Kolumne


Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek / Glas Istre)
Kolumna
PIŠE ROBERT MATTEONI

MetroPola: Stvaranje memorija i tradicije - puna Drosina (Pula) respekta

Bilo je predvečerje 9. veljače 2011. godine. U Puli poseban dan, ne samo za nogometne ljubitelje, nego za Puležanke i Puležane uopće. Jedan razlog je nastup reprezentacije Hrvatske, pod vodstvom Slavena Bilića, protiv Češke predvođene ponajboljim vratarom svijeta Peterom Cechom. Drugi, i po mnogočemu jači razlog posebnosti te srijede, bilo je otvorenje rekonstruiranog stadiona Aldo Drosina! Prvi nogometni događaj na stadionu engleskog tipa (bez staze) bio je i prvi s natpisom »rasprodano«. Organizacija je pustila u prodaju 9.056 ulaznica, a još par stotina bilo je VIP gostiju u loži te novinara, snimatelja, fotoreportera. Prodaja je zaključena odmah prvog dana jer je interes za utakmicu bio je velik. Kao i za doživljaj obnovljenog stadiona. Dva su bila najveća rizika koji su mučili organizaciju otvorenja Drosine. Prvi je teren. Gotovo nitko iz nogometa, a i šire, nije mogao vjerovati da je Pula izgradila stadion, a da je ostavila travnjak i drenažnu strukturu starosti 18 godina. Po njoj su gazili kamioni, dizalice, mnoštvo ljudi za vrijeme dogradnje, a onda je samo ostavljena ploha. Da nije bilo Slavena Bilića, tadašnjeg izbornika, ta se utakmica nikad ne bi odigrala u Puli. HNS je izričito bio protiv, kao i obično negativan kad je nešto Puli potrebno ili manjkavo, no izbornik je preuzeo odgovornost na sebe. U povjerenju mi je govorio tih dana, s dozom zebnje, kako se samo nada da mu se neće obiti o glavu i da nitko od igrača neće stradati na gnjecavom terenu. Neki bi jedva bili dočekali takav epilog.



Zoran Milanović i Mario Banožić / Zlatko Crnčec (Pixsell / Davor Kovačević / Novi list)
Kolumna
Piše Zlatko Crnčec

Završio sukob Milanović - Banožić

Mario Banožić više nije ministar obrane. I time završava njegov višegodišnji sukob sa Zoranom Milanovićem u kojem je dobrim dijelom imao pravo. Posebno se to odnosi na zapovijedanje Oružanim snagama, Naime, tijekom devedesetih tadašnja je oporba izvor svih zala u hrvatskoj politici nalazila u Ustavu koji je davao velike ovlasti predsjedniku Republike. Jedno od temeljnih obećanja prije izbora 3. siječnja 2000 bilo je da će se smanjenjem ovlasti predsjednika svesti na običnog fikusa. Pa bi i zapovijedanje vojskom postalo ovlast Vlade, a ne više predsjednika. I onda se dogodilo totalno iznenađenje. Novi je predsjednik Republike postao Stipe Mesić, tadašnji i današnji ljubimac svih od centra pa do ekstremne ljevice. Pa je ta ekipa zavapila da bi bilo strašno ukinuti ovlasti i »našem Stipi«, pa počela raditi veliki pritisak da se ipak odustane od glavnog izbornog obećanja - potpunog razvlašćivanja predsjednika Republike. Rezultat svega toga bio je još uvijek aktualni čudnovati kljunaš od hrvatskog Ustava. Koji predsjednika istina određuje vrhovnim zapovjednikom, ali mu istovremeno onemogućava za tom vojskom i zapovijeda. Pa sada ako recimo predsjednik negdje želi odletjeti vojnim helikopterom mora poslati dopis u MORH koji onda šalje drugi dopis šefu Glavnog stožera koji onda izdaje konačnu zapovijed. Bizarno i smiješno, ali tako određuju Ustav i Zakon o obrani. I tu su čudnovatu praksu zbog toga poštovali i Mesić i Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović. Čak i sam Zoran Milanović prvih sedam osam mjeseci svog mandata. No onda od nje naglo odustao i počeo izravno zapovijedati i kod uporabe materijalnih sredstva i kod angažmana vojnika. To je kao da nekoga u tvrtki u kojoj radi na službeni put pošalje osoba koja nema ovlasti potpisati mu putni nalog. Nastali su neki troškovi, a i vojnici su počeli ostajati bez dnevnica. I politička i najveći dio medijske scene nisu naravno kao i obično podržali ustavno i zakonsko rješenje već su se podijeli po političkim linijama - za ili protiv HDZ-a. Za Banožića ili za Milanovića. Banožić je tu možda pogriješio što je premalo objašnjavao koliko su Ustav i Zakon na njegovoj strani, a za njega je bila neugodna i činjenica da su obični vojnici zbog tog sukoba ostajali bez novaca na ime dnevnica. Nije se ni trebao upuštati u međusobna vrijeđanja s Milanovićem jer u tom sukobu s najbržim jezikom ne samo hrvatske politike, nije imao nikakve šanse.

Ivica Todorić / Zlatko Crnčec (Snimio Luka Stanz/Pixsell / Davor Kovačević)
Kolumna
Piše Zlatko Crnčec

Agrokor opet progoni Hrvatsku

Agrokor, majka svih hrvatskih privatizacijskih trauma, opet je na naslovnicama. Pao je krunski dokaz DORH-a protiv Ivice Todorića koji se istovremeno izborio da arbitraža u Washingtonu razmatra njegov slučaj. Puno je tu pitanja koja traže odgovore. Kako se DORH-u uopće mogao dogoditi ovakav debakl? Da financijsko vještačenje u najvećem dijelu rade zaposlenici KPMG-a Hrvatska, tvrtke koja je od 2007. do 2019. poslovala s Agrokorom. I samim tim bila u sukobu interesa, i kao takva potpuno nepodobna da za potrebe DORH-a radi financijsko vještačenje ove tvrtke. Najmanji su ovdje problem tih 1,3 milijuna eura. Nije to, naravno, mali novac, ali je u cijeloj priči potpuno nebitan. Puno je bitnija činjenica da je financijsko vještačenje odbačeno iz sudskog spisa i neće se moći koristiti na suđenju. A bez njega, čini se, nema ni postupka. Jer neće biti dovoljno dokaza da se dokaže bilo čija moguća krivnja. Naravno da će se sada svi pitati je li se to dogodilo slučajno ili u tom kaosu ima i nekog sistema. Ako se to ne istjera do kraja na čistac cijeli bi se slučaj mogao u javnosti početi tumačiti kroz formu nekakve teorije zavjere - pokušaj države da izborom financijskog vještaka koji je u sukobu interesa pokuša napraviti svojevrsni "deal" s Todorićom. Osim toga, cijeli će ovaj slučaj pridonijeti tome da javnost bude dodatno i ogorčena, ali i rezignirana jer će još jedna velika financijska afera završiti pravosudnim fijaskom.