?

- Da, i trenutno ima puno takvih. Zadnjih desetak, petnaest godina dogodila se velika promjena s filmašima koji vole glazbu ali ne žele vidjeti toliko plesanja bez razloga. Ples mora biti logičan, prilagođen situaciji, publika to primjećuje i producenti rade filmove prilagođene mladim ljudima, a oni pak ne vole toliko plesa u filmovima bez logike i razloga. Oni preferiraju filmove s jasnom pričom, no nažalost to se ne predstavlja u Europi ili Americi, svi misle da još uvijek živimo u "la la la zemlji", no to nije istina. Imate nevjerojatne filmove i redatelje, filmove s odličnim konceptima i pričama o pravim ljudima, ne fantasy filmove kakve obično vidimo i kakvi su na zalasku. Indijska kinematografija je "odrasla" i filmovi koji se snimaju su nevjerojatni i bez velikih zvijezda u njima. Prije smo imali u filmovima imali velike zvijezde pa su filmovi imali veliki proračun, sada ljudi shvaćaju da ne žele vidjeti veliku zvijezdu, nego vještinu i umjetnost ljudi koji su išli u glumačku školu i nešto naučili. Svijet se promijenio, pa se i naša zemlja na neki način promijenila.

- Je li teško biti plesač ili umjetnik u Indiji? Pretpostavljam da je velika konkurencija što ste i vi zacijelo iskusili? Kako ste se probili?

- To je zanimljivo pitanje jer ne postoji jedinstven odgovor. Bio sam na televiziji što je usmjerilo pažnju na mene i moj rad (i nakon 20 godina postigao sam uspjeh). No, moram reći da sam imao sreće, da sam ispao povlašten, ali postoji puno ljudi talentiranijih od mene i koji se više trude ali ne dobivaju priliku koju zaslužuju, a vlada ih ne podržava zato jer ima drugih važnih problema koje treba riješiti. Ima nas 1,3 milijarde i teško je očekivati da se vlada fokusira na umjetnost jer imamo probleme u zdravstvu, školstvu ili infrastrukturi i druge koje mora riješiti. Tako da novac odlazi u tom smjeru, više nego u umjetnost ili sport, što je šteta jer smo velika zemlja i možemo to riješiti ako nađemo prave ljude. Mora postojati način. Ima jako puno plesača i pjevača koji su jako, jako talentirani. Ima puno emisija na TV-u koji slave umjetnost i kulturu i tako ljudi postaju poznati. Na svu sreću, danas imamo i Internet, Instagram ili YouTube pa čak i ako netko nije na televiziji i ako ga ne primijeti agent ili lovac na talente, može predstaviti svoj rad na društvenim mrežama i dobiti pozitivne komentare. Ipak, nije tako dobro kao u Europi ili drugim dijelovima svijeta jer imam prijatelje umjetnike u Europi i znam da ih vlada financira.

- Indija možda nije kulturalna sila poput nekih drugih, ali ostavili ste trag, primjerice u gastronomiji ili duhovnoj sferi, recimo kada se radi o zajednici Hare Krishna koja je raširena po svijetu. Kako vi gledate na to?

- Govorite o kulturalnom prisvajanju, što meni nije sporna tema dokle god ljudi priznaju da nešto dolazi iz određene kulture, primjerice iz moje. Tako je, npr., s jogom koja nije samo način vježbanja nego i način razumijevanja kako da stavite vlastito tijelo u ravnotežu, postignete mir i ne zamarate se sa svijetom oko vas. Neke stvari iz naše kulture su drugi prisvojili, od hrane do načina odijevanja, npr. sarija. Nemam problema s time dok se god ne zaboravlja odakle to dolazi. Mislim da je vrijeme da prihvatimo tuđe kulture i da ih priznamo, a isto vrijedi i obrnuto.

- Kako se osjećate nakon nastupa?

- Iskreno? Ne želimo se vratiti, ha ha! Želimo nastaviti turneju, bilo je sjajno, toliko nas je sve ovo podiglo. U Zagrebu su se ljudi ustali i zaplesali u stilu Bollywooda. Kao umjetnike, ovaj lockdown nas je "ubio". Dosta nastupa radili smo virtualno, ali to je bez veze, iako smo za to bili plaćeni, ali poanta je da nastupamo pred publikom, jer ona nam daje energiju i plješće. Imamo tu razmjenu energije s publikom koju nijedna tehnologija ne može zamijeniti. Mogućnost da se nešto vidi uživo, dodirne, osjeti, percipira, to se ne može zamijeniti. Postoji određena energija koju osjetite kod ljudi u neposrednoj udaljenosti, to je ta razmjena energije, to je živo i više se neće dogoditi, nikada se neće ponoviti, ali u tome je ljepota, da imate samo taj trenutak za uživanje. To nas tjera dalje.

Povezane vijesti

• Poplave u Indiji i Šri Lanki odnijele 70 života
• Istra je plesala u Pazinu
• Obilježavanja 75 godina neovisnosti Indije te 30 godina diplomatskih odnosa između Hrvatske i Indije: PAARADOX U SUBOTU U PULSKOM KAZALIŠTU