Kad bi moja baba ča prontivala za jisti internita mi je guorila da je gledan, aš da se užance ne sme zatrti. Uni put nis kapila, ma ča san hodila starija san znala ča mi je stila usaditi u srce. Naše užance, kako tribaš biti čuvik, a ne niš, aš kako posiješ tako i požanješ, kako ukrežena punjava debulo tepli, da je laglje linega levivati nego bisnega fermivati, ča je voku lipo da je i Bogu drago, da je bolje doma stati z dvi sramote nego pojti u svit z jenon, kako se lipi glas čuje daleko, a gržlji još dalje, da se ud vrajžega jajeta ne more zleći bojži petešić

Rita Brgić Stokić svaki slobodan trenutak posvećuje svojim veršima, kao i dobrotvornom radu. U svome stvaralaštvu ona je daleko od raznih postmodernističkih strujanja, bliska tradicionalnom emotivnom pjesništvu, kreirajući iskonski dnevnik smijeha i suza.

U svojim uracima piše i o njoj dragim ljudima, uvijek vrlo emotivno, lirski, proživljeno, ne prikazujući uvijek svijet kroz ružičaste naočale. Ponekad je malo oštra prema određenim društvenim fenomenima, ali sve to da bi stvorila svijet - makar u stihovima - gdje pozitivne emocije i dobra djela prevladavaju nad onim tamnijim stranama društva i života.

Vajka predikali po domaću

Autorica je do sada objavila djela "Bubamara" (slikovnica), "Dokle budu gori zvizde" (zbirka poezije na čakavskom dijalektu), "Vrutki vrimena" (zbirka poezije na čakavskom dijalektu), "Mome Vodnjanu - sigurna stanica/Alla mia Dignano - Rifugio sicuro" (zbirka poezije na hrvatskom i talijanskom jeziku), "Još vajk dite" (knjiga proze autobiografskih priča pisana čakavskim dijalektom južne i središnje Istre), "Drugačiji svijet" i "Las na vitru". Dobitnica je brojnih međunarodnih nagrada za haiku stvaralaštvo, uvrštena je u razne antologije. Uvrštena je i u program promoviranja zavičajne nastave, pa često gostuje u istarskim školama i vrtićima.

- Kad sam bila dite doma smo vajka predikali po domaću. Više puti bi mi u školi ušla kakova besida na dijalektu pak su se svi smijali, ma meni je bilo jušto svejeno, vrime je delalo zame. To uni put nis njanka znala. Iman siestru ka je piet lit starija ud mene. Vuona je hodila u školu, a ja san je slušala kako je štila libre i pisala zadaću. Muoja mala glava je se zapoštala, ud četire lita san sve znala pisati i libre štiti. Kad san imala suoju prvu promociju libra, Žižo mi je reka da san sama sebi zrmana. Rođena u Dvigradu jedina san živa Dvegrajka, a paran kako gre da će tako i zustati. Majku su upravo kod starog Dvigrada ulovili trudovi. Deboto zgojena u Selini, bivala u Puli, pak u Valbandonu i sad živin na staren coku moga muža u Manjadvorci, govori Rita o svojim korijenima i početku bavljenja veršima.

Manjadvorci i Selina

- I više puti se upitan čigova san, utac z Manjadvorci, a mati z Seline – Prikodražanka. Pišen barbanskon i selinjarskon čakavicon, me komoda kada he mišan, vero skupa lipo kumpare. Moje ČA vidin u saken dieblu, u saken tiću, muoru, ruoži, u čuviku, na česti, na staroj murvi, lozi i smokvi, na venki, bekvi, kad delan motanice eli kušine po barbanski, u sakoj staroj hiži, crikvi. Nego me ta besida napro tepli. Pravu čakavštinu san vajk slušala poli babe u Selini, tamo niedan ni zna njanke predikati po hrvacki. Se lipo domišljan nedilje, to je bija dan za se tobože uprati, moja baba bi me bila drsala u guledi z suojima teškima rukami, sve me je bolilo ma san morala mučati. Pokle bi me bila ubrisala z taračon ki je bija trd kako harta žmarilja, vrat mi je bija crljen kako nieni pomedevor. Lase bi mi bila nabrkljala z harton ku je zamotala kako da su bigudini. Napro se je činila kako je to vuona mene regulala za nedilju, vajk bi mi guorila: "Nu, nu kako kumpariš Mali". Lipa su to lita bila. Kad bi ča prontivala za jisti internita mi je guorila da je gledan, aš da se užance ne sme zatrti. Uni put nis kapila, ma ča san hodila starija san znala ča mi je stila usaditi u srce. Naše užance; kako tribaš biti čuvik, a ne niš, aš kako posiješ tako i požanješ, kako ukrežena punjava debulo tepli, da je laglje linega levivati nego bisnega fermivati, ča je voku lipo da je i Bogu drago, da je bolje doma stati z dvi sramote nego pojti u svit z jenon, kako se lipi glas čuje daleko, a gržlji još dalje, da se ud vrajžega jajeta ne more zleći bojži petešić. Kad zapren voči vidin na babinen brkunu posažen bašelak i mientu, domišljan se i minievke ku je mećala u paštine umisto pecilnega praha. Ma sve mi pasa kroz glav, siromaština, težak život i brime ko su nosili na svojin plećima, nastavlja Rita, aktivna promicateljica dijaktalne riječi.

- Čuda san ja mista učinila u sebi za babine beside, gledan da delan sve kako me je vuona vadila, malo san tega pozabila. Čuda ljudi ki su je poznali mi reču da san vera vuona, a ja se nego štiman, ma bi bila kuntienta i vuona i did da moru znati da živin jušto unako kako su me vadili. Moran reći da su me mati i utac čuda dobrega navadili, učinili su čuvika ud mene, nikad he nis usramotila, vajk san imala rigvardo (ča se za današnju dicu ne more reć), magari su me morali skrojzi imati navrh aš san bila kako i danas živo dite, trdoglava, svojeglava, vajk je moralo biti kako ču ja i kako mene komoda, dela je snamon, naviru je.

U niken svojen svitu

- A ča moremo, svit se gambijiva. Vajk san volila štiti, pisati, zmišljati, skrojzi san i kako dite bila u niken svojen svitu. Malo po malo san počela spravljati u kašetin moju poežiju i sve ča san pisala. Zaša je moj prvi libar, pak drugi, treti, četrti, pieti, šiesti i sedmi. Biti če he još, to je moj svit, pronti su dva. Kad se ništo zapensan, vero njanka mi ne dojde na pamet književna besida, kad san rabijana stripan po domaću, kad se karan z nikin ondar predikan na sve vije; i barbanski i selinjarski, priča o odabiru dijalekta kojime se služi u raznim prigodama.

Nikad mi nedan ni zamirija kad san kušeljala po domaću, kad se rivamo kapiti sve je dobro. Naša je Istra jako bogata po domaćoj besidi, od Sela do Sela se predika drugašlje i to je velika bogatija. Svi bi tribali štimati svoje korenje, lozu z ke su potekli i imati rišpet prima starijima, ma tega je danas sve manje.

Još ću van povidati da je danas malo smiha, deboto se ne čuje ud nienega, ma ja gledan da se smijen ča više, da kunbinivan štupidece, neka ud smiha na mojen licu bude čuda čuda rug, aš svaka moja ruga ima svoj šenj, svoju štoriju življenja. Z mojon besidon živin, z mojon besidon san zresla u divojku, žienu, mati i babu, z mojon besidon gren spati, šnjon se zbudin, šnjon volin, pomore mi kad se rabijivan, kad predikan, kad pade škura nuoć vuona mi je najbolja preteljica, niedan nan ne zapačiva. Lipo predikamo, štijemo skupa i skupa pišemo, ko ča žbaljamo niedan ne zna, kakov put si povidamo uno ča ne triba niedan znati. Lipo je to naše ČA, to se ne more navaditi, z besidon se rodiš, šnjon ču i umriti. Ni lipče zemlje i života kad na svojoj gromači moreš živiti i zavajk zaspati, zaključuje Rita svoj odnos prema dijalektu, te svoju veliku, neizmjernu ljubav prema dijalektalnoj riječi.

Stalnim gostovanjem po školama i vrtićima, promiče tu riječ, i posebnost takve vrste govore, tim više što se koristi s dva dijalekta, odnosno dva mjesna govora.

Povezane vijesti

• Emocije duše i zrnca mudrosti
• LAS NA VITRU: Mikro i makrosvjetovi u veršima