Boston sa svojom okolicom nije samo sjedište nekih od globalno najprestižnijih sveučilišta na kojima se, osim vrlo kvalitetne (i skupe) nastave, provode vrhunska znanstvena istraživanja i gdje nastaju tehnološke inovacije koje očito nepovratno mijenjaju naš zajednički svijet, nego je također područje bogatoga povijesnog naslijeđa, kulture i umjetnosti. U sport se uopće ne razumijem, ali moram spomenuti stadion Fenway Park na kojemu se igraju bejzbolske utakmice, a ujedno služi kao dom slavnome timu Boston Red Socks još od 1912.

No, ljubitelji klasične glazbe vjerojatno će se sjetiti čuvenoga Bostonskog filharmonijskog orkestra (BPO) koji "strastveno stvara glazbu bez granica", a osnovan je 1979. kada se 96 glazbenika, amatera, studenata i profesionalaca okupilo pod ravnanjem energičnoga Engleza Benjamina Zandera. Danas s jednakim oduševljenjem privlači izvrsne profesionalne glazbenike, studente gorljivo usredotočene na učenje i vježbanje te talentirane amatere među kojima su liječnici, odvjetnici, nastavnici, računalni programeri i ostali koji zajedničkom predanošću pokazuju što doista znači voljeti glazbu.

Bostonska filharmonija

Iz njihove bogate prošlosti izdvajam podatak da su dva dana nakon sjajne izvedbe Mahlerove "Devete simfonije" u Carnegie Hallu u ožujku 2002. besplatno održali koncert za članove obitelji poginulih u terorističkome napadu 11. rujna 2001., pripadnike vatrogasnih i policijskih postrojbi koji su herojski sudjelovali u spašavanju unesrećenih te uglednike UN-a. S pozornice su tada pročitani prigodni tekstovi gradonačelnika New Yorka i Bostona. Orkestar se također pobrinuo za nasljednike pa su 2012. osnovali Orkestar za mladež (BPYO) sa 120 članova u dobi između 12 i 21 godine.

Kada je riječ o mladima, uglavnom studentima glazbe i plesa, dobro je podsjetiti da svjetski ugledni Berklee, osim novijih u New Yorku i Valenciji, ima kampus u Bostonu, baš kao što glazbenicima iz gotovo 150 zemalja dodatno nudi online studijske programe za koje se plaća 60 posto niža cijena od one koja vrijedi kada pohađaju nastavu na odabranoj lokaciji. Nažalost, boravak je bio prekratak pa nisam uspjela otići na željeni koncert klasične glazbe ili jazza.

Ovaj grad posjetiteljima daje mogućnost obilaska najmanje deset sjajnih muzeja, slijedom načela za svakoga ponešto, stoga mi je bilo mučenje odlučiti se za neki određeni. Strpljivo pretražujući mrežne stranice prije putovanja, odabir je pao na jedan za Boston sasvim neočekivan muzej što ga znalci najčešće preporučuju. Riječ je o Muzeju Isabelle Stewart Gardner u neposrednoj blizini medicinskoga kompleksa koji pripada Harvardu (iako je na suprotnoj strani rijeke Charles gdje se nalazi sveučilište).

Došla sam sat prije otvorenja Muzeja i unatoč kišici, odlučila prošetati prostranim blokom. Naravno, na putovanju mi nisu u planu obilasci institucija kao što je School of Medicine s pripadajućim bolnicama, centrima, institutima, laboratorijima i drugim infrastrukturnim dodatcima, ali moram priznati da mi je poslije bilo drago zbog toga. Shvatila sam da medicina nužno zahtijeva ogromna sredstva (upravo su uređivali vjerojatno središnju zgradu pa sam vrlo pažljivo obilazila ljestve i skele s užurbanim radnicima da ne bih završila u nekoj od bolnica). Možda se stoga ne trebamo čuditi zašto operacije u SAD-u, za koje u Hrvatskoj uvijek brzo prikupimo humanitarnu pomoć, podrazumijevaju nezamislivo visoke troškove. Ne bih htjela da me pogrešno shvatite, doista je žalosno znati da je medicina preskupa (valjda je oduvijek tako, iako danas mnogi drugačije misle), ali ozbiljno stvarati, održavati i razvijati slične (mega)komplekse na najvišoj razini odgovornosti i kvalitete ne čini se uopće mogućim bez toga preduvjeta.

Bogatuni starog kova

Nakon neplanirane šetnje, presretna zbog vlastita dobroga zdravlja, uskoro se nađoh pred pravom pravcatom palačom koja me odmah podsjetila na one elegantno dekadentne (ili dekadentno elegantne) uz Kanal usred Venecije. Na tome se mjestu čuva eklektička zbirka europske, američke i azijske umjetnosti, a obuhvaća skulpture, platna, namještaj, keramiku, tapiserije, tekstil, stare rukopise, rijetka izdanja knjiga i dekorativne umjetničke predmete, dok dojam upotpunjuje unutarnje dvorište bogato ukrašeno biljkama i cvijećem. Kako nerijetko biva u slučaju bogatuna staroga kova, bivša vlasnica je naslijedila 1,75 milijuna dolara nakon očeve smrti 1891. pa je pet godina poslije kupila Autoportret Rembrandta u dobi od 23 godine, čime se prepustila kolekcionarskoj sudbini.

Nakon toga su joj ambicije nezaustavljivo rasle te je sa suprugom odlučila izgraditi muzej u kojemu bi također stanovali. Veliki zaljubljenici u Italiju, često su tamo putovali, posebice u Veneciju gdje su uglavnom boravili u palači Barbaro, nekoć vlasništvu jedne od najuglednijih patricijskih obitelji u gradu. Obilazeći Veneciju, Firencu i Rim 1897. kupovali su stupove, prozore, vrata i ostale dijelove iz rimskoga, bizantskoga, gotičkoga i renesansnoga razdoblja da bi ih ugradili u novi dom (zlatno pravilo za sva vremena - ima se, može se!). Nakon iznenadne Jackove smrti 1898. Isabella samostalno nastavlja strastven kolekcionarski pohod po Italiji, a već sljedeće godine kupuje zemljište na kojemu se Muzej nalazi i danas, u lijepom bostonskom dijelu poznatom kao Fenway.

Zahvaljujući bilješkama iz njegova dnevnika, dobro je poznato koliko je izluđivala arhitekta Willarda Searsa neprestanim zahtjevima za promjenom, nalažući pregrađivanje, rušenje, dograđivanje - gotovo u nedogled! Bila je svakodnevno na gradilištu, penjala se ljestvama da bi radnicima objasnila kakve štukature želi ili bi čak uzimala sjekiru u ruke da bi stropne grede u Gotičkoj dvorani potpuno izgledale prema njezinoj zamisli. Kombinirajući također elemente iz različitih razdoblja pri uređenju vrta, po jednima je stvorila čudesno uređen nered, dok su drugi u tome ipak vidjeli harmoničnu cjelinu. Nakon brojnih arhitektonsko-graditeljskih intervencija zdanje je dovršeno 1901., tako da se naručiteljica odmah uselila na četvrti kat gdje je provela ostatak života. Godinu dana poslije na prva je tri kata počela uređivati zbirku koju će neprestano nadopunjavati.

No, tko je zapravo Isabella Stewart Gardner? Rođena je u New Yorku 14. travnja 1840. u imućnoj obitelji koja se obogatila zahvaljujući, prvo, uvozu lana iz Irske, a potom raznim investicijama. U rodnome su je gradu poučavali privatni učitelji, ali se poslije otisnula u Pariz gdje je upoznala brata školske prijateljice za kojega se udala po povratku u New York nekoliko dana prije 20. rođendana. Par je potom započeo zajednički život u njegovu rodnom Bostonu, na prestižnoj adresi, u kući koju im je darovao njezin otac. Dobili su sina jedinca koji je, međutim, preminuo od upale pluća kao dvogodišnjak. Shrvana od boli Isabella zapada u depresiju pa joj liječnik savjetuje da otputuje sa suprugom.

Danteovo društvo

Prvo putovanje na sjever Europe i u Rusiju označava početak novoga zanimljivog razdoblja koje će im bitno obilježiti život. Slijede otkrivanja Egipta, Bliskoga istoka i Azije, što Isabella redovito i detaljno bilježi u dnevnike. Zahvaljujući i tim bogatim iskustvima, Isabella ulazi u intelektualne krugove Bostona i Cambridgea (na drugoj obali Charlesa). Poziv prvoga profesora povijesti umjetnosti na Harvardu, Charlesa Eliota Nortona, čijem je predavanju prisustvovala 1878., da se učlani u Danteovo društvo izravno će je potaknuti na skupljanje rijetkih knjiga, među kojima su prve obuhvaćale rana izdanja Danteovih djela.

Prvi posjet Veneciji bračnoga para Gardner dogodio se 1884., kada su odsjeli u palači Barbaro u tadašnjemu vlasništvu Daniela i Ariane Curtis, također iz Bostona. Palača je bila poznato okupljalište Amerikanaca i Engleza, a među njima mnogi su bili umjetnici ili poznavatelji umjetnosti. Bernard Berenson, nesuđeni literat, postat će tako Isabellin glavni umjetnički savjetnik pri kupnji remek-djela slavnih majstora, posebice onih iz talijanskoga renesansnog razdoblja. Muzej je otvoren 1. siječnja 1903. veličanstvenim slavljem glazbe, likovne umjetnosti i hortikulture uz nazočnost velikoga broja bostonskih intelektualaca i drugih uglednika (navodno 300-400), a tome nedvojbeno svečanome i ekstravagantnome ozračju pridonijeli su svojim koncertom glazbenici Bostonskoga simfonijskog orkestra, osnovanog 1881.

Odmah sljedećega mjeseca Isabella je otvorila vrata posjetiteljima da bi vidjeli jednu od najboljih privatnih umjetničkih zbirki u Americi, kako su je obično opisivali. Okružena slikarima, glazbenicima, intelektualcima, organizirajući izložbe, koncerte i predavanja, Isabella Stewart Gardner više je od dva desetljeća bila velikodušna pokroviteljica umjetnosti. Unatoč srčanome udaru 1919., još je pet godina nastavila udomljavati goste u velebnoj palači. Nakon smrti 1924. oporukom ju je darovala javnosti na trajno korištenje pod uvjetom da se ništa u galerijama ne mijenja, da se nijedan postojeći izložak ne proda niti novi kupi.

Najreprezentativnijim primjercima zbirke uglavnom se smatraju Rembrandtov Autoportret, Tizianovo Silovanje Europe i Vermeerov Koncert. No, u rano jutro 18. ožujka 1990. iz Muzeja je u roku od 81 minute ukradeno 13 djela koja do danas nisu pronađena bez obzira na ponuđenu nagradu od deset milijuna dolara za bilo kakvu pouzdanu informaciju. Na mjestima nestalih djela još uvijek vise prazni okviri kao znak nade da će se jednoga dana vratiti u svoj izložbeni prostor. Početkom 1990-ih Muzeju je dodano stakleno krilo da bi se zadovoljile potrebe suvremenih posjetitelja, kojih je godišnje gotovo 200.000, pa su im sada na raspolaganju predavaonice, uredi, kafić, trgovina i slični sadržaji. Neobuzdana mašta Isabelle Stewart Gardner iz nekih prošlih vremena sretno se susrela s novim rješenjem znamenitoga arhitekta Renza Piana.

Druženja uz živu glazbu

Istinski je neobičan doživljaj kretati se prostranim i začudno dekoriranim galerijama jer se ovaj muzej prilično razlikuje od ostalih. S obzirom na koncepciju postava ne znate u što biste prije gledali, čemu se više divili (mene su se posebice dojmile raskošne tkanine), imate osjećaj da ste u muzeju koji to nije u pravome smislu riječi ili pak da ste pozvani na neku neponovljivu (Babettinu) gozbu. Brzo stječete onaj lako prevrtljiv dojam da ste u Veneciji iz nekoga davnog doba, no zapravo ste posvuda okruženi prepoznatljivom američkom gradnjom, što doista zbunjuje pri prvom posjetu koji vam barem na trenutak daje iluziju zaštićenosti od profanosti vanjskoga svijeta.

Osim toga, dok razgledate umjetnine najčešće ne znate o kojemu se umjetniku ili djelu radi s obzirom na to da je vlasnica zbirke izričito zahtijevala da se pored eksponata ne stavljaju natpisi. Smatrala je da svako umjetničko djelo samo po sebi zaslužuje pažnju i divljenje promatrača, bez obzira tko mu je autor i/ili kojemu povijesno-stvaralačkom razdoblju pripada. Time nas poziva na nova čitanja izložbenoga prostora u kojima sudjelujemo svim osjetilima kako bi doživljaj bio potpun (fizički je prostor ujedno semiotički prostor).

Muzej Isabelle Stewart Gardner danas je, kao za utemeljiteljičina života (tada je bio poznat kao Fenway Court), pravo okupljalište ljubitelja umjetnina, a svakog četvrtka za redovite posjetitelje organiziraju druženja uz živu glazbu, dobro vino i društvene igre do kasnih noćnih sati.

Povezane vijesti

• Alija i Medina Rešić izlažu u studiju Poola na Verudeli
• "Umjetnik na odmoru 2015." i "Gorgona" u Zagrebu
• Tea Bičić izlaže u galeriji "Poola Gallery"