Kolektiv Igralke i Rajna Racz s autorskom predstavom "Majke" premijerno će se predstaviti večeras (petak) te u subotu i u nedjelju na Velom Brijunu pored Etnografskog muzeja s polaskom broda iz Fažane u 20 sati.

Koprodukcija je Kolektiva Igralke, Kazališta Ulysses, Kuće Nahero i Maske Ljubljana s kojom počinje ovogodišnja sezona Ulyssesa koja će trajati do kraja kolovoza. Kolektiv Igralke čine četiri prijateljice i diplomantice studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički: Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić.

Rajna Racz (Snimio Vedran Karuza)

U opisu predstave navedeno je da to nije predstava o majčinstvu, već o odluci o majčinstvu. Koji je bio glavni razlog realizacije takve predstave, je li je to bilo vrlo često prisutno nerazumijevanje društva, ona neugodna pitanja, pa što čekaš?

- ANA: Tema majčinstva pojavila se u jednom od naših razgovora, zapitale smo se hoćemo li uopće biti majke ili ne, dotakle smo mnoga pitanja i na mnoga od njih nismo imale odgovor. Znale smo da ne možemo raditi predstavu o majčinstvu, prvenstveno jer nismo majke, ali i zato jer je majčinstvo velika tema za koju ne bi bila dovoljna jedna predstava.

- ANJA: Nalazimo se u srednjim 30-im i svjesne smo da kao žene ne možemo odluku o majčinstvu odgađati još dugo… a kad smo počele o tome razgovarati s ostalim vršnjakinjama shvatile smo da nismo jedine koje muče brojna pitanja vezano za tu odluku (ako to uopće može biti odluka). Za razliku od naših baka i mama, kada se majčinstvo podrazumijevalo, mi smo neka druga generacija, specifična po mnogočemu, pa tako i po tome da se dobna granica postajanja majkom sve više pomiče.

- SENDI: Nakon predstava "Bakice" i "Cure" (r. Tjaša Črnigoj) koje dotiču umirovljeničko siromaštvo i reproduktivna prava, polja na kojima su žene u posebno osjetljivoj i ugroženoj poziciji, zaključujemo trilogiju predstavom »Majke« gdje se hvatamo ukoštac sa samim izvorom rodne neravnopravnosti - onom »biološkom« razlikom koja je otkad je povijesti žene strpala u privatnu sferu majčinstva, doma, skrbi. Od osobnih priča raskrivamo širi društveni pritisak i imperativ o ženama za koje se podrazumijeva da se žele ili trebaju ostvariti kroz majčinstvo. Bilo da te poruke dolaze od naših baka, ginekologa ili ministra demografije, otvaraju šire pitanje zašto je cijelom sustavu bitno da mi rodimo i može li u tom okruženju žena imati pravo na izbor i slobodu. Pravo žene da odluči ne imati djecu i da se njen izbor ne propituje ostaje velika borba, a opet, i kada žena »ostvari« društvenu funkciju i postane majka, susreće niz nepravdi i nasilja koji nas tjeraju da se zapitamo da li taj isti sustav koji kroz majčinstvo podiže ženu na fiktivni pijedestal zaista podupire žene koje postanu majke.

(Snimila Nađa Bulajić)

Stalni komentari

Kojim ste se smjernicama vodile u realizaciji ove predstave, jeste li bile potaknute nekim osobnim lošim iskustvima ili iskustvima vama bliskih osoba?

- ANA: Žene su tokom života konstantno izložene komentarima koji se odnose na majčinstvo i rađanje. Već kao djeca u ruke nam se stavljaju lutke beba, a društveni narativ jest; škola, udaja, djeca. Radile smo intervjue sa ženama koje su se javile na naš javni poziv za priče, ženama koje su majke, koje nisu, koje nisu još odlučile… Predstava nije orijentirana prema lošim iskustvima, ali se pitanja koja postavljamo bude iz odnosa prema svijetu u kojem živimo.

- ANJA: Način na koji smo gradili ovu predstavu zbilja je eksperimentalan u svakom smislu i dogodile su se neki ludi preokreti koje smo morale prigrliti i raditi s njima. Između ostalog redateljica Rajna ima 14-mjesečnu bebu koja je s nama na svim probama, a njen muž, glazbenik Marin Živković radi glazbu za predstavu. Tako smo predstavu gradile dok Rajna doji dijete ili ono trčkara po sceni. To je za mene bilo često izazov, jer su probe bile kraće, fokus raspršeniji… Ipak, vidim neku tihu revoluciju u svemu tome.

- VANDA: Nekako su dosad sve teme proizlazile iz nas. Shvatile smo da se mi i većina naših prijateljica nalazimo u, kako sam to nazvala u predstavi, "krizi srednjih 30-ih godina" jer se susrećemo s činjenicom da nam biološki sat otkucava, a trudnoća se neće sama od sebe "dogoditi" kao što je to bilo u vrijeme naših baka kad još kontracepcija nije bila dostupna. Tek generacija naših majki dobila je 1974. Ustavom osigurano pravo na planiranje obitelji, što je značilo pravo na kontracepciju i pravo na abortus. A koliko su žene prije toga mogle zaista odlučivati o tome hoće li imati dijete ili ne, pitanje je.

(Snimila Nađa Bulajić)

Kako je predstava koncipirana?

- SENDI: Naše dosadašnje predstave obilježio je dokumentarizam - dijeljenje stvarnih iskustava, bilo od članica/ova s margine društva čiji se glasovi inače ne bi čuli, bilo naših vlastitih i obiteljskih priča. U "Majkama" nastavljamo s dokumentarnim pristupom, ali tako se on spaja s poetskim kazalištem kojim se posebno bavi redateljica Rajna Racz. To nam je dalo slobodu da usko dokumentarne, konkretne osobne priče povežemo s onima iz teorije, povijesti i umjetnosti, da se uzdignemo od osobnog, preko društvenog, prema poetskom i mitskom. U svakoj predstavi koju radimo propitujemo metodologiju istraživanja i forme dokumentarnog kazališta, a ovdje je veličina, nepreglednost i vječnost teme (ne)majčinstva, koja je veća od nas samih, tražila poseban poetski pristup u slikama, vizualnosti, glazbi…

- ANA: Sama predstava tako je strukturirana kao metafizički muzej u koji nas uvodi šamanica, gdje se nižu »eksponati« iskustava u kombinaciji s poetskim scenama koje nas podsjećaju gdje smo kao ljudska vrsta, i u vremenu i u prostoru.

Vaša ostvarenja snažno korespondiraju s aktualnim trenutkom.

- VANDA: Naše predstave dolaze iz naših potreba da govorimo o nečemu, a te teme proizlaze iz svijeta i života koji nas okružuju. Smatramo da je kazalište ne samo "ogledalo društva", nego kao što Brecht kaže: kazalište je "čekić kojim možemo razbiti to ogledalo" - pozivajući da kao izvođači i publika razbijamo nametnute iluzije društva. Zahvalne smo što smo već na akademiji u Rijeci bile u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički koji su nas upoznali s Bertoltom Brechtom, njegovom dijalektikom u kazalištu i konceptima koji su u srži našeg principa djelovanja.

- SENDI: U vremenu jake retradicionalizacije, gdje se s glavnih trgova i koncertnih pozornica poziva na vraćanje tradicionalnih uloga ženama i autoritet u obitelji muškarcima, gdje se diljem Europe i svijeta ograničavaju teško stečena temeljna reproduktivna prava žena, dirati u pitanje majčinstva čini se kao ulazak u bojno polje. I baš zato moramo zadirati u to polje i propitivati vrijednosti koje se čine "prirodnima" ili "normalnima". Najopasnije je, u bilo koje vrijeme, vjerovati da zaista postoji "prirodno" i "normalno", jer upravo mi kao društvo gradimo, oblikujemo i perpetuiramo te koncepte. Srećom, ako ih osvijestimo, možemo ih se i osloboditi.

- ANJA: Mnoštvo je aktualnih trenutaka kojima bi se kroz kazalište mogle baviti. Svijet je u priličnom kaosu i budućnost ne djeluje baš optimistično, ali uvijek pokušavamo pronalaziti pukotine kroz koje prolazi svjetlost i daje nam nadu da ipak ima nekog smisla što smo ovdje, radimo to što radimo i pokušavamo ne gubiti fokus od onoga što je za nas bitno. Uglavnom polazimo od osobnih tema i iskustava, ali ona se šire i postaju univerzalna ljudska iskustva u kojima smo svi ranjivi, nesavršeni, zbunjeni. Često zaboravljamo da imamo moć oblikovati svijet iz kojeg potječemo, umjesto da samo pasivno gledamo kako nas on gazi i rastužuje.

- ANA: Prilikom svakog rada na predstavi, važno mi je znati zašto je bitno raditi baš tu predstavu u tom trenutku, na tom mjestu. Umjetnost shvaćam ozbiljno, kao alat koji je potreban društvu, koji mu koristi na različite načine.

(Snimila Nađa Bulajić)

Velika enciklopedija

Navele ste da odluke žena o (ne)majčinstvu ne zaslužuju samo predstavu, već i muzej.

- ANA: Upravo zbog iskustava koja smo dobile od žena s kojima smo radile intervjue, shvatile smo da je mnogo različitih priča i situacija, mnogo individualnih događaja, koji su zajedno kao velika enciklopedija ili zbir eksponata koji zaslužuju da budu viđeni i od kojih se puno može naučiti. Ne pričamo dovoljno o porodu, o promjenama koje žene prolaze i u trudnoći i kao majke, zaista bi bilo korisno imati mjesto gdje se o majčinstvu uči i gdje se majčinstvo njeguje.

- SENDI: Isto tako i za nemajčinstvo! Istraživanjem smo došle do teorijskih koncepata kao što su "aloroditelji" (ljudi koji su odlučiti ne imati djecu, ali brinu za djecu članova svoje zajednice) ili "mothering" koji na hrvatski prevodimo kao »majčinske prakse". Taj način razmišljanja odvaja majčinstvo od biološke funkcije i širi ga kao način djelovanja u zajednici - djelovanje puno skrbi, empatije i solidarnosti, kojim brinemo jedni za druge… To je nešto što nam je potrebno najviše od svega.

- VANDA: "Zašto ne" - rekle smo? Dozvoljavamo si da stvaramo čega nema, da se bavimo pitanjima koja su u "mraku", da gradimo nevidljivi muzej. Baviti se ovom temom kroz zamišljeni koncept "muzeja majčinstva i ne majčinstva" otvorio nam je mnoge kreativne mogućnosti kako da sagradimo tako nepregledan muzej, najbolje bi bilo da dođete i ušetate u naš muzej bez korijenja, a možda i vi sagradite koji vaš muzej - (muzej onoga što vam je važno, a još niste do kraja istražili). Uzbuđuje me koliko kazalište, a pogotovo ovo autorsko kakvim se mi bavimo, može biti kreativno i zaigrano, a istovremeno dirati u srž.

Takva su iskustva često nevidljiva.

- SENDI: Ženska iskustva su često nevidljiva. Ona iskustva iz "privatne" sfere u kojima se otkriva najviše društvenih nepravdi. Zašto toliko žena doživljava nasilje na porodu i ne želi više rađati? Zašto su 98 posto roditelja njegovatelja žene? Ili 82 posto samohranih roditelja majke? Zašto samo četiri posto muškaraca odlučuje uzeti porodiljni dopust? I tako dalje… Uz to mi i dalje progovaramo iz prilično privilegirane cis i hetero pozicije, a prostor za nevidljiva queer iskustva u polju majčinstva tek se mora izboriti, kako za javni prostor razumijevanja, tako i uopće za pravni legitimitet.

- ANA: Generalno je zanimljivo koliko nepoznanica nas dočeka koje god teme se dohvatimo. Mislim da su ljudi većinom željni dijeliti, kao što su željni i saznati, dati sebi odgovore ili samo čuti druga iskustva, no za to treba osigurati prostor i tu je kazalište koje nam to omogućava.

- VANDA: I same smo bile iznenađene koliko malo zapravo znamo o ovoj temi, dokaz da postoji želja da se o tome govori bio je naš online poziv na priče o (ne)majčinstvu. Poslale smo poziv na intervju putem Igralke Facebooka i kroz 24 sata morale smo prijavu zatvoriti jer se toliki broj majki i nemajki odazvao. Također nas je kroz istraživanje iznenadilo koliko je zapravo malo literature o odluci o majčinstvu, te nedovoljno feminističkih osvrta i teorija o tome kako feministički gledati majčinstvo u suvremenom društvu. Tko bi rekao da je majčinstvo marginalna tema, a nas svih 8.2 milijarde ima majku. Rajna Racz završila je diplomski studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu te kazališne i radijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a trenutno je na poslijediplomskom studiju znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture. Bila je asistentica režije na brojnim predstavama (Matiji Ferlinu, Anici Tomić, Jerneju Lorenciju, Ivici Buljanu, Lenki Udovički…), a posljednjih godina razvija vlastitu autorsku poetiku, režirajući, dramatizirajući i producirajući predstave i programe te pišući poeziju.

Međunarodni uspjeh doživljavaju s dokumentarnim predstavama u režiji Tjaše Črnigoj "Bakice" (2020.), koje su između ostalog igrale na jednom od najvažnijih europskih kazališnih festivala, berlinskom festivalu Theatertreffen-Stückemarkt, kao i s višestruko nagrađivanim diptihom "Seksualni odgoj II: Borba" (produkcija Nove pošte – Maske Ljubljana i Slovenskog mladinskog gledališča – i Mesta žensk) i Cure (HNK Ivan pl. Zajc, Igralke i Zavod VIDNE). Cure zaslužuju niz regionalnih nagrada, gostuju na Marulićevim danima te u značajnom kazalištu HAU Hebbel am Ufer u Berlinu, dok Borba pored HAU Berlin gostuje na Tednu slovenske drame, Borštnikovem srečanju te na festivalu Bitef u Beogradu, na kojima dobiva posebna priznanja. Za dokumentarnu predstavu "Crna vuna" (2022.), nastalu u suradnji s korisnicima Udruge za beskućnike i socijalno ugrožene osobe Oaza iz Rijeke, redateljicom Oljom Lozicom i glazbenikom Damirom Urbanom, 2023. godine zaslužuju nominaciju za nagradu za humanizam u kazalištu Baščovjek.

Rajna Racz završila je diplomski studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu te kazališne i radijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a trenutno je na poslijediplomskom studiju znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture. Bila je asistentica režije na brojnim predstavama (Matiji Ferlinu, Anici Tomić, Jerneju Lorenciju, Ivici Buljanu, Lenki Udovički…), a posljednjih godina razvija vlastitu autorsku poetiku, režirajući, dramatizirajući i producirajući predstave i programe te pišući poeziju.

Povezane vijesti

• Ništa od slatke budućnosti
• Dodjelom nagrada završili 4. Bobijevi dani smijeha
• Predstava "Majke" otvorit će novu sezonu Kazališta Ulysses 11. srpnja