Kolumne

Damir Cupać / Zoran Milanović (Snimio Vedran Karuza / Novi list)
Kolumna
Piše Damir Cupać

Pljuvanje na demokraciju

Premijer Zoran Milanović nije baš gotivio novinare, a otkada je postao predsjednik, sve to pomalo odlazi u patologiju. Teško je reći je li riječ o prevelikom egu ili je u pitanju nešto drugo - recimo nerazumijevanje funkcioniranja medija. Ali činjenica je da je riječ o nedopustivom ponašanju koje si ne bi smio dopustiti predsjednik mjesnog odbora, a kamoli predsjednik države. Može se teoretizirati o tome jesu li mediji dobri ili loši, propitivati jesu li režimski i skloni biti produžena ruka neke politike, interesne skupine ili čega već. Ali s pozicije predsjednika države dijeliti novinare na one koji imaju pravo na informaciju ili pitanje i na one koje to pravo nemaju, u jednoj demokratskoj državi je skandal. Još je jednom na patologiju Zorana Milanovića upozorio premijer Andrej Plenković. Premijeru je nepojmljivo da predsjednik odbija odgovoriti na pitanje novinara N1 Ivana Hrstića. A predsjednik je odbio dati odgovor jer je po njegovom mišljenju riječ o agitatoru. Predsjednik pamti da je spomenuti kolega bio glasnogovornik predsjedničke kampanje Milana Kujundžića. Onda je Plenković napao i cijeli novinarski ceh jer su izostale reakcije na takav Milanovićev postupak. Pita se Plenković što bi bilo da je on tako nešto napravio pa je odmah odgovorio da bi odmah reagirao HND kao strukovna organizacija, a uz to bi se pisalo pismo Europskoj federaciji novinara. I onda Plenković zaključuje da kada je riječ o Milanoviću nitko ni da pisne ni da zubi škrinu. Po njegovom mišljenju riječ je o sramoti, i predsjednika i medija.


Borbeni avion Rafale/Damir Cupać (Foto Sirpa-Air/Vedran Karuza)
Kolumna
Piše Damir Cupać

Mali, ali nikada više slabi

Na satnoj, a ne na dnevnoj razini izloženi smo prekomjernom informativnom granatiranju kada je riječ o europskim i svjetskim sukobima. Strašna riječ rat toliko je frekventna da je to za izluditi. Mi koji smo na nesreću iskustvo rata prošli itekako se sjećamo tog potpunog ludila koje smo prošli prije 30-ak godina. Sjećaju se oni koji su prvi uzeli pušku u ruke nemoći pred neprijateljskom tehnikom, trenutaka kada te sekunde dijele od smrti od tenkovske granate, nemoći koju je osjetio svatko onaj tko se skrivao u rovu od naleta aviona. Hrvatska je imala embargo na uvoz oružja i činilo se da je sve izgubljeno. Ali na kraju nije bilo. Hrvatska je svoju kalvariju prošla, ali iskustvo nemoći nije i neće zaboraviti. Istina, Hrvatska je mala, ali to ne znači da bi trebala biti slaba. Vremena su se promijenila i vojska nije više što je nekada bila. Vojska danas nije opća mobilizacija, ratovi su evoluirali i danas je siguran onaj tko može uložiti u suvremeno naoružanje i opremu. A to zahtijeva vrhunski obučenu vojsku. Koja ne mora biti brojna, ali mora biti sposobna rukovati modernim naoružanjem kako bi zaštitila granice zemlje od bilo kakve opasnosti. Dobro, možda je Hrvatskoj najveća zaštita članstvo u NATO-u i članak peti kojim se regulira načelo da je napad na jednu članicu NATO-a, napad na sve njih. To znači da Hrvatska ima moćan obrambeni kišobran, ali članstvo u NATO-u ne znači samo prava, već i obveze. A jedna od tih obveza, bez obzira na to koliko smo mali, je što kvalitetnija profesionalna vojska koja je sposobna djelovati i u Hrvatskoj, ali i izvan nje u skladu s odlukama NATO-a. Dio te priče je i zaštita hrvatskog neba.



Tunel Učka/Damir Cupać (Snimio Milivoj Mijošek/Vedran Karuza)
Kolumna
Piše Damir Cupać

Krasna zemljo, Istro mila

Još se građevinari sjećaju možda najvećeg pothvata u modernoj hrvatskoj povijesti, a to je gradnja Pelješkog mosta. Što je on za južnu Hrvatsku, to je druga cijev tunela Učka za Istru. I nije to pretjerivanje. Istra je doživjela prometnu i svaku drugu renesansu nakon što je u promet puštena prva cijev tunela Učka. Bila su to druga vremena, bilo je to vrijeme socijalizma, i tada je u tunelu usred mraka zasjala zvijezda petokraka. Priča o potrebi probijanja tunela Učka krenula je sredinom 60-ih godina 20. stoljeća, za pripreme je bilo potrebno više od desetljeća, a radovi su počeli 1976. godine, nakon što je potpisan ugovor sa zagrebačkom Hidroelektrom i splitskim Konstruktorom. Tunel Učka probijen je 14. svibnja 1978. godine, a zajedno s cestovnom dionicom Matulji - Lupoglav, u ukupnoj dužini od 24 kilometra, dovršen je i pušten u promet 27. rujna 1981. godine. Tada je taj građevinski pothvat označen kao veliki uspjeh socijalističkih i samoupravnih naroda i narodnosti. S razlogom. Moglo se u Istru i preko Učke, ali kroz Učku je značilo prometnu integraciju Istre u maticu domovinu. Još i danas je u mnogim istarskim i primorskim domovima negdje u ladicama singl ploča na kojoj je na A strani »Krasna zemljo«. Koja je izdana u povodu otvorenja tunela Učka. Valja se prisjetiti prve strofe: »Krasna zemljo, Istro mila/dome roda hrvatskog/Kud se ori pjesan vila/s Učke tja do mora tvog...«. Onaj tko umije čitati s razumijevanjem, shvatit će zašto se probijala Učka u Jugoslaviji, a i zašto je bilo potrebno krenuti u probijanje druge cijevi. Istina, bilo je početkom 1990-ih velikog nezadovoljstva i negodovanja kako je moguće da se isporuči francuskoj tvrtki u koncesiju ono što se gradilo samodoprinosima. I dalje je to otvoreno pitanje, ali dobro je da se nije stalo na tome da se uživaju plodovi onoga što je narod gradio, već se krenulo s investiranjem kako bi se Istra potpuno integrirala u prometnu infrastrukturu Hrvatske i kako bi sva ona prekrasna istrijanska mjesta bila bliže svima u Hrvatskoj, ali i svima koji kao gosti dolaze u hrvatsku Toscanu.