PIŠE ROBERT FRANK
Ako već poslodavci u turizmu moraju dovoditi radnike sa strane, onda za to moraju dobiti pomoć države, gradova i općina
U svojoj suštini svijet je po mnogim kriterijima čudno podijeljen. Tako, naprimjer, u jednom njegovom dijelu, uglavnom po cijeloj Africi, postoji suficit radne snage koja na tom kontinentu teško dolazi do posla. U Europi, posebno onom najrazvijenijem dijelu poput Njemačke, radna je snaga deficitarna. Kancelarka na odlasku Angela Merkel iznijela je podatak kako toj državi nedostaje oko 400 tisuća radnika za popunu mjesta koja se plaćaju najmanje, pa do onih čijim plaćanjem radnik može itekako dobro (pre)živjeti. Upravo u skladu s tim potrebama pragmatična Merkel formurirala je politike prema izbjeglicama pa ih je u jednom trenutku u Njemačku propušteno približno onoliko koliko ih je trebalo tamošnjim poslodavcima. I u najvećim svjetskim krizama, prema svojim potrebama odgovorni i organizirani Nijemci izvukli su određene benefite. Njemačka je država čija vlast, iz koje god stranke ili grupacije dolazila i s kojim god svjetonazorom preuzme ključne institucije, gleda unaprijed, korak ispred svih ili barem najvećeg broja razvijenih država. Anticipacija gospodarskih trendova omogućava joj da strateški planira potreban broj zaposlenih, kada ih i odakle dovesti ako ih nema dovoljno u svom radnom bazenu, koliko ih platiti te kako u svemu tome, toj zamršenoj igri između kapitala i radnika, a negdje u tampon zoni i države, osigurati ravnotežu sustava i zajedničkog zadovoljstva svih aktera u priči. Njemačkoj je, dakle, već sada jasno, kad je riječ o nedostatku radne snage koja mora opsluživati njeno kompleksno gospodarstvo, koliko joj i čega u bližoj perspektivi treba.
