ARIANOVA SVAŠTARA
Danijela Komljenović Blitva i njen 9-godišnji sin Arian iz Rovinja objavili prvu zbirku pjesama: DA ISPUNIMO DJEČJI DAN BEZ MOBITELA, POČELI SMO PISATI
Arian se probudio iz sna i izmislio priču "Pahuljak" o jednoj običnoj pahulji. Prepričao mi ju je, a ja sam je sastavila, jer mi je bila predivna, kaže Danijela dodajući da je i sama od malih nogu voljela pisati, a sa sinom je počela pisati razgovarajući intenzivno o problemima djetinjstva u današnjici
Nedavno je objavljena dječja zbirka pjesama "Arianova svaštara" koje su "četveroručno" napisali 40-godišnja Danijela Komljenović Blitva i njen 9-godišnji sin Arian Blitva iz Rovinja. Neobičnost dvojnog autorstva književnog djela, posebice u obiteljskoj kombinaciji, bio je povod da porazgovaramo s novopečenom spisateljicom.
- Arian se probudio iz sna i izmislio priču "Pahuljak" o jednoj običnoj pahulji. Prepričao mi ju je, a ja sam je sastavila, jer mi je bila predivna, kaže Danijela dodajući da je i sama od malih nogu voljela pisati, a sa sinom je počela pisati razgovarajući intenzivno o problemima djetinjstva u današnjici.
Pjesme iz mašte
- Sin mi je pričao o tome kako su danas djeca vani stalno na telefonima. Arian isto ima pametni mobitel, kao i svi ostali. Ne možeš im ga danas oduzeti, ali barem da napravimo neki iskorak, da se vratimo nečemu s čim smo se nekad bavili - pisanoj riječi koja se danas dosta gubi. I tako smo s namjerom da ispunimo jedan dječji dan mimo mobitela, započeli pisati, kaže Komljenović Blitva dodajući da se u svim pjesmama nalaze sinova promišljanja, dok su neke pjesme nastale iz sinovljeve mašte. Animirala je i mlađe sinove, Dominika (6 godina) i Evana (3 godine), ali s obzirom na dob njihov spisateljski zamah tek predstoji.
- Inače sam sva u svijetu dječjih autora, počeli smo od čitanja bajki kad su bili mali, i onda smo otišli korak dalje. Htjela sam djecu uključiti u književni svijet, da vide da postoji i drugi način percipiranja svijeta oko sebe, nastavlja Komljenović Blitva koja smatra da pametni telefoni i računalne igrice, sav taj virtualni svijesprečava dječju maštu i kreaciju.
- Mašta bi se trebala stjecati s vremenom od puzanja, padanja, stajanja, hodanja, tako se i sinapse slažu u mozgu. Zašto su danas djeca manje motorički spretnija? Kolikogod nas je tehnologija unaprijedila toliko nas je u nekim stvarima unazadila, kaže autorica zbirke koja obiluje poučnim, obiteljskim, ljubavnim pjesama, poetskim bajkama i basnama prilagođenim djeci.
- Kako su se slagali stihovi i rima?
- Sjećam se djetinjstva i smatram da djeca najbolje pamte poeziju kroz rimu, kao i što je kod učenja potrebno stvoriti mentalne mape s kojima se brže savladava samo gradivo. Većina pjesama i priča ima životnu pouku, a smatram da su one doista bitne, kaže spisateljica dodavši da se potrudila da pjesme budu razumljive djeci nižih razreda osnovne škole, a mogu se čitati i mlađima. Zbirka je obogaćena lijepim ilustracijama koje prate priču, a njihov je autor rovinjska ilustratorica Lucija Ugrin.
Književno izražavanje
- Čime se bavi drugi autor zbirke?
- Arian je pohađa četvrti razred, ima devet godina, trenira džudo, povremeno ode igrati tenis. U principu on je dosta miran dječak, vrlo empatičan i ne voli nepravdu… Mogu kazati da vrlo duboko razmišlja, nekad i mene zna iznenaditi, jer ga još uvijek vidim kao svoje malo dijete, međutim, ponekad me zaista zatekne svojim razmišljanjima, i to mi je drago.
- Koliko mu je njegova učiteljica bila potpora u njegovom književnom izražavanju?
- Učiteljica Jadranka Pamić je divna i konkretna osoba koja doista zna usmjeriti djecu. Samo književno izražavanje jako joj je bitno, potiče učenike i iz njih izvlači ono najbolje. Tu je jedino bitno koliko je roditelj voljan pružiti joj ruku i dopustiti svom djetetu da ga učiteljica vodi. Tako da mislim da je u pravim rukama.
- Kako se specijalistica oralne kirurgije pronašla u svijetu književnosti?
- Nisam pjesnikinja, već stomatolog, pa bi netko rekao zašto sam pisala? Ali ako djelo vrijedi i može doprijeti do djece, onda su odrasli malo manje bitni u tome. Tako da gdjegod me tko zovne drage ću volje otići, pročitati priče i porazgovarat s djecom. Sasvim sam slučajno uletjela u svijet književnosti, tako da se ne mogu još nazvati književnikom, jer ne želim uvrijediti ljude koji se time godinama bave, već sam jednostavno pronašla ljepotu u tome. Moj svijet rada s pacijentima dosta je stresan, dok me ovo jako opušta.
- Kod ljudi prevlada kreativna ili racionalna polutka mozga, a kod Vas je, primjećujem, oboje opstalo?
- Prvenstveno sam racionalna osoba, ne živim u svijetu iluzija. Konzervativna sam, iako je to možda prejaka riječ, ali me najbolje može opisati. S druge strane imam ogranke gdje si mogu dopustiti izlete u stvari koji neće rezultirati nikakvom lošom posljedicom već dapače boljitkom i ispunjenjem za mene kao osobu i druge osobe, jer sve što čovjek radi u životu bitno je da radi i za sebe, ali da pritom ne povrijedi drugu osobu. Volim crtati i pisati, a opet moj posao koliko god je konkretan ima umjetničku crtu jer ponekad dopušta kreativnost.
- S obzirom na majčinsku ulogu dosta ste koncentrirani na probleme odrastanja današnje djece.
- Današnjoj djeci nedostaje samopouzdanje baš zbog tog generacijskog kaosa gdje se apsolutno ne zna red. To ne mora biti: spavam u 10, dižem se u 7; ali nekakav životni red. Preskače se puno tih stepenica, faza odrastanja, a pritom smo mi odrasli puno pogriješili što s užurbanim načinom života, a što sa sustavom školstva. Učitelji su divni i svaka im čast s toliko djece u razredu držati kontrolu, ali i oni su zagušeni što sa zadanim gradivom koji se mora odraditi u deset dana neovisno koliko učenika to stigne popratiti. Zašto ne bi barem prvi razred osnovne škole bio organiziran tako dao jedan tjedan bude samo matematika, potom jedan tjedan samo hrvatski jezik? U samo 45 minuta današnje se dijete, a mnogo ih je hiperaktivno, teško može koncentrirati na jedan predmet. Zašto se za norveško školstvo kaže da je najbolje? Nemaju domaće zadaće, jer dijete prije svega mora biti dijete. Postoje sustavi koji bi se mogli primijeniti da olakšamo našoj djeci. Ona se moraju baviti umnim i fizičkim radom, jer ako ne zakržljat će. Svi će postati kao oni iz animiranog filma "Wall-e", gdje se opisuje što će se desiti. Meni je taj film savršeni prikaz što se može dogoditi idućim generacijama ako se nešto ne promijeni.
Gubimo dio djetinjstva
- Iz Vaše se biografije vidi da ste dvije godine bili na školovanju u Sjedinjenim Državama?
- Treći sam razred srednje škole bila u Oklahomi, a četvrti u San Diegu, imala sam i likovnu stipendiju. Nisam se previše našla s Amerikom. Više sam domaći tip čovjeka, volim da sam svoja na svome. Mislim da nisam pogriješila. Bila sam premlada, sa 16 godina u drugoj obitelji. Dovoljno sam i tada bila svjesna da nije svuda drugdje bolje.
- Kakva su Vaša američka iskustva sa školstvom?
- Bila sam u jednoj privatnoj srednjoj školi i jednoj javnoj klasičnoj gimnaziji. Sustav je dosta ležeran, to je istina. Ne znam kako oni to kasnije uspijevaju uhvatiti na fakultetu. Ono što je dobro da je profesor na razini studenta i da je sve u razgovoru, doduše, manja je grupa i ne mogu kazati da je to loš sustav. Meni je bilo jako lagano, a to je tako kad dođeš iz neke hrvatske škole koja te dribla i mi smo svi pred maturu nervozni jer se traži jako puno. A tamo imaš pet predmeta, dva izborna, pa gotovo ne znaš što ćeš sa slobodnim vremenom. Ali ondje se sve nauči tijekom nastave kroz razgovor s profesorom. Ondje se bez problema profesora može nazvati i kući ako si naišao na neku nedoumicu, ali nemojmo pretjerivati, mislim da se to kod nas ne bi moglo sada implementirati. Generalno taj sustav nije loš jer ne stresira učenika, a kasnije kad dođe posao onda i oni rade mnogo kao i mi, čitav dan. To te uvijek čeka, ali zašto odmah, kad može malo kasnije. Gubimo dio djetinjstva, taj veliki korak u odrastanju. Od djece postaju odmah ljudi. Ja se uopće ne sjećam tog perioda. Shvatila sam da u toj mladosti uopće nisam uživala. Samo sam učila, radila i borila se za ocjenu, za neki prosjek, za upis na fakultet. Povremeno ideš na neke izlete, ali na kraju to uđe u zaborav jer je bilo tako rijetko.
- Možemo li najaviti neku buduću zbirku?
- Naravno. Napisala sam jednu poučnu pripovijetku, radi se o priči "Kako pronaći djevojku" o jednom dječaku koji ide u četvrti razred, a koji se pronašao u malim ljubavnim jadima.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
