STO GODINA LABINSKE REPUBLIKE

DR. SUZANA MUŠKOVIĆ: "Još su i danas Labin i Labinjani, upravo zbog povijesti rudarstva, označeni epitetima proleterski i buntovnički. Ja sam ponosna na to"

Čak i kad u svojim ladicama pronađemo neku stvarčicu povezanu s rudnikom, mnogi, gotovo sa stidom zbog rudarskog porijekla, ne žele je prezentirati ili smatraju da ta "sitnica" nema značaja. Meni osobno čak i najmanji komadić tzv. rudarske žice kojeg još uvijek slučajno pronađem u nekom kašetinu i kojim je povezan neki ključić, ima veliku vrijednost, i u meni ponovno izaziva sjećanja na rudare. Tek se posljednjih desetak godina pažnja usmjerava na očuvanje i traženje rudarske baštine, a bojim se da su mnogi tragovi rudarske povijesti nepovratno, vjerujem i nenamjerno, zauvijek izgubljeni, kaže dr. Mušković

| Autor: Branko BIOČIĆ


Povodom nadolazeće 100. obljetnice Labinske republike (2. ožujka do 8. travnja 1921.), prvog ustanka protiv fašizma u svijetu, kada se oko 2.000 labinskih rudara suprotstavilo talijanskim fašistima već nakon njihovih prvih akcija (fašisti su na vlast došli 1922.) i uspostavilo krakotrajnu samoupravu, koju su Talijani ubrzo srušili, razgovarali smo s dr. Suzanom Mušković, labinskom epidemiologinjom i pjesnikinjom, djetetom rudarske obitelji.

Život dr. Mušković od najranijih dana povezan je s rudarenjem, rudnikom i rudarima, kovom i kovarima kako ih u Labinu zovu. U ugljenokopu su kao rudari radili njezin nono, majčin otac Ivan Poldrugovac sa Štrmca, njezin otac Franjo Paradi, a pred samo zatvaranje i prestanak rudarenja na Labinštini i Suzanin brat Darko Paradi. No, nisu to bile jedine osobe iz njezine obitelji zaposlene u tadašnjim Istarskim ugljenokopima Raša (IUR). Suzanina je majka bila zaposlena kao službenica u Upravi, svekar Tilio Mušković je kao školovani telefonista cijeli radni vijek radio na centrali Direkcije te tvrtke, a svekrva Marija Mušković radila je u rudarskoj menzi. Kao i kod mnogih labinskih obitelji, život cijele obitelji Suzane Mušković bio je u uskoj poveznici s ugljenokopom.

- Vjerujem da će se stotine osoba iz meni bliskih generacija prepoznati u rudarskom životu, i u nekim uspomenama koje su, s moje strane, potaknute ovogodišnjim obilježavanjem 100 godišnjice slavne Labinske republike, kaže dr. Mušković.

Naravno, rudarenje na području Labinštine započelo je odavno, stoljećima prije nego što su rudnici koncem 20. stoljeća definitivno prestali raditi.

"Za mene osobno najveći izvor sjećanja na to vrijeme i život u rudarskoj obitelji započinje s mojim ocem, koji je početkom 1957. godine, nakon zatvaranja ciglana u Hrvatskom zagorju u kojima je radio, došao u Labin raditi u IUR. Došao je kao 22-godišnjak iz malog sela pokraj Zlatar Bistrice. a do 1964. je završio "rudarsku školu". Do umirovljenja 1983. radio je kao nadzornik u jami IUR-a. U Labinu je tih 60-tih pronašao i svoju životnu družicu, moju mamu Đanu, rođenu Poldrugovac, koja je kao službenica u platnom uredu radila u IUR-u, a vjenčali su se 1961. Moj je nono, Ivan Poldrugovac, također bio rudar, govori Suzana, koja iz sjećanja izvlači priču o prvom susretu noneta sa svojim budućim zetom. Dogodilo se to na plesu u društvenom domu na Štrmcu 1961. kada je njezina mama dovela "svojega mladića", a u društvu se našao i nono Ivan.

Dr. Suzana Mušković s rudarskim uspomenama oca Franje Paradija (Snimio Branko Biočić)

- Malo je riječi bilo izgovarano, uglavnom je komunikacija u to vrijeme bila vrlo suzdržana. Ipak je moj tata bio furešt, a nono nije pričao hrvatski. Moj je tata godinama kasnije pričao da je u jednom trenutku osjetio doticanje svoje ruke i nešto što je ostalo u ruci. Kad je poskrivećki pogledao u ruku, u njoj je pronašao bombon, potajice uguran u dlan. Bio je to znak da je prihvaćen u obitelj, prisjeća se Suzana.

Inače, i dan danas na Labinštini važi jedno pravilo: "Nije važno od kud si, važno je da si šlovek". Bile su to pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća, kad se na rad u IUR slijevalo tisuće radnika iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije.

- Posebno mi je dojmljiva rečenica iz jedne male knjižice "Labin kroz stoljeća", izdane sredinom 50-tih prošlog stoljeća, koja kaže da rudnik nije nikad imao na oglasnoj ploči obavijest da ne treba radnika, niti je rudarska škola ikada obznanila da više nema mjesta za nove učenike…, prisjeća se Suzana Mušković.

U Labin su tih poslijeratnih godina dolazili raditi mladići sa prostora Bosne, Like, Hrvatskog zagorja, Međimurja, Slavonije, Dalmacije, trbuhom za kruhom. U Labinu, u Istarskim ugljenokopima Raša, pronalazili su svoju egzistenciju, a vrlo često, gotovo u pravilu, na Labinštini su pronalazili i svoje životne suputnice. Mnogo današnjih labinskih prezimena nije izvorno istarskog podrijetla, o čemu Suzana kaže da ta razmjena kultura, običaja i jezika predstavlja izuzetno bogatstvo i ogromnu baštinu Labina.

- Još i danas Labin i Labinjani, upravo zbog povijesti rudarstva, bivaju označeni epitetima proleterski i buntovnički, i ja sam osobno ponosna na to.

Prisjeća se da su rudari o svom radu rijetko kada pričali pred djecom. Vjeruje, iz svoje današnje perspektive, da su djecu svjesno htjeli poštedjeti opisa težine svog rada i priča o opasnosti koje su ih, pri svakodnevnom spuštanju u rudarsko okno, vrebale.

- Moja prva sjećanja, moji prvi dječji doživljaji svakako su vrlo subjektivni, svako dijete rođeno tih godina ima svoja sjećanja, svoju obiteljsku povijest i uspomene. Moja prva sjećanja kreću još iz kuće moje none Marije, od prvih "škarpetića" s potplatom od gume donesene iz rudnika, koje je nona napravila svojim rukama i u kojima sam napravila prve korake, od "maštela pod orehon" u noninom vrtu napunjenim "z lugon od popela" u kojem se danima močio crni rudarski "tarliž" mog noneta, a kojeg su nona Marija ili njene kćeri, moja mama i njene sestre, satima prale na drvenoj dasci. Sjećanja počinju od mirisa ugljena koji je probijao iz tog tarliža, istog mirisa koji je prožimao cijelu kuću, jer se na ugljen i ložilo i kuhalo, grijalo kuću. Sjećam se potom i za mene kao dijete strašnih priča mog tate kako su rudarima jamski štakori najbolji prijatelji i kako ih svakodnevno hrane dijelom svoje rudarske marende. Vrlo diskretno tatino objašnjenje, jer tko to, uopće, voli štakore, bilo je da su oni prvi i najvažniji signalizatori metana u jami. A eksplozije metana i ugljene prašine odnosile su živote rudara, priča dr. Mušković.

Četa za spašavanje IUR-a iz 1979., prvi desno gore stoji Franjo Paradi

Ipak, najintenzivnija sjećanja nje i njezinih vršnjaka vežu se uz zvukove. Ti su se zvukovi našoj sugovornici i danas usjekli u pamćenje.

- Kroz cijelo nas je djetinjstvo pratio trajni, konstantni, potmuli zvuk kompresora koji je dolazio s lokaliteta rudarskog šohta, jer su pumpe za ispumpavanje vode radile 24 sata na dan. Drugi, zlokobniji zvuk bio je onaj neželjeni, jezivi zvuk rudarske sirene koji je označavao da se u jami desila nesreća, "škopija". Još i danas pri sjećanju na taj zvuk sirena osjetim jezu i trnce. U trenucima kad se oglasila sirena, doslovno se mogao osjetiti zastoj disanja cijelog Labina. Naravno da sam ja, kao dijete, taj strah osjetila prvenstveno preko mame. Naravno da je strah bio veći ako je u tom trenutku baš tvoj muž, baš tvoj tata, bio u rudniku, ali nije bio ni malo manji ako je naš bio kod kuće, jer smo svi znali da je možda muž ili tata našeg rođaka ili prijatelja u smjeni, prisjeća se dr. Mušković.

- Moj je tata Franjo bio i dugogodišnji član čete za spašavanje. Bio je to poseban, i fizički i psihički, težak zadatak… Možda je moj najupečatljiviji dječji doživljaj, koji mi se nikad nije izbrisao iz sjećanja, nesreća u rudniku koja se desila 1970. Bila sam osmogodišnje dijete, tada smo živjeli u Podlabinu, u Čevi. Mora da se nesreća desila u jutarnjim satima jer je mama, kad je došla s posla, rekla da je tata, koji je radio jutarnju smjenu, ostao u rudniku u spašavanju nastradalih. Cijelo smo poslijepodne osluškivali vijesti na radiju, televiziji, bili u neizvjesnosti, nemiru. Predvečer, a već je pala noć, mama je rekla da idemo pred rudnik. Povela je mene i šestogodišnjeg brata.

Već pri prilasku prostoru oko Direkcije tvrtke zaprepastio me i zapljusnuo razmjer labinskog straha. Čitav je prostor u promjeru od najmanje 500 metara, čitava cesta, od sadašnjeg raskršća kod OŠ M. Vlačića pa niže prema Puli do Tonci, bila ispunjena masom ljudi. Ono što je u svemu, meni kao djetetu, bilo najstrašnije, jest da je vladala strašna tišina. Svjedočila sam tim trenucima kad su se na izlazu iz glavne zgrade Direkcije IUR-a pojavila nosila s neprepoznatljivim zacrnjenim tijelima rudara koje su nosili njihovi kamarati, također neprepoznatljivi zbog prekrivenosti ugljenom prašinom, naočigled sleđeni u užasu kojeg su u tom času doživljavali noseći svog mrtvog druga. I sjećam se zvuka vriska iz nekog dijela te nepregledne mase ljudi, i zvuka plača i žena i muškaraca u toj, do tada totalno bezglasnoj masi ljudi… Mislim da su ta sjećanja, ti doživljeni trenuci, ono nešto što je, općenito gledajući, mojim generacijama pridonosilo osjećaju zajedništva, prijateljstva, suosjećanja, suradnje, osjećaju pravde i pravičnosti, osjećaju socijalne osjetljivosti kod sve djece rudara. I danas, kad tih i takvih rudara-naših očeva više nema, ili ih je svakim danom sve manje, nerijetko čujem rečenicu: "Vi Labinjani ste uvijek nešto posebni". To je rečenica koja me ponekad zaboli u današnjem okruženju, ali je to, istovremeno, rečenica koja me ispuni neizmjernim ponosom jer sam svjesna da proizlazi iz činjenice da sam odrasla u Labinu, pod utjecajem rudarenja i rudarskog života, kaže dr. Suzana Mušković, koja ističe da je nakon gašenja IUR-a i prestanka rudarenja krajem 80-tih, te naknadnim godinama u kojima smo bili suočeni s ratnim zbivanjima u Hrvatskoj, nastupilo neko ogorčeno vrijeme u kojem se, po njezinom mišljenju, nije dovoljno pažnje posvetilo očuvanju rudarske baštine. Nekako je stihijski, kaže, nestalo mnogo vrijednosti povezanih uz rudnik, ili se uspio sačuvati tek mali dio uspomena na rudarstvo i rudarenje.

Naslovnica "Raškog rudara" u kojem je 1973. objavljena prva Suzanina pjesma o rudarima

- Naravno, u našim obiteljima još će se pronaći neka intimna, obiteljska uspomena, a čak i kad u svojim ladicama pronađemo neku stvarčicu povezanu s rudnikom, mnogi, gotovo sa stidom zbog rudarskog porijekla, ne žele je prezentirati ili smatraju da ta "sitnica" nema značaja. Meni osobno čak i najmanji komadić tzv. rudarske žice kojeg još uvijek slučajno pronađem u nekom kašetinu i kojim je povezan neki ključić, ima veliku vrijednost, i u meni ponovno izaziva sjećanja na rudare. Tek se posljednjih desetak godina pažnja usmjerava na očuvanje i traženje rudarske baštine, a bojim se da su mnogi tragovi rudarske povijesti nepovratno, vjerujem i nenamjerno, zauvijek izgubljeni. Teško je današnjim generacijama, rođenima iza 1990., dočarati ili usaditi osjećaj vrijednosti i naslijeđa koje je rudarenje na Labinštini ostavilo, kaže Suzana.

Potaknuta obilježavanjem 100-godišnjice Labinske republike, kao i trenutnim naporima i aktivnostima u lokalnoj zajednici da se skupi muzejska građa, dr. Mušković je sa zadovoljstvom i našim čitateljima prezentirala neke od uspomena na rudarsku povijest njezine obitelji. Nada se da će potaknuti i druge jer 100. godišnjica Labinske republike pravi je trenutak, i zaista ga treba iskoristiti.

Kao pjesnikinji rudar i rudnik bili su joj česta inspiracija.

- E, tu ste me baš našli. Neskromno mogu reći da me u Labinu prepoznaju i kao pjesnikinju, a ono što malo tko zna jest da je moja prva nevješta dječja pjesma, posvećena rudarima i mom tati među njima, objavljena davne 1973. u "Raškom rudaru" povodom proslave Dana rudara 2. marta koji se na Labinštini slavio kao neradni dan, prepun proslava i veselja. Žao mi je da je za današnje generacije taj praznik nestao, i nije prepoznat kao dio povijesti Labinštine. Mnogo kasnije sam, potaknuta nagovorom Valtera Brubnjaka, a povodom 80. godišnjice Labinske republike 2001., napisala i svoju prvu pjesmu na labinskom dijalektu "Oci kovara". U njoj je gotovo u hipu iz mene izletjelo svo sjećanje na rudarski život, s uvjetno rečeno tužnim zaključkom da naše nove generacije, na sreću ili na žalost, neće uspjeti više to prepoznavati, kaže Suzana, koja je prošle godine dobila nagradu Grada Labina.

- To je zaista posebno priznanje mog grada i mojih sugrađana. Izuzetno mi je značajno, životno i profesionalno. U trenutku uručenja nagrade moje su misli bile s mojim roditeljima kojih više nema, s rudarskom obitelji iz koje sam potekla. Bez tih iskustava iz rudarskog života, bez izuzetnog truda mojih roditelja da mi omoguće školovanje i bolji život, ni ja ne bih bila to što danas jesam, niti takva kakvu me danas prepoznaju moji sugrađani. Ponosna sam na svoje rudarsko porijeklo, zaključila je dr. Suzana Mušković.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini