PIŠE ROBERT MATTEONI
MetroPola: Učitelji, predmet, odnos i škole života
Nekad nam je život bio drugačiji, i u Puli da. Tamo 1960/70-tih dok je moja generacija ulazila u prva osvješćivanja svijeta oko nas, bilo je nekih ljudi koji ti iz djetinjstva ostanu u posebnom sjećanju. U to vrijeme injekcije su bile servirane i kod kuće. U mojem kvartu, recimo starog sajma automobila i Koparskog naselja, ordinirao je šjor Nino (Di Capua), bolničar koji je bio besprijekornog strpljenja kada smo mi klinci tulili i prije nego je namjestio injekciju. Vremenom bi te opustio nekom pričicom, nasmijao bi i »cik«, prođe ubod. Malo kad odrasteš, pa čekaš, recimo, pismo svoga djeda iz drugog grada, ili da ti za rođendan šalje poklon, osobito se raduješ dolasku poštara. U mojoj ulici, Rakovčevoj, svakodnevno, precizne satnice, po suncu, vjetru, kiši, taj šjor bi dolazio uvijek, ali baš uvijek nasmijan. Ciao piči, ciao klinci, pružio bi karamelu, mali slatki luksuz doba i probirao poštu. Ah, ti Robi sigurno čekaš ovo, podgrijavao bi moje očekivanja paketa kojeg je djed, uz obvezni pečat(njak) slao za rođendan, Novu godinu… Ej, šjor Nefat, come sta… Kako ste, pitao sam i već u tinejdžerskoj dobi kada se primjećivalo da teret radnog staža pomalo iskazuje svoje tragove na omiljenom poštinu. No, stari Nefat (jer ima nastavak…) uvijek bi zadržao osmijeh na licu, odavao raspoloženje i kad bismo popričali kako je na nogometu, znao bi se posebno raspričati. Bio je golman, iako nizak rastom, kazivali su svjedoci vremena da je letio kao šajeta s jednog na drugi kraj gola.
