Promocija romana "Vatrena vila – Legenda Mile Gojsalić" pulskog autora Nenada Stojkovića bit će upriličena u srijedu, 1. veljače u 18 sati u Dnevnom boravku Rojca. Bio je to povod za razgovor s ovim nagrađivanim pulskim autorom.

Isporučiti dobru priču

- Roman je napisan prošloga ljeta u svega mjesec dana. I odmah nagrade, uspjeh. Kako je krenula cijela ta priča?

- Za početak zahvaljujem Vam na prilici za ovaj razgovor. Slučajno sam naišao na natječaj za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman, a bilo je to 20. lipnja 2022. Rok za prijavu romana bio je 19. srpnja. Isprva sam samo htio vidjeti mogu li napisati roman u svega četiri tjedna. Svatko tko se bavi spisateljstvom, vjerojatno će vam reći da je napisati roman od 340 stranica u 29 dana ekstreman pothvat. Već sam imao u glavi Milu Gojsalić kao junakinju jer se ona spominje i u mom prvom romanu "Plamen u bezdanu". No, nisam imao razrađenu fabulu, likove ili išta slično.

Uslijedio je danonoćni rad do zadnjeg trenutka. Iako sam zadovoljan što sam savladao izazov – to je avantura koju mislim da neću ponoviti baš zbog (pre)velikih napora. Priča se na kraju nekako, sama od sebe, izlila na papir ili zaslon. Sve se posložilo kao slagalica. Naravno, pomoglo mi je nekoliko godina pisanja prvog romana u kojima sam već istražio Hrvatsku u 16. stoljeću. Iskreno, bio sam sretan i zadovoljan već s tim što sam uspio završiti u zadanom roku.

Naslovnica knjige "Vatrena vila – Legenda Mile Gojsalić"

Prvo iznenađenje došlo je u kolovozu kada mi je izdavač iz Koprivnice javio da je moj prvijenac "Plamen u bezdanu" objavljen u studenom 2021. - rasprodan. Drugo iznenađenje je stiglo u rujnu, kad su mi javili da je moj drugi roman "Vatrena vila – Legenda Mile Gojsalić" pobjednik natječaja Knez Trpimir za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman.

Predivan je osjećaj kada dobijete nagradu za svoj trud. Dobio sam dosta nagrada za kratke priče, ali roman je ipak neka druga dimenzija. Ne bih vam znao objasniti otkud takav uspjeh s romanima osim da je utemeljen na cjeloživotnom radu. Uz to, vjerujem da ako ulijete srce i iskrenost u ono što radite, ljudi će to prepoznati. Možda je i u tome tajna. Štogod da jest, zahvalan sam.

- Cilj ovoga djela bila je popularizacija hrvatske povijesti. Zasigurno je zahtjevno to učiniti u obliku književnog djela, za širu publiku?

- Prvi cilj je uvijek isporučiti dobru priču koja će drugome prenijeti poruku da nije sam, koja će drugome ponuditi novu perspektivu na vlastiti život i svijet, pobuditi osjećaje i misli, pokrenuti unutarnji svijet i ponuditi nezaboravno, vrijedno putovanje. Prvenstveno sam pisac koji je, eto, i povjesničar i anglist.

Ako pogledate moje nagrade i objave s natječaja za kratke priče, skoro sve su iz različitih žanrova. Žanr je ustvari sporedan. Čitatelji će otputovati s vama gdjegod, ako imate dobru priču i likove s kojima se mogu povezati/poistovjetiti. S druge strane, naša povijest, naše naslijeđe je toliko bogato i puno potencijala da bi bilo prava šteta ne približiti ga modernom čitateljstvu.

Uvijek ističem da ova moja prva dva romana, kao neki mini ciklus Vatre, ne žele nikoga naučiti povijest, već kroz dobru priču eventualno zainteresirati za prošlost. Kada dovršite "Vatrenu vilu" - osim tih nekoliko fusnota u tekstu, najbolje ćete istražiti povijesnu legendu Mile Gojsalić na svoju ruku, na primjer preko obilja materijala koje nude njeni Poljičani. Tu ćete pronaći neku drugu priču. Moj roman eventualno može poslužiti kao most, poticaj da se otisnete u pustolovinu povijesti.

Jednako tako, tražio sam neku ravnotežu u jeziku da na kraju bude razumljiv i blizak svima u Hrvatskoj, ali istovremeno zadrži kontekst vremena u kojem se radnja odvija. Nećete koristiti moderne izraze, ali ne morate zato ni otežavati posao čitatelju arhaizmima, regionalizmima ili tuđicama (npr. u ovom slučaju turcizmima). Htio sam da moji romani u tom smislu budu kao Monopoly, jasan i blizak svakom uzrastu čitatelja (od 7 do 77). Po rasprodanom "Plamenu", čini se da sam uspio, a nadam se da će isto pokazati i "Vatrena vila".

- Iako je dosta nepoznata široj javnosti, Mili Gojsalić je Meštrović posvetio kip, Gotovac o njoj skladao operu, Šenoa pisao pjesme... Odakle fascinacija tim likom?

- Pa upravo se u Vašem pitanju krije odgovor. Toliki su joj velikani pridavali pozornost, a danas čini se da je javnost izvan Poljica, Splita i okolnog kraja jedva upoznata s Milom Gojsalić - što može čovjeka rastužiti i fascinirati. Primijetio sam to još predavajući povijest, kako naši udžbenici jednostavno ne nalaze baš prostora za Poljičku republiku ili Milu Gojsalić, osim kao spomen u prolazu.

Poljica su zasjenjena njihovim poznatijim susjedima – Dubrovačkom Republikom, a Mila njenim mnogobrojnim muškim junačkim suvremenicima. Ruku na srce, kako možete pročitati i u Plamen u bezdanu, 16. stoljeće je u Hrvatskoj, ali i u svijetu, grcalo ljudima koji su vodili zapanjujuće živote i postizali nevjerojatne pothvate.

Ne zovu ga uzalud - Veličanstveno stoljeće. S druge strane, Poljica su bila možda najslobodarskija republika onodobne Europe, a Milin pothvat, baš zbog njenog položaja, možda i veći od njenih muških pandana. Mogli bi je usporediti s Ivanom Orleanskom, ali osobno Mila mi je kudikamo bolja personifikacija ženske snage i herojstva. Ivana se ''igrala viteza'' ukalupljena u mušku ulogu, okružena vitezovima i djelovala pod pozivom više instance, u zadatku koji joj je povjerio Bog.

Mila je prkosila u odjeći koju je nosila svaki dan, nije imala gardu oko sebe i nikada se nije proglašavala božanskom izaslanicom. Djelovala je kroz vlastitu volju, po zadatku kojeg si je postavila sama, a motivacija joj je bila kudikamo prizemnija – ljubav za svoje mjesto, obitelj i bliske ljude. Ponavljam, Mila je meni vjerodostojnije utjelovljenje one primordijalne ženske snage koju dobar dio današnjih pripovjedača (žena i muškaraca) nepromišljeno guši slijepo gurajući ženske heroine i žene u kalup muškaraca.

Guraju ženama mač u ruke kao da su muškarci, pokušavajući dokazati time da su žene snažne. Ironično, to često ispadne degradacija žene na našu mušku sirovu snagu jer prava moć žene je takva da njoj ni ne treba mač kako bi svladala prepreku. Žena je jača od mača. U tome je trik ili tajna.

Zaokruženo djelo

- Pripremate li i nastavak te priče, odnosno (re)valorizacije dijela povijesti kroz književnost?

- Pa iskreno, "Vatrena vila" je samostojeće i zaokruženo djelo. Ustvari, priča se nastavlja u umu čitatelja shodno tome za koju se interpretaciju odluči na kraju romana. Na omotu knjige - kojeg je izradila naša sugrađanka, talentirana kolegica spisateljica i ilustratorica Ksenija Mijoković – utkali smo dovoljno sitnih tragova i referenci koje će čitatelji prepoznati kada dovrše roman pa protumačiti po želji. Također, pošto se moj prvijenac "Plamen u bezdanu" odvija u istom razdoblju, uključio sam određene sporedne likove iz tog romana u "Vatrenu vilu".

Na taj način se njihove priče iz "Vatrene vile" nastavljaju ili prethode događajima iz "Plamena u bezdanu", a svaka dobiva dodatni značaj. "Vatrena vila" je izbalansirana u smislu da je njena radnja ustvari pleter dvije priče – ženske i muške, južnog i sjevernog krila našeg Jadrana. Djelo je zaokružena cjelina kojoj ne treba nastavak, ali to postaje jasno tek kada pročitate roman.

Ono što bih volio kod mojih romana (inspiriranih poviješću) jest da se čitatelji osjećaju sigurno kada je tema (naša povijest) u mojim rukama. Pokušavam biti što objektivniji i oslikati pozitivne i negativne strane svih likova i ideja, dati im dubinu koja je stvarna jer se s njome čovjek može povezati. Ako pogledate samo "Plamen u bezdanu", Zrinski i Sulejman su dvije strane iste kovanice.

Oboje heroji i zločinci, sanjari i realisti, predvodnici i lutalice, spas i propast za one koji ih slijede. Dakle, vidjet ćete u mojim djelima ljubav za zemlju i narod, ali nikada slijepo glorificiranje ili nacionalnu patetiku/profiterstvo. Ako išta, pokušao sam naći način da likovi i događaji iz naše prošlosti budu predstavljeni samo u kontekstu ideologija njihovog vremena – sa svega par iznimaka. A i te iznimke uvedene su samo kako bi predstavio čitatelju da se neke stvari mogu voljeti ili činiti na drugačiji način.

Zanima me sirovi život u svoj svojoj surovosti, bezgraničnoj nijansiranosti i nevjerojatnoj ljepoti. Interesirala me ona snaga koju je ovaj narod imao da preživi na ovom prostoru, želio sam je predstaviti čitateljima koji su nasljednici te snage i inspirirati ih da je pronađu u sebi kada se suoče sa životnim izazovima.

Ali nije mi strano predstaviti mane tog naroda, one nesavršenosti, slabosti i grijehe koje nas sve povezuju iz generacije u generaciju. Zanima me ravnoteža, a vidim oko sebe neravnotežu u smislu prevalentnog kolektivnog pesimizma, unižavanja i samoponižavanja. Dobar lijek ili barem melem za te rane, moj mali doprinos za pomjeranje vage natrag ravnoteži, ptičja je odnosno povijesna perspektiva. Ne umišljam si da pisac može više nego podijeliti nadahnuće. Ponekad je samo to i dovoljno, kako sam se uvjerio kroz godine rada u školi.

Pogledaj što su sve tvoji preci svladali. Ta sila je i u tebi makar je sam ne vidiš. Mladima, ali i odraslima, potrebno je povremeno, makar i malo, ohrabrenje, jedna ruka na ramenu koja kaže – možeš ti to. Divota kod knjiga je što to možeš učiniti za toliko mnogo ljudi koje vjerojatno nikad nećeš upoznati.

- Je li je zahtjevnije pisati romane povijesne tematike ili znanstvene knjige o povijesti?

- Morate se pripremiti i istraživati za roman svakog žanra kako biste imali konzistentnost unutarnjeg svijeta priče. Povijesni su romani teži za pisanje uglavnom zbog ograničenja u vokabularu koje postavlja odabrano razdoblje. Čitatelji su mi dosad govorili kako im je iskustvo čitanja mojih priča bilo ''kao da gledaju film'' (znači da je predstava svijeta dobro ostvarena i da se dobro radilo kamerom), kao da su ''bili tamo'' (što znači da ih ništa nije posebno izbacilo iz razdoblja i ambijenta priče) i da su likovi ''živi'' (što potvrđuje dobru karakterizaciju). Bilo mi je posebno drago čuti kolegicu povjesničarku na prezentaciji u Čazmi koja mi je rekla da koristi dijelove "Plamena" u nastavi.

Sigurno ih nije koristila kako bi predočavala činjenice nego dočarala učenicima neka onodobna iskustva. Moj zadatak je da vidite živo jednu verziju svijeta 16. stoljeća, Istanbula, Zrina, Poljica i brojnih drugih mjesta, naroda, kultura u koje ćete se, nadam se, zaljubiti. Pa onda ih sami posjetite i doživite što će biti posve druga, paralelna priča. Pisci vam objave da prodaju fikciju kako bi se kroz nju možda zajedno približili istini i pronašli smisao. Smisao tražimo kroz priče, a mi ljudi smo stvorenja priča i sve što od nas ostaje su, upravo to, priče.

Uvijek je isto pitanje. Koja je prava priča o tebi? Što govori priča tvog života ili karaktera? Za tu procjenu trebaju ti ogledala – a ogledala su druge priče/ljudi u svijetu unutar ili izvan knjige.

- Koje je Vaša aktualna književna, odnosno povijesna preokupacija?

- Moja trenutna glavna preokupacija je predstaviti na najbolji način ''Vatrenu vilu'' na mojoj prvoj promociji u rodnom gradu. Nadam se da će se posjetiteljima svidjeti opušteni i multimedijalni pristup koji možda nije baš uobičajen za književne prezentacije.

Paralelne rijeke

Što se tiče književnog stvaralaštva, trenutno imam već zgotovljeni roman ''Paralelne rijeke'' usidren u Rijeku na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kada je grad bio jedinstveni slučaj u svijetu. Na toj je skali sraz Nikole Zrinskog i Sulejmana Veličanstvenog u "Plamen u bezdanu" i jednako jedinstvena junakinja Mila Gojsalić u "Vatrenoj vili". Tu se možda vidi neki moj obrazac gdje me zanimaju veliki (epski) narativi ispričani kroz sitni vez glavnih ili sporednih sudionika/svjedoka/sustvaratelja.

Na kraju sam zaključio kako sam romanima lutao po čitavoj Hrvatskoj, a nisam još napisao roman o mojoj Puli i Istri. Zato sam trenutno na pola puta da to ispravim s romanom "Codex Stregomori: POSLJEDNJI SIN" o krsnicima – lovcima na štrige i štrigune i sve neprirodne pojave iz istarskih legendi - s, nadam se, svježim i originalnim pristupom. Uvijek su me zanimale teme rituala, alkemije, paganskih religija, polja svijesti…

Povezane vijesti

• NENAD STOJKOVIĆ: Pulski autor objavio roman "Plamen u bezdanu"