Umjetnost bez granica

Priča Jerice Ziherl o umjetnosti, putovanjima i Novigradu koji se mijenjao pred njezinim očima

| Autor: Doris Žiković
Jerica Ziherl i Noam Chomsky (Privatni album)

Jerica Ziherl i Noam Chomsky (Privatni album)


Životna priča povjesničarke umjetnosti, kustosice, znanstvenice, sveučilišne predavačice i strastvene putnice Jerice Ziherl koja je malom istarskom gradu Novigradu otvorila vrata svjetske umjetničke scene počinje u Ljubljani, nastavlja se u Novigradu, oblikuje u Zagrebu, a proteže se mnogo dalje od granica Hrvatske.

Od istarskoga gradića u kojem je odrastala do svjetskih muzeja, galerija i dalekih zemalja, Jerica Ziherl gradila je život u kojem su umjetnost, znatiželja i potreba za otkrivanjem novih svjetova uvijek bile čvrsto povezane. Vrlo je važna osoba kulturnog života Novigrada, a njezina priča ujedno je priča o gradu koji je izrastao iz nekadašnjeg mirnog primorskog mjesta u prepoznatljivo kulturno središte, ali i o obitelji čiji su tragovi duboko utisnuti u njegov identitet.

Korijeni identiteta

Janez Ziherl, podrijetlom iz Vodica pokraj Ljubljane, stigao je 1957. godine u istarski gradić sa zadatkom pošumljavanja i uređenja zelenih površina. Bio je to dolazak koji će odrediti sudbinu cijele obitelji. Ostavio je vidljiv trag u Novigradu. Njegovim radom nastali su drvoredi uz more, a jedan od gradskih parkova danas nosi njegovo ime. No, Novigrad mu nije postao samo mjesto rada. Ondje je stvorio dom i obitelj te postao otac triju kćeri, od kojih je Jerica najstarija. Obitelj Ziherl ostala je povezana i s ugostiteljskom tradicijom grada, kroz restoran "Tri palme", čije ime simbolično podsjeća na tri sestre.

Jerica Ziherl (Snimio Vladimir Bugarin)Jerica Ziherl (Snimio Vladimir Bugarin)

- Još kao sasvim mala djevojčica progovorila sam slovenski oko čega se potrudio moj tata. Imala sam jako dominantnu slovensku baku. Ona je živjela u mjestu Vodice pored Ljubljane i bila je jako pobožna. Svećenik u mjestu je bio Andrej Plečnik, brat Jože Plečnika, najvećeg slovenskog arhitekta i sveučilišnog profesora. Naravno da je Andrej bio i intelektualno jak, ne samo duhovno. Moja baka je bila poštarica, jedina pismena u selu. Tako da je ona bila i odvjetnica i liječnica, sve u svemu žena od poštovanja, a isto tako nacionalno svjesna. Ja sam dolazila u Vodice i odmah sam počela čitati slovenske književnike i pjesnike jer je čitanje bilo jako važno u toj obitelji. Više-manje sve bakine kćerke odnosno moje tete bile su učiteljice, a svi muškarci su šumari. Dok su s mamine strane, ona je iz Rapanji, to je malo selo između Kanfanara i Savičente, svi bili poljoprivrednici i moja mama je od sedmero djece jedina koja je htjela ići u školu. Njezina familija se složila da Marica može ići u školu, a ostali će ostati na zemlji. Kad je završila gimnaziju u Puli, upisala je pravo, ali je odmah dobila posao u Novigradu. Htjela je otići što dalje od Rapanji, premda su njezini roditelji bili divni, ali to su bili ljudi sa zemlje. I na novigradskoj rivi je upoznala tog Slovenca jer je kupalište bilo centar ljetnog društvenog života. I pravi muškarac se morao popeti na svjetionik i skočiti na glavu u more. Naravno da je moj stari bio frajer, bio je poput svojih zemljaka naklonjen sportu od plivanja, skijanja, planinarenja, bicikliranje i ostalih sportova. Skokom na glavu sa svjetionika osvojio je moju mamu - prisjeća se Jerica Ziherl.

Odrastanje u obitelji snažno povezanoj s Novigradom, spojilo je Jericu s Istrom i Novigradom mnogo prije nego što je započela svoj profesionalni put. Grad u kojem su se isprepletale različite kulture, jezici i povijesni slojevi postat će njezino trajno životno uporište. Upravo će se toj sredini vraćati kroz različite profesionalne uloge, nastojeći njezinu bogatu baštinu povezati s novim umjetničkim idejama i suvremenim stvaralaštvom.

Jerica Ziherl i Vladimir Torbica 1997. na otvorenju izložbe Đanina Božića (Arhiva MML)Jerica Ziherl i Vladimir Torbica 1997. na otvorenju izložbe Đanina Božića (Arhiva MML)

Akademsko obrazovanje Jerica Ziherl nastavila je u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirala je povijest i povijest umjetnosti te diplomirala 1988. Njezin profesionalni put nije se odvijao isključivo u muzejima i galerijama. Radila je kao nastavnica povijesti i likovne kulture u osnovnim i srednjim školama, a potom kao kustosica i viša kustosica u muzejskim ustanovama. Iskustvo stečeno u obrazovanju, istraživanju i neposrednom radu s umjetničkim djelima oblikovalo je njezin pristup kulturi. S vremenom se njezin rad sve snažnije usmjeravao prema modernoj i suvremenoj umjetnosti, muzeologiji i kustoskim praksama. Uz organizaciju izložbi, bavila se znanstvenim istraživanjima, uređivanjem publikacija i međunarodnim projektima. Posebno mjesto u njezinu stručnom radu zauzeo je istarski slikar Antun Motika, kojemu je posvetila doktorsku disertaciju. Doktorirala je 2008. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, istražujući Motikino stvaralaštvo između 1930. i 1953. godine, od utjecaja Pariške škole do intimističke koncepcije modernizma. Motika je tako postao jedna od važnih poveznica njezina istraživačkog rada s istarskom umjetničkom baštinom.

Muzej Lapidarium – spoj povijesti i suvremenosti

Jednako snažno zanimanje razvila je prema povijesnoj i arheološkoj baštini Novigrada. Sudjelovala je u osnivanju i razvoju Muzeja – Museo Lapidarium, ustanove koja čuva vrijedne kamene spomenike i svjedočanstva višestoljetne povijesti grada. Ravnateljsku dužnost u Lapidariumu obnašala je od 2006. do 2009. godine, a zatim ponovno od 2016. godine. Muzej je izrastao u mjesto na kojem se baština ne predstavlja samo kao ostatak prošlosti, nego i kao povod za razgovor sa suvremenom umjetnošću. Posebnu vrijednost njegova stalnog postava čine ranosrednjovjekovni kameni spomenici, među njima i znameniti ciborij biskupa Mauricija iz 8. stoljeća.

- Prvi koji dolazi u Istru nakon Drugog svjetskog rata je Branko Fučić. On je bio zadužen od Konzervatorskog zavoda u Zagrebu da popiše sve spomenike u Istri i da vidi gdje se nalazi austrougarska i talijanska arhiva Pula-Poreč-Trst. I dolazi Branko Fučić na novigradski trg i kaže tu je neko kamenje koje je vrlo vrijedno i treba ga negdje smjestiti. To je bilo 1946. ili 1947. Tada je u Arheološkom muzeju Istre radio Branko Marušić i odlučili su to kamenje, izloženo na trgu u jednoj nadsvođenoj lođi koja se zvala Lapidarij, izuzeti i smjestiti u prizemlje Palače Rigo. Stotinu godina bilo je izloženo atmosferi i već je počelo dobivati kamenu kugu. Bilo je zelenkasto, blago crveno i 1960-ih Arheološki muzej Istre postaje skrbnik tog Lapidarija sve do 1993.

Na neki način može se pratiti i povijest muzealizacije. Nekad i danas gotovo svi lapidariji su vani, u parku, vrtu, sarkofazi. Zadnjih pedesetak godina se mijenja, stavlja se nadstrešnica ili se smještaju u prostor, a zbog kamene kuge najčešće stradaju reljefi. Napravljene su predradnje i dobilo se zeleno svjetlo za gradnju muzeja koji mora biti simbolički povezan s crkvom i stoga je bila ideja da se napravi transparentno ziđe da bude povezana crkva i crkveno kamenje koje je nekad krasilo novigradsku katedralu. Da bude još zanimljivije, arhitekt Idis Turato je došao na ideju da se naprave dvije crne kutije, jedna pravokutna da se izlože najljepša sačuvana kamenja i da se dobije predodžba kako je nekada unutrašnjost crkve izgledala, te da se napravi u omjeru 1:1 krstionica (baptisterium) koja je nekad stajala ispred katedrale. Imala je onu tipičnu bazilikalnu shemu: crkva, bazilika, atrij, krstionica, biskupski dvor. Sve kamenje smo premještali iz Palače Rigo u podrum škole gdje su bili ogromni bazeni s destiliranom vodom. Kamenje se potopilo u tu vodu i čekalo se dok prljavština ne izađe i onda se mijenjala voda. Taj proces je trajao tri godine. Sada je čišće, bjelje i čvršće. U skladištu imamo jako puno povijesnog kamenja, kulturno-povijesnu zbirku i najviše imamo zbirku suvremene umjetnosti – nastavlja Jerica naglasivši da je najkarakterističnije za naše rano porijeklo ploča na kojoj su prikazani grifoni.

Duje Jurić, Galerija Rigo, 2007. (Arhiva MML)Duje Jurić, Galerija Rigo, 2007. (Arhiva MML)

- To su perzijska mitska bića koja inače stoje pred ulazom u carsku palaču. Kako se tada nisu radili ljudski likovi, to je u biti personifikacija Isusa Krista. Prijelaz s antičkog prema kršćanstvu koje predvodi kao političku vjeru Karlo Veliki, razdoblje Franaka i kršćanstvo ovdje započinje izgradnjom ove crkve u Novigradu. Treba dosta truda da se posjetiteljima i školarcima objasne religijski oblici. Sve je više-manje vezano uz kršćanske ikonografije. Lapidarij je stalni postav i različite izložbe, a izložba Bojana Šumonje je moj zadnji postav. Svašta smo imali, od promocija knjiga, pjesama, festivala, a ove godine je bilo događanje posvećeno Meksiku pa su dvojica Meksikanaca napravili mural koji će ostati desetak godina na zidu pored ulaza u muzej. Umjetnost je kreacija i konstrukcija, a nije destrukcija, zaključuje povjesničarka umjetnosti.

Između dvaju razdoblja rada u Novigradu Jerica Ziherl bila je ravnateljica riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Na tu je dužnost stupila 2009., a napustila ju je krajem 2011. godine. Njezin profesionalni život obuhvatio je i sveučilišnu nastavu, među ostalim na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, gdje je predavala kolegije vezane uz dizajn i suvremenu umjetnost.

Galerija Rigo – mali prostor velikih umjetničkih susreta

Godina 1995. označila je jedan od ključnih trenutaka njezine karijere. Jerica Ziherl preuzela je vođenje novigradske Galerije Rigo, smještene u prizemlju barokne palače iz 18. stoljeća u povijesnoj jezgri grada. U vremenu kada su se značajne izložbe moderne i suvremene umjetnosti uglavnom vezivale uz velike gradove, Galerija Rigo postupno je postajala mjesto susreta domaćih i međunarodnih umjetnika. Njezina veličina nije bila prepreka velikim ambicijama. Pod kustoskim vodstvom Jerice Ziherl ostvareni su programi koji su Novigrad povezali s važnim imenima svjetske umjetnosti.

U galeriji su predstavljana djela umjetnika poput Victora Vasarelyja, Sonije Delaunay, Josefa Albersa, Maxa Billa, Lucija Fontane i Vasilija Kandinskog. Iza tih izložbi stajali su brojni kontakti, suradnje i dugogodišnje građenje profesionalnih odnosa. Posebno važna bila je suradnja s Ivanom Piceljem, jednim od ključnih predstavnika hrvatske apstraktne umjetnosti. Njihov prvi susret dogodio se 1998. godine u Novigradu. Picelj joj je tada poklonio knjigu "Čovjek koji je sadio drveće" francuskog književnika Jeana Giona. Taj će dar godinama poslije postati polazište njezina predavanja posvećenog Piceljevu karakteru, umjetnosti i tragovima koje je ostavio iza sebe. U toj knjizi moguće je prepoznati i zanimljivu poveznicu s njezinom obiteljskom poviješću. Dok je njezin otac doslovno sadio drveće i oblikovao zeleni krajolik Novigrada, Jerica je desetljećima poslije u istome gradu stvarala drukčiju vrstu nasljeđa – otvarala prostor umjetnosti, idejama i ljudima.

Godine 2025. Galerija Rigo obilježila je trideset godina djelovanja, a Jerica Ziherl uredila je monografiju koja dokumentira njezinu povijest, izložbe i umjetnike koji su u njoj ostavili trag. Bila je to i svojevrsna retrospektiva jednoga velikog dijela njezina profesionalnog života.

Prisjećajući se kako je sve počelo, Jerica Ziherl kaže da je prvi privatni galerist u Istri bio Marino Cettina u Umagu koji je od 1985. u Galeriji Dante počeo raditi na tržišnim osnovama, kupovao je i prodavao slike američkih umjetnika.

- Kad je Cettina vidio prazan prostor u Palači Rigo rekao je da ovdje napravimo galeriju suvremene umjetnosti. Prva izložba je bila Gorana Trbuljaka koji je napravio veliku skulpturu "Paleta za pet prstiju". Tada sam već bila udana za slikara Đanina Božića koji mi je rekao: "Pusti te crkvice i kamenje, što ćeš to mjeriti lijevo-desno, ovo što je živo daj publici". I tako sam otvorila vrata prema suvremenoj umjetnosti. To je tad bilo pod pučkim učilištem, ustanovom koja je tada prestala imati isključivu funkciju obrazovanja, tečajeva talijanskog i hrvatskog te se više-manje okrenula kulturi. Ulica se počela mijenjati. Više nije radila apoteka ni banka i ulica postaje primarno vezana uz turističku komunikaciju u njoj. Galerija je idealna jer ima tri zida za postavljanje izložbe, u kojima imamo samo tijekom ljetnih mjeseci pet-šest izložbi, a po zimi ne jer je prevlažno.

Izložba Dragane Sapanjoš, lipanj 2026. (Snimio Sebastijan Skoko)Izložba Dragane Sapanjoš, lipanj 2026. (Snimio Sebastijan Skoko)

Umjetnici vole ovaj prostor. Prošle godine smo obilježili 30 godina Galerije Rigo. Ona je vrlo priznata u mojoj struci. Njezino otvaranje je imalo smisla, jer smo doprinijeli lokalnoj zajednici. Osim davne izložbe četiri velike slike Bruna Mascarellija u Domu kulture, u Novigradu nije bilo nikakvog doticaja s umjetnošću i ta mala galerija je počela privlačiti publiku. Kad se prvi put skinula Vlasta Delimar, skoro sam dobila otkaz, a sada ona svakih deset godina 31. srpnja slavi rođendan u našoj galeriji, uz neizostavni performans. Počela je s 40, nastavila s 50, 60 i ove godine sa 70 u peleni na kojoj je pisalo "Dostojanstvo starenja". Između živućih mladih već etabliranih imali smo i povijesna imena. Uspješni miks. Gotovo sve izložbe je pratio katalog istog formata i dan-danas ljudi vole kataloge. Tako da je to spoj mainstream dobrog programa, dobrog domaćina i kataloga, a Galerija Rigo postala je poželjna adresa za umjetnike prije ove inflacije mnoštva novih galerija koje posluju na tržišnoj osnovi, kaže kustosica zahvaljujući čijoj iznimnoj agilnosti i umijeću Galerija Rigo od samoga početka postaje kultna.

Programska djelatnost galerije je iznimno živa i kvalitetna, a stekla je i zavidan status, ne samo u regionalnom smislu. Otvorenost, aktualnost i živost koju Jerica unosi u svoj rad dali su tako profil i galeriji koju vodi. Energija, organizacijske sposobnosti i razumijevanje suvremene umjetnosti dugogodišnje voditeljice galerije i muzeja rezultirali su dobro osmišljenim i ostvarenim izložbama kao i popratnim programima i značajnim međunarodnim suradnjama.

Rad u različitim ustanovama i sredinama omogućio joj je da povezuje muzejske zbirke, znanstvena istraživanja i živu umjetničku produkciju. Novigradski Lapidarium i Galerija Rigo upravo su kroz takav pristup razvili prepoznatljiv programski identitet. Jedan od zanimljivijih primjera međunarodne suradnje jest umjetnička rezidencija u gotovo napuštenom istarskom selu Kuberton, pokrenuta 2016. godine u suradnji s bečkom galerijom Krinzinger. Projekt u Istru dovodi umjetnike iz različitih zemalja, povezujući suvremeno stvaralaštvo s prostorom, krajolikom i poviješću istarskoga zaleđa.

Tragovi koji ostaju

U profesionalnoj biografiji Jerice Ziherl nalaze se deseci izložbi, brojni katalozi, znanstveni radovi, međunarodne suradnje, predavanja i urednički projekti. No njezin doprinos kulturi ne može se promatrati isključivo kroz broj ostvarenih programa. Jedan od najvažnijih elemenata njezina djelovanja jest uvjerenje da kvalitetna umjetnost ne mora biti rezervirana za velike gradove i velike institucije. Novigrad je kroz Galeriju Rigo postao mjesto u kojem su se mogli susresti lokalna publika i međunarodno relevantni umjetnici.

Istodobno je nastojala sačuvati svijest o bogatoj povijesti grada, njegovim arhitektonskim slojevima i kulturnom identitetu. U njezinu radu prošlost i sadašnjost nisu odvojeni svjetovi. Povijesni spomenici mogu biti poticaj suvremenim umjetničkim interpretacijama, dok suvremena umjetnost može otvoriti nova pitanja o prostoru, baštini i društvu.

U rujnu 2026. godine Jerica Ziherl otišla je u mirovinu s dužnosti ravnateljice Muzeja – Museo Lapidarium. Time je završilo jedno dugo razdoblje njezina institucionalnog djelovanja, ali je ostalo bogato nasljeđe izložbi, projekata, publikacija i kulturnih veza koje je tijekom desetljeća stvarala.

U životnoj priči Jerice Ziherl Novigrad se pojavljuje kao stalna točka povratka. Ondje su obiteljski korijeni, uspomene na djetinjstvo i najveći dio njezina kulturnog djelovanja. Istodobno, njezin je život obilježen neprestanim kretanjem - između gradova, umjetničkih disciplina, različitih zemalja i ljudi.

Postoji i lijepa simbolika u činjenici da je njezin otac Janez došao u Novigrad saditi drveće, a ona je desetljećima poslije u istome gradu gradila kulturne mostove. Njegov je rad ostao zabilježen u zelenilu gradskih parkova, njezin u izložbama, umjetničkim susretima i institucijama koje su postale dio kulturnog identiteta grada.

Postav starog Lapidarija u prostoru današnje Galerije Rigo prije 1993. (Privatni album)Postav starog Lapidarija u prostoru današnje Galerije Rigo prije 1993. (Privatni album)

Od Ljubljane i Zagreba do Novigrada, od istarskih galerija do dalekih putovanja po Aziji, Africi i Srednjoj Americi, život Jerice Ziherl svjedoči o znatiželji koja ne poznaje granice i o tome koliko jedan čovjek može učiniti za sredinu kojoj pripada.

Putovanja kao druga velika životna strast

Umjetnost je samo jedna strana životne priče Jerice Ziherl. Druga, podjednako važna, njezina je strast prema putovanjima. Putovati je počela još 1976. godine, najprije europskim zemljama i gradovima. Susret s Istanbulom 1980. godine otvorio joj je vrata drukčijih kultura, nakon čega su uslijedila putovanja u Siriju, Egipat i brojne azijske zemlje.

Posebno mjesto među svim destinacijama zauzima Indija. Prvi put ondje je otputovala 1986. godine, a zatim se, sve do pandemije koronavirusa, vraćala gotovo svake godine, istražujući različite dijelove zemlje. Putovanja su je odvela i u Nepal, Šri Lanku, Tajland, Kambodžu, Maleziju, Indoneziju, Keniju, Tanzaniju, Maroko i druge dijelove svijeta. Godine 2024. posjetila je Gvatemalu, čime se njezin interes dodatno usmjerio prema Srednjoj i Južnoj Americi.

Iako je putovala s obitelji i prijateljima, posebno voli samostalna putovanja, s ruksakom na leđima. Takav način istraživanja svijeta pruža joj mogućnost neposrednog susreta s ljudima i njihovom svakodnevicom. Za Jericu Ziherl putovanja nisu samo odmor ili upoznavanje novih mjesta. Ona su nastavak njezina zanimanja za kulturu, umjetnost i povijest, prilika da izvan knjiga i muzeja upozna različite civilizacije, običaje i načine života.

Povezane vijesti










Trenutno na cestama