Prvoga dana Sa(n)jma knjige u Istri predstavljena je knjiga karikaturista i redatelja Nedeljka Dragića "Stille Reise – Minhenski dnevnik" (Srpsko narodno vijeće). Premda je autor trebao gostovati na predstavljanju, kao i na današnjem Doručku s autorom, nažalost, zbog godina i zdravstvenog stanja nije mogao doputovati.

- Jako volim Pulu i silno sam se veselio dolasku. No, godine su tu, i zdravstveno stanje nije najsjajnije, taman kad pomislim da sam "zakrpao" nešto, pojavi se nešto drugo. Supruga i ja smo sami, pomažemo si i guramo koliko možemo.

Pule se sjećam iz vremena kad sam tu boravio ljeti, davno, kao dječak od nekih 14 godina. Sjećam se Valovina i odmarališta gdje smo bili mi djeca iz Slavonije, plivanja, kako sam u plitkom zaljevu kod Stoje izronio periske, kupališta na Stoji, te puno izvrsnog sladoleda u centru grada, nikada nisam pojeo toliko sladoleda kao tada. Volim i taj miris mora koji i nije uvijek ugodan, nekad je i malo neugodan, daje kao na neko blato, što me onda podsjeća i na Slavoniju. Dragi su mi i Igor Galo i njegova supruga, žao mi je što neću biti ovdje i što ih neću vidjeti, kazao nam je u telefonskom razgovor ovaj redatelj, autor crtanih filmova, karikaturist, autora stripa.

Samouki crtač

Autor je, između ostalog, logotipa i maskote Univerzijade održane u Zagrebu 1987., jedan je od najbriljantnijih autora Zagrebačke škole crtanog filma te je nerijetko definiran i kao najveći živući autor iz zlatnog doba Škole.

- Rođen sam u, reklo bi se, radničkoj obitelji, samouk sam. Otac je bio bravar, majka kućanica, živjeli smo na periferiji, nismo praktički imali knjiga kod kuće, daleko od središta, a već kao dječak od nekih 10-12 godina počeo sam crtati. Volio sam, a i dalje volim sve ručno raditi, nisam ljubitelj tehnologije. Eto, i sad razgovaram telefonom koji je manji od dlana, ne volim te pametne telefone, sve nešto jako pametno. Ponekad mislim da nisam napravio niti 30 posto od onoga što sam mogao, nije da kukam, ali mislim da sam mogao više. Uvijek sam imao puno ideja, nisam se time hvalio, a budući da sam bio brz, nije mi se događalo da ostanem bez ideja. Puno sam radio. Bio sam stalno slobodan umjetnik, nikad nisam bio zaposlen, proveo sam nekoliko godina i u Njemačkoj, tako da imam i neku sitnu penziju iz Njemačke. Nažalost, kasno sam saznao da sam mogao nekako kompenzirati i sve one godine kada sam radio honorarno, jer bih sveukupno imao skoro 70 godina staža, budući da sam počeo honorarno raditi sa 16 godina. Počeo sam onda studirati pravo, ali sam vidio da to nije moj svijet. Kao samouk sam naučio o karikaturi, stripu, filmu, iako se ne smatram strip-crtačem, premda sam i tu puno radio. Smatram se prije svega karikaturistom. Žao mi je da sam prestao crtati, imao sam kući dosta onih maketa knjiga, praznih knjiga što mi je davao prijatelj grafičar, kad su radili probne, prazne knjige za isprobavanje formata. Crtao sam uvijek, dok ležim, gledam tv, sjedim na wc-u. Sada nešto pišem, nije to baš dnevnik, nego pratim sve što se dešava i pišem u vidu aforizama, tako da i vježbam mozak. Škola mi je bila cilj da pobjegnem iz provincije. Volio sam, nakon što sam otkrio Zagreb, kupovati knjige, ići u kino, crtati, slao sam poštom karikature za razne listove. Kad sam se školovao, nije bilo dovoljno udžbenika, zapisivali smo što su profesori diktirali, i onda sam kući izrađivao nešto slično udžbeniku, čak sam od tajništva iz škole tražio neka sitna sredstva za nabavu materijala da izradim te udžbenike koje nismo imali. Radio sam svašta, improvizirao i kada sam imao malo materijala.

Nedeljko Dragić

Problem je bilo sve to sačuvati. Dio toga sam uspio sačuvati, trudio sam se, ali nisam baš uvijek previše. Neke su stvari izgubljene i tijekom seljenja. Kad smo imali mali stan na Borongaju nije bilo dovoljno mjesta za spremiti stvari, radio sam u kuhinji. Ima toliko toga, nema šanse sve to sačuvati. Najviše sam volio karikaturu, sjećam se kada sam radio s vašim Istrijanom Ivom Mihovilovićem, tada su dnevne novine imale gotovo više crteža nego fotografija. Bilo je to pionirsko vrijeme, upoznao sam brojne ljude, bio sam i tehnički urednik u Večernjem. Budući da sam bio slobodan umjetnik koji nije bio stalno zaposlen, uvijek sam bio u strahu da ne ostanem bez love i stalno sam prihvaćao poslove, uvijek su me zvali kad su bili kratki rokovi. Nekada su ti umjetnici bili popularniji od pjevača i nogometaša, navodi ističući kako su i sva njegova filmska iskustva bila vrlo zanimljiva, da je imao čast raditi s velikim umjetnicima, da su učili jedni od drugih, ali da to nije bilo, kao što se misli, tako dobro plaćeno.

"Tihi" član Akademije

U poslu je, kako veli, oduvijek bio dosta anarhičan. Bio je nominiran za Oscara za film "Tup - tup", a govorilo se da mu je 1974. godine te nagrada izmakla za film "Idu dani", jer spletom okolnosti film nije poslan u Los Angeles. Američka filmska akademija mu se na neki način ipak odužila primajući ga u svoje članstvo kao prvog filmaša s prostora bivše Jugoslavije.

- Ovo s Oscarom je malo pretjerano, u Akademiji postoje članovi koji glasaju za to, to je važna nagrada, ali i izmišljena da popularizira film. To je, istina, značajna nagrada, ali ne treba ništa precjenjivati. Sve te nominacije, kandidati, pa od toga se napravi cijeli show… Iako imam pravo glasa, kao član Akademije, više ne glasam. Ako radite za nagrade, nećete ništa dobro napraviti, treba raditi za sebe i za publiku. Ako nemate kriterij, ne može se dobro raditi. Hollywood je, sveukupno gledajući, i pozitivno i negativno utjecao na film. Treba biti realan, najveće je zadovoljstvo kako publika prihvati film, veli Dragić.

Kaže da je sada usporio tempo, da je svojevrsni Oblomov; kad radi, uništava se od posla, kad ne radi, uništava se od lijenosti, sve radi ležečki, i knjige čita i crta, imao je dasku u krevetu za crtanje… ništa za stolom, još dok je bio podstanar.

- Sada se izležavam, čitam, rješavam križaljke, pa pomažem supruzi nešto malo po kući, sretan sam što je cijeli život supruga vodila računa o svemu, dok sam ja vodio računa samo o poslu. Zajedno smo 61 godinu, no ne volim proslave godišnjica i rođendana. Iako u mojim radovima ima humora, ja sam u biti drukčiji, ja sam čovjek kontrasta. Imao sam, istina, uspjeha, ali nikada nisam tražio veze i vezice za neki posao. Zagreb je kada sam počinjao raditi imao puno kvalitetnih talentiranih karikaturista, zato smo po tom pitanju bili i jače središte od nekih europskih gradova, veli Dragić koji je djelovao i u legendarnim studijima Zagreb filma iz Vlaške ulice, od prvog crtanog filma "Elegija" (1965.) do "Slike iz sjećanja" (1989.).

Kritičari za njega navode da je razvio vlastiti osebujni stil u animaciji na osnovu svojeg crteža prožetog linearnom, karikaturističkom manirom. Njegovi najpoznatiji filmovi su "Idu dani", "Možda Diogen", "Krotitelj divljih konja", "Dnevnik", "Tup - tup", "Dan kad sam prestao pušiti" i "Slike iz sjećanja".

Dobitnik je brojnih nagrada na festivalima crtanog filma širom svijeta, 2002. dobio je Vjesnikovu nagradu "Krešo Golik" za životni doprinos filmskoj umjetnosti. Potom, 2013. dobio je nagradu "Andrija Maurović" za životno djelo na području hrvatskog stripa, koju dodjeljuje udruga Art9. Godine 1972. dobio je godišnju Nagradu "Vladimir Nazor", a 2013. istu nagradu za životno djelo u području filmske umjetnosti.

Povezane vijesti

• Marina Vujčić: Knjige me spašavaju!
• Žičana ograda nekad za stoku, sada za ljude
• Doručak s autorom od ove godine vodi Aljoša Pužar