Ovogodišnji Šoljanovi dani počinju u petak, 24. travnja u 11 sati u rovinjskoj Gradskoj knjižnici "Matija Vlačić Ilirik". U 19 sati iste večeri u rovinjskom Multimedijalnom centru na rasporedu je književno-teatarski susret naslovljen Kazalište Borisa Senkera. S uvaženim hrvatskim teatrologom, kazališnim kritičarem, leksikografom, književnikom i prevoditeljem, akademikom Borisom Senkerom razgovarat će Tomislav Brlek, Lada Čale Feldman i Ivica Matičević, a songove izvodi Petra B. Blašković. Sutradan slijedi predstavljanje njegove knjige "Književnici i kazalištarci". Bio je to povod za razgovor sa Senkerom.

(Press)

Autor ste bogatog znanstvenog, leksikografskog, esejističkog i književnog opusa. Teoretičar i još puno toga. Knjiga koja će biti predstavljena na Šoljanovim danima definirana je kao kruna Vašeg stvaralaštva.

- Hvala Vam na lijepim riječima. Čini mi se, kad se nakon više od pola stoljeća predavanja, pisanja – i čitanja, ponajviše čitanja i gledanja – osvrnem na to što sam radio da sam, recimo tako, svaštario, rasipao se na previše stvari, da sam mogao postići više i napraviti nešto bolje na samo jednom području – kao profesor, kao kritičar, kao esejist i teatrolog, kao dramatičar – ali tad bih se, gotovo sigurno, na drugi način osjećao prikraćenim. Uostalom, sve, gotovo sve što sam radio okretalo se oko kazališta. E sad, je li ova knjiga kruna svega toga? Posljednja je u nizu, sažimam u njoj ono čime sam se prije bavio, dodajem nešto novo... Neka onda bude tako.

(Arhiva Glasa Istre)

Poticaj

Kako je krenuo rad na ovoj knjizi?

- Poticaj da objavim knjigu u Maloj knjižnici, koja više i nije mala formatom, a na drugi način to nikad nije ni bila, došao je iz Društva hrvatskih književnika, od Antuna Paveškovića i Ivice Matičevića. Dogovorili smo se da iz tekstova rasutih po zbornicima i časopisima, ili neobjavljenih, izaberem one koji su vezani uz suvremene hrvatske dramatičare i prevoditelje drama, kazališne glumce i redatelje te, u trećoj cjelini, teatrologe, a nastali su i proteklih desetak, petnaestak godina.

Koliko ste i na koji način kazalište mijenja uslijed svih procesa i promjena u svijetu, koliko korespondira s aktualnim trenutkom i u kojoj je mjeri atemporalno?

- To je, kako se običava reći, pitanje svih pitanja, ne samo o kazalištu, nego i o književnosti, o likovnim umjetnostima, o glazbi, o novim umjetnostima koje nastaju zahvaljujući kako tehnološkim inovacijama tako i čovjekovu viđenju svijeta, sebe i sebe u svijetu. Dostatno je spomenuti književnost kao pisanu a ne (više, samo) govorenu umjetnost riječi, pa kazalište u "pozornici kutiji", pa film, pa video, pa kreacije koje generira umjetna inteligencija. S jedne strane, kazalište ima veliku sposobnost asimiliranja raznih noviteta. Tako je Piscator prije stotinjak godina posezao za filmom, danas gotovo da nema predstave bez video-projekcija, tako da je to postalo predvidljivo i zamorno, Borut Šeparović ispitivao je u kazališnom projektu koji, kako je rečeno u najavi, "kombinira tradicionalne umjetničke oblike s tehnološkim iskustvima i pristupima" a ima više nego znankovit naslov "Slijepi vode slijepe mogućnost primjene umjetne inteligencije u stvaranju predstave". Isto tako, kazalište na svoj specifičan način prikazuje velike društvene pa i civilizacijske potrese, lomove, od drevnih trvenja matrijarhata i patrijarhata ili rodovskoga poimanja pravde naspram pravde polisa do promjena koje nesigurno nazivamo "migrantskim krizama", "novim normalnim", "vremenom post-istine" i kojima možda baš putem kazališta pokušavamo dokučiti bit. S druge strane, najmanja jezgra kazališta, temeljna kazališna situacija, kako ju je sjajno odredila Erika Fischer Lichte, ne mijenja se: jedan čovjek pred drugim čovjekom prikazuje nekoga trećeg u nekoj (ljudskoj) radnji. I upravo taj živi kontakt čini kazalište.

Kakvo je to emocionalno iskustvo susreta s drugim?

- Drago mi je da ste emocije doveli u prvi plan jer, koliko god da se protiv njih govori, koliko god da se teoretizira o distanciranju, kritičnosti, odmaku, predstava koja u živom susretu gledateljica i gledatelja s glumicama i glumcima koji utjelovljuju onima više ili manje slična ljudska bića, bića do kojih im je na ovaj ili onaj način stalo, ne uspije i u jednima i u drugima pobuditi nikakvu emociju – ne moraju to, dakako, biti one dvije emocije, strah i sažaljenje, koje je prije gotovo dva i pol tisućljeća izdvojio Aristotel – takva, hladna, bezosjećajna predstava možda jest nekakav događaj, ali nije kazalište.

Važna je i uzajamnost čitatelja koji postaje svjedokom živog kazališta i žive riječi o kazalištu.

- Da, čitatelj, gledatelj je onaj drugi iz netom spomenute jezgre kazališta, drugi za kojega i radi kojega to kazalište i postoji, o kojemu ono posredno i govori. Njemu se, govoreći o onom prvom, o tvorcu predstave, obraća i onaj četvrti, recimo da je to kazališni kritičar, koji ne pripada temeljnoj kazališnoj situaciji, ali itekako potreban kao, u svojemu najboljem izdanju, djeluje kao svijest i savjest kazališne zajednice koju, dakako, čine i autori, i izvođači, i svi suradnici, i publika.

Štorice

Uvijek su posebne u Vašem stvaralaštvu i Istarske štorice.?

- Prije 71 godinu, u veljači 1955. moja se obitelj doselila u Pulu. S ocem, koji je bio epidemiolog pa cijepio i zdravstveno prosvjećivao ljude po svim istarskim gradovima i gradićima već sam kao pučkoškolac putovao Istrom, poslije s izviđačima i ferijalcima, zavolio je, a kad nekoga ili nešto zavoliš nastojiš ga upoznati, a igra – jer pisanje za kazalište shvaćam kao veselu, zabavnu, lijepu i, ako smijem biti tako preuzetan, plemenitu, otmjenu igru – jedan je od načina upoznavanja.

Vaš aktualni fokus rada?

- Slikovnica, dakako ne s mojim ilustracijama, rađena prema igrokazu Čemu služi deda?, Kazališni leksikon, koji pripremamo, pripremamo i pripremamo već godinama, ali se napokon i nazire prva knjiga (A-K), pogovor Krležinim "trima dramama". I bolje da tu stanem.

Povezane vijesti

• Šoljanovi dani u Rovinju posvećeni Vesni Parun
• Valter Flego: Spreman sam za još jedan mandat
• Ivo Andrić u fokusu Šoljanovih dana