Razgovor s piscem

Srđan Valjarević: "Društvenu histeriju u Srbiji i jezik medija mogu doživljavati jedino kao burlesku"

| Autor: Mladen Radić
Srđan Valjarević (Press)

Srđan Valjarević (Press)


Srđan Valjarević jedan je od brojnih gostiju predstojećeg Sajma knjige u Istri gdje će predstaviti svojo "Roman o agoniji i vedrini". Rođen je u Beogradu, pisao je za dnevni list Danas te za magazin Nedeljnik, objavio je knjige: "List na korici hleba", "Džo Frejzer i 49 pesama", "Ljudi za stolom", "Zimski dnevnik", "Džo Frejzer i 49+24 pesme", "Dnevnik druge zime", "Komo", "Fric i Dobrila", "Brod koji je zaplovio kroz maglu", "Džo Frejzer i 49+24+5 pesama", "Narator je konačno progovorio", "Roman o agoniji i vedrini", "Ljudi za stolom" i reizdanje s predgovorom "Nema ljudi za stolom".

"Roman o agoniji i vedrini" četvrti je dio priče o Fricu i Dobrili, ovaj put potaknut tragedijom na novosadskom kolodvoru.

Olakšanje

Tko vas je inspirirao za likove Frica i Dobrile, ali i za likove Kineza Lija i Poštara?

- Nitko određen, nisam imao nikakve modele prema kojima bih zamišljao likove, nisam ih čak ni zamišljao. Ne bih vam mogao ni opisati kako izgledaju, mogu biti bilo tko. Bili su mi potrebni likovi kao glasovi, da izgovaraju ono što sam želio i da bih imao potrebnu polifoniju glasova, kako bi se ta jezična igra svela na beskonačno komentiranje stvarnosti, bez ikakve promjene u samom obliku života, dakle, ljudi zarobljenih u praznom govoru i čekanju.

Srđan Valjarević (pRESS)Srđan Valjarević (Press)

Kakve su u Srbiji bile reakcije na roman, jesu li se ljudi prepoznavali u glavnim likovima i njihovim sudbinama?

- Ne znam koliko se ljudi, i jesu li se uopće, prepoznavali u likovima, ali najčešće su reakcije bile da pretjerujem u skepticizmu, pesimizmu, defetizmu i svemu što uz to ide. Što i jest istina – sve su to besmislene fraze, izrečene u stanju nekakve trajne narkoze, što i jest slika društvene histerije u Srbiji i javnog jezika, osobito medijskog, koji mogu doživljavati jedino kao burlesku.

Roman djeluje kao da ste ga napisali odjednom, u nekom toku svijesti, bez unutarnjih prepreka. Je li bilo tako? Koliko vam je dugo trebalo da ga napišete i je li sve išlo glatko?

- Upravo je tako bilo. Od trenutka kada sam uveo lik Naratora u priču, došlo je do nekakvog olakšanja. Izvukao sam taj lik iz samoće i ubacio ga među druge likove, uveo ga u zajednički jezik sa svima, izjednačio ga s likovima o kojima je sam pisao. Nakon toga priče su se nizale jedna za drugom, nisam se mogao zaustaviti. Iako sam svaku priču započinjao na isti ili sličan način, mogao sam se potpuno otvoriti i igrati bez ikakvih prepreka. Pisanje me jednostavno vodilo dalje, iz rečenice u rečenicu.

Kada pišete, držite li se neke zadane šprance ili mijenjate i prilagođavate priču i događaje u hodu?

- Sve se odvijalo u hodu, nisam imao nikakav model ili shemu koje bih se držao. Ponekad mi je bila dovoljna jedna rečenica da otvorim priču ili bih samo zamislio neku sliku: ljude koji se iz nepoznatog razloga spotiču u hodniku, Poštara koji u invalidskim kolicima raznosi poštu, Frica koji se budi u srebrnoj svećeničkoj halji s Biblijom pod pazuhom, a prethodne je noći legao spavati u običnoj potkošulji. Svašta vam prolazi kroz glavu, a onda sam birao ono što mi je bilo potrebno za priču i išao dalje, kako bi mi i dalje svašta prolazilo kroz glavu, nadam se zauvijek.

Jeste li od početka planirali da će priča o Fricu i Dobrili biti tetralogija? Kako se to razvijalo?

- Na samom početku nisam ništa planirao. Ne mogu reći da sam odmah uhvatio ritam i formu jezika, trebalo mi je vremena. Ostavljajući ono napisano iza sebe, išao sam dalje, sve dok u jednom trenutku nisam stigao do onoga što sam smatrao da bi tako trebalo izgledati, do točke u kojoj više nemam što mijenjati, nego samo nastaviti dalje. Tada sam odmah odlučio napisati ovaj "Roman o agoniji i vedrini", kako bih sve zaokružio i s time završio. Dalje to više ne mogu pisati, ni na ovaj način ni o ovim likovima.

Hoćemo li nakon 25. listopada dobiti i peti dio u kojem će naglasak, možda, biti na vedrini?

- Zasad se time sigurno više neću baviti, ali to sada tako mislim, što, naravno, ništa ne znači. Možda se jednog dana i predomislim jer mogu lako zamisliti nastavak ovog romana, barem u tom obiteljskom mikrosvijetu zarobljenom u iluziji o nekakvim promjenama u svijetu općenito, kao i u društvu u kojem žive. Jednako su udaljeni i od vedrine i od agonije, to jedno stoji uz drugo.

Pogled na svijet

Odakle taj specifičan humor u romanu?

- Humor nije moje raspoloženje ili nekakvo stanje, više je to pogled na svijet. Život je svakodnevno pun apsurdnih prizora. Ako ste svjedok, ili još gore, sudionik u nekom od takvih prizora, recimo da vam je partnerica ili partner toksična osoba, kao što je Fric, i uvuče vas u ludilo, tako možete i stradati, psihički, zdravstveno, kako god. Ako se odmaknete i nasmijete svemu tome, to je veliko olakšanje. Napetost koju stvara svakodnevno ludilo odmah popušta jer je apsurd napokon imenovan i sveden na svoju pravu, smiješnu mjeru.

Srđan Valjarević (pRESS)Srđan Valjarević (Press)

Kad već spominjem humor, u romanu imate onu gradaciju "sve što sam oduvijek želio jest da imam...", nakon čega se te želje stalno pojačavaju, a iznos u eurima neprestano raste. Jeste li time željeli nešto poručiti?

- Tu sam iskoristio i jedan autobiografski trenutak. Spavam u sobi u kojoj je nekoć spavao dječak kojemu sam, dok je bio dijete, preko cijelog zida zalijepio veliku fototapetu s kartom svijeta. I svakog jutra kad se probudim, osobito ako mi se ne da odmah ustati, buljim u tu tapetu. Onda primijetim ime nekog grada za koji nikad nisam čuo ili jesam, ali sam ga potpuno zaboravio, primjerice Antananariva, glavnog grada Madagaskara. Zatim ga potražim na internetu i razgledavam fotografije tog grada, pa zamislim da imam pet milijuna eura i da živim ondje, u kamp-prikolici, tražim najbliži kafić i tako dalje. Dakle, sanjarenja, a osobito potajne nade, velike su prepreke da se nešto učini u životu. Mogu biti velik problem, iako djeluju nevino.

Citirate i Bibliju, iako na ironičan način. Kakav je vaš odnos prema religiji i vjeri?

- Fric je lik koji je, nazovimo ga tako, religijski ambivalentan, što nije rijetkost među ljudima. Mnogi se tijekom života bore s pojmom Boga: je li u meni, je li na nebu ili ga uopće nema? Nije isključeno da bih i sam bio religiozan kada ne bih imao problema sa samodestrukcijom ili anksioznošću, tko zna. Kada smo maloprije razgovarali o humoru, slično je i s religioznošću. I ona je pogled na svijet, nekome može biti spasonosna, baš kao i humor. Znate da je, primjerice, Luis Buñuel cijeloga života bio zakleti ateist, ali je posljednje dane provodio s poznatim svećenikom Juliánom Pablom Fernándezom u Ciudad de Méxicu, vodeći duge razgovore o teologiji i religiji.

U jednoj rečenici spominjete i Matu Parlova. Jeste li ga imali prilike upoznati i, kad smo već kod toga, jeste li već bili u Puli i ako jeste, kakva su vam sjećanja na ovaj grad?

- Ovo je nešto duža priča, ali skratit ću je koliko mogu. Matu Parlova nikada nisam upoznao, ali jest moj otac, i to u hotelu Jadran u Rijeci, u kojem je Mate često odsjedao kada bi nekoliko puta godišnje dolazio raditi u riječku luku. Otac je od njega dobio fotografiju, jednu od onih promotivnih, na kojoj Mate stoji u gardu, s rukavicama i u boksačkim gaćicama, ali i s posvetom, i to meni. Otac je zloupotrijebio tu situaciju: Mate mi je poručio da moram biti bolji u školi i poželio mi sve najbolje. Nažalost, više nemam tu fotografiju, negdje sam je zagubio tijekom jedne od selidbi.

(Press)(Press)

A u Puli sam bio krajem rujna 1987. godine. Stigao sam u vojarnu na Premanturi oko jedanaest navečer, na odsluženje vojnog roka u JNA. Već sljedećeg dana, oko 17 sati, nakon obračuna s desetarom koji je, usput rečeno, bio iz Vranja, odveli su me neuropsihijatru i odmah me oslobodili služenja vojnog roka. Desetak sam dana čekao da se zapovjednik garnizona vrati s vojne vježbe i potpiše otpusnicu. Imao sam čuvara, divnog momka iz Bara, koji me svakodnevno vodio u šetnje do grada, do liječnika. Odjeća u kojoj sam napustio vojarnu posebna je priča jer mi otac nije želio poslati moju civilnu odjeću. Uglavnom, kada sam izašao iz vojarne na Premanturi i pješice stigao do Pule, bio je to jedini dan kada sam doista bio u Puli. Samog se grada uopće ne sjećam.

Scenarij je gotov

Čujem da se snima film prema "Romanu o agoniji i vedrini", no čitajući vaš roman, više sam ga zamišljao kao neku kazališnu predstavu. Što mislite o tome?

- Vjerojatno je i to moguće, napraviti predstavu prema ovom romanu. Ako ste je vi tako mogli zamisliti, znači da je moguće. Na ideju o filmu došli su ljudi koji se time bave. Goran Marković došao je na tu ideju, ali i prije njega glumci Jasna Đuričić i Boris Isaković, koji su Frica i Dobrilu upravo tako vidjeli, kao filmske likove. Ja nisam zamišljao ni jedno ni drugo, ali scenarij je već gotov. Goran je napisao prvu verziju, ja sam se još malo nadovezao. Odlično smo surađivali, a film je sada u nekoj svojoj razvojnoj fazi, kako su mi rekli da se to kaže. U biti, prikuplja se novac.

Je li apsurd u umjetničkom djelu najbolji odgovor na apsurd koji se događa u stvarnosti?

- Ova takozvana stvarnost i jest apsurd jer nitko zapravo nema pojma što je stvarnost. Zato i nemam drugi odgovor osim da taj apsurd treba stalno naglašavati i na njemu ustrajati do kraja, bez uvijanja, ali uz važnu ogradu: umjetnički apsurd ne smije postati teorija, nego korak koji nas oslobađa zabluda. Sve dok o apsurdnoj stvarnosti govorimo uplašeno, svečano ili, što je osobito često, isprazno i natjecateljski intelektualizirano, ona ima vlast nad nama. Pretvarajući je u burlesku, oduzimamo ozbiljnost onome što nas muči. Apsurd sam po sebi nije utjeha. Ako umjetnost ostane samo u čistom besmislu i cinizmu, postaje jednako nepodnošljiva kao i sama stvarnost. Tako da je vedrina ipak krajnji ishod.

Postoji li u životu nešto poput sretnog završetka?

- Kraj života nije ni sretan ni nesretan. Onaj tko umre nema pojma da je umro, a pogotovo ne zna je li umro sretan ili nesretan. Nekome oko njega možda čak bude i drago što je umro, dok neki drugi mogu biti tužni. Onome tko umre čak nije ni svejedno.Logo (Sa(n)jam knjige)

Povezane vijesti










Trenutno na cestama