U Porečkoj i Pulskoj biskupiji dvije su župe posvećene sv. Antonu pustinjaku – u Kršanu i u Rovinjskom Selu. Konzervator Anton Gnirs pregovarao je 1911. godine s udovicom Petech u Žminju o kupnji crkvice sv. Antona pustinjaka: uspjela je povećati cijenu.

Katolička Crkva je jučer, 17. siječnja, slavila blagdan sv. Antuna pustinjaka, smatranog ocem isposništva i utemeljiteljem asketizma.

Zaštitnik je župa Kršan i Rovinjsko Selo, ali u Istri ima niz crkvica posvećenih ovom popularnom svecu: Bale, Galižana, Svetvinčenat, Gradinje (Oprtalj), Roč, Vrh na Buzeštini.

Zadivljujuća je crkva posvećena sv. Antonu pustinjaku u Žminju. Izgradio ju je 1381. godine majstor Armirigus, o čemu svjedoči gotički natpis na pročelju crkve. Zidana je velikim, vješto obrađenim kvadrima s jedva primjetnim spojnicama. Zanimljivi su prozori kojima je okvir izrađen zajedno s tranzenama od jednoga monolitnog kamena. Krov je pokriven škriljama, a u unutrašnjosti su zidovi oslikani freskama. Teme slika obrađuju motive iz Kristova života, dopunjene slikama apostola Petra i Pavla te prizorima iskušenja i bičevanja sv. Antuna pustinjaka. U apsidi je prizor krunjenja Djevice Marije, okružene anđeoskim korom s glazbalima, što je najstariji prikaz glazbenih instrumenata u Istri. Ta je slika po likovnoj vrijednosti svrstana u red najvrjednijih ostvarenja srednjovjekovne umjetnosti Istre. Rad je to nepoznatog majstora s kraja 14. stoljeća.

Ova se crkvica može usporediti s najkvalitetnijim spomenicima gotičke arhitekture zapadnoobalnih istarskih gradova. Restaurirane i konzervirane freske, prema mišljenju stručnjaka, spadaju u sam vrh zidnog slikarstva srednjovjekovne Istre. Profesor Andrija Mohorovičić ovu je crkvicu nazvao "malom bazilikom".

Crkva je svojedobno bila desakralizirana, korištena kao vinski podrum i poljoprivredno skladište sa stajom. Nakon što se u njoj, prema pučkoj predaji, izleglo tele s dvjema glavama, korisnici su je prepustili zubu vremena.

(Crkvica sv.Antona pustinjaka koja je kupljena 1911.g)

Nadvojvoda kupio crkvicuza 450 kruna

Crkvicu sv. Antona pustinjaka u Žminju kupio je 1911. godine, u ime nadvojvode Franje Ferdinanda, konzervator carsko-kraljevskog Središnjeg povjerenstva za zaštitu spomenika Anton Gnirs (1873. – 1933.). Vlasnica, udovica Fosca Petech, pristala je prodati objekt, a kako bi ubrzao proceduru, Gnirs je osobno kupio crkvu, koja će kasnije u zemljišnim knjigama biti upisana kao vlasništvo nadvojvode Ferdinanda. Nakon što je Ferdinandu, koji je u to vrijeme duže boravio na Brijunima, podnesen izvještaj o napredovanju poslova, propisan je naputak: "Po najstrožoj naredbi mora se kupiti crkva za iznos od 200 kruna za Njegovo Carsko i Kraljevsko Visočanstvo."

Gnirs je krenuo u Žminj, ali udovica Petech više nije bila spremna prodati crkvu za 200 kruna. "Nakon pregovora koje sam posljednjih dana vodio, dogovorili smo prodajni iznos od 450 kruna", izvijestio je Gnirs. U ljeto 1911. godine izvedeni su restauratorski radovi, s kojima se povjerenstvo složilo.

Sljedeći je korak bio saniranje fresaka, što je povjereno slikaru i restauratoru Gustavu Langu. Izbijanje Prvoga svjetskog rata zapečatilo je i sudbinu Gustava Langa: 1914. pozvan je u vojsku i poginuo u veljači 1915. godine.

Prije toga, 28. lipnja 1914. godine, u atentatu u Sarajevu ubijen je prijestolonasljednik, nadvojvoda Ferdinand.

Kršan i Rovinjsko selo

Južnim obodom Kršana, uz utvrđenu feudalnu rezidenciju, dominira župna crkva sv. Antona opata. Današnji oblik dobila je nakon opsežne barokizacije u 18. stoljeću, kada je srednjovjekovnoj jednobrodnoj crkvi pridodan još jedan brod. Akademik Branko Fučić nakon Drugoga svjetskog rata obišao je Labinštinu i zabilježio tada još živu tradiciju prema kojoj su, prigodom ukidanja pavlinskoga reda te napuštanja crkve i samostana na nekadašnjem Čepićkom jezeru, u kršansku župnu crkvu prenesena dva oltara.

Rovinjsko Selo osnovali su i naselili 1525. godine izbjeglice pred Turcima iz unutrašnjosti Bosne, Zadra, općenito Dalmacije, pa čak i Crne Gore. Župna je crkva građena 1593. – 1595., a župa je osnovana 1596. godine odvajanjem od rovinjske župe. Crkva je jednostavna, jednobrodna, s tri mramorna oltara. Selo ima malo ulica, ali zato postoji 22 zaselka koji čine Rovinjsko Selo.

Barbanska crkva – jedna od najstarijih

Jedna od najstarijih crkava u nas posvećenih sv. Antunu pustinjaku jest ona u Barbanu, pred Velim vratima. Sagrađena je krajem 14. stoljeća u romaničkom stilu, nadsvođena šiljastim svodom i prekrivena škriljama. Oslikana je freskama u 15. stoljeću. Na bočnim zidovima i na svodu u dva se pojasa nižu prizori iz života sv. Antuna pustinjaka: smrt, pokop, nalaz groba, prijenos u Carigrad te prizor čudesnog ozdravljenja po njegovu zagovoru.

Po zidovima je ugrebano mnogo grafita – hodočasničkih zapisa, pa i glagoljicom (najstariji iz 1420. godine).

(Oslikana unutrašnjost žminjske crkvice)

Sveti Anton od praščića

Akademik Branko Fučić u knjizi Terra incognita o svecu pustinjaku zapisao je:

"Zašto i kako mu je oznakom (atributom) postao štap, to je jasno, jer je bio opat, poglavar monaške zajednice, a opati su odvajkada, i prije biskupa, imali štap. Ali zašto su mu postali atributima praščić, zvonce i plamen?

U srednjem je vijeku u Europi djelovao samostanski red sv. Antuna pustinjaka – antunovci ili antoniti. Stekli su goleme zasluge liječeći ljude, osobito za epidemija kuge i drugih zaraza, pa je mnogo redovnika antonita, zarazivši se od bolesnika, izgubilo život. Osobit su glas stekli liječenjem ljudi od bolesti zvane ‘mal Anton’, Antunova bolest ili ples sv. Antuna, odnosno oganj sv. Antuna. Ta se bolest očitovala visokom temperaturom, ognjicom i živčanim napadajima. Danas znamo da je to u stvari bilo trovanje koje su izazivali toksični alkaloidi snijeti raži, a ta je otrovna snijet meljavom dospijevala u brašno i svakodnevni kruh.

Antoniti su tu bolest liječili onako kako je srednjovjekovna medicina najbolje znala i mogla – vinom iz svojih vinograda u koje su, dok je mošt još vrije, umakali relikviju, a to je bila lopatica sv. Antuna pustinjaka. Zatim su to posebno, ljekovito vino raznosili po svoj Europi i davali bolesnicima.

Iz zahvalnosti za sve medicinske usluge europski su se gradovi odužili redovnicima antonitima tako da su im udijelili osobit privilegij, a on se sastojao u tome da samostanske svinje mogu slobodno pasti na gradskim javnim površinama i jesti otpatke s gradskih ulica. Onako kako su psi čistili carigradske ulice, tako su prasci po europskim gradovima vršili onu ulogu koju danas obavlja gradska čistoća. A da bi se privilegirani samostanski prasci razlikovali od prokrijumčarenih svinja, morali su nositi zvončić oko vrata.

Tu leži ikonografski ključ!"