NOVI KNJIŽEVNI USPJEH

SLAĐANA BUKOVAC Spisateljica i novinarka HRT-a, autorica iznimno hvaljene nove knjige "Odstraniti životinju": "Imam imidž "mračnog" autora, no NE INTERESIRA ME ŠIROKA POPULARNOST. NE ŽIVIM OD PISANJA"

U domaćoj literaturi smrt nije osobito poželjna tema, jer se čitatelje teško motivira i za "vedrije" knjige. Minijaturna je zemlja, brojčano mala publika

| Autor: Zoran ANGELESKI
Slađana Bukovac

Slađana Bukovac


Na zadnjoj stranici nove, iznimno hvaljene knjige "Odstraniti životinju" spisateljice Slađane Bukovac, izdavač OceanMore otisnuo je poticajnu misao koju je autorica iznijela početkom prošle godine u intervjuu u tjedniku Novosti, dosta prije objave ove zbirke deset priča, a koju za ovu priliku vrijedi ponoviti.

- Fikcija nije izmišljotina, nego sažeta, komprimirana stvarnost. Zbog toga se prilično klonim maštanja, ne mogu pisati o tome kako izgleda uspon na Himalaju, niti može ijednom piscu pomoći čitanje o tome, iz toga može nastati samo laž. Fikcija koja laže, proizvod je kiča ili nevještog autora, ustvrdila je književnica i novinarka HRT-a Slađana Bukovac, kojoj je nova knjiga, nakon tri uspjela romana i zbirke poezije, prva knjiga pripovijedaka. Pročitaju li se recenzije najutjecajnijih kritičarskih pera na širim prostorima, odvažnijem književnom sladokuscu izbor nije težak.

Slađana Bukovac rođena je u Glini, već godinama živi na relaciji Poreč-Pula, gdje radi kao novinarka Hrvatske radio televizije. Školovala se u Sarajevu i Zagrebu gdje je diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost.

Roman prvijenac "Putnici" iz 2003. nagrađen je priznanjem Slavić i Kiklopom za najbolji debitantski roman. Za drugi, itekako zapaženi roman "Rod avetnjaka", u kojem osvjetljava svijet obespravljenih, izgubljenih i transseksualnih osoba, ali i oboljelih od PTSP-a, autorica je dobila Nagradu "Fran Galović" te ušla u uži izbor za regionalnu nagradu "Meša Selimović".

U posljednjem romanu "Stajska bolest", bolnoj i aktualnoj slici provincijske, poslijeratne Hrvatske - knjizi koja je dospjela u finale za T-portalovu nagradu te u širi izbor za nagradu Fric - sumorne teme bračnog nasilja, krijumčarenja ljudi, korumpiranih moćnika i fašizacije društva isprepleću se s dojmljivim, u domaćoj prozi rijetkim i rijetko uspjelim opisima duboko emotivnog, neupitno iskrenog i možda jedinog preostalog stvarnog odnosa, onog ljudskih bića s dvije vrste koje su uz njega od pamtivijeka - psima i konjima.

- Uživao sam u čitanju vaše nove knjige "Odstraniti životinju", iako pojam užitka neupućenom može zazvučati neprimjerenim s obzirom da u pričama progovarate o važnim, ali sumornim temama kao što su suicid oca, autoimuna bolest, tumor, smrt. No, meni one, uz sjajne psihološke i filozofske uvide, ne manjkaju duhom, pa i humorom, kao u priči "Sat anatomije". Kako tumačite to da je današnji svijet temeljito protjerao s javne, medijske scene svaku ozbiljnu, pa i duhovitu raspravu o smrti? Otkud ta glupava teza da je pričati o smrti mračno i mučno, tim više što je čovjek rođen s njom i svaki dan promišlja o njoj, svojoj prolaznosti, time i smislu života?

- Hvala na komplimentu. Smrt je neugodna. Meni je neugodna lično, nisam u stanju prema njoj uspostaviti nikakav smislen odnos. U nekim tekstovima upravo to pokušavam, pokušavam misliti o nestajanju. Neki ljude misle prirodno, u bilo kakvim situacijama. Ja kvalitetno mislim isključivo dok pišem, a kako dolazim u dob kad se sve češće susrećem s tim da ljudi više nema, da me kroz dogledno vrijeme neće biti, onda moram o tome, manje ili više uspješno, misliti. Otežavajuća je okolnost što smo mi civilizacija koja, osim religijske utjehe, nije razvila nikakvu sposobnost razumijevanja smrti. U domaćoj literaturi to nije osobito poželjna tema, jer se čitatelje teško motivira i za "vedrije" knjige. Minijaturna je zemlja, brojčano mala publika. Ja si to mogu dopustiti jer i tako imam imidž "mračnog" autora, ne interesira me široka popularnost. I ne živim od pisanja.

foto

- U posljednjoj desetoj priči "Nema onog koji piše" u jednom dijelu pišete: "Na autoru je da to što posjeduje iz sebe istjera, makar i isljedničkim metodama. Da istrese utrobu, izvrne je kao jednokratnu rukavicu, nalik proceduri u kojoj se traga za zubom hobotnice". Koliko su u tom istresanju utrobe važni i dominantni autobiografski elementi; u kakvom su oni odnosu s fikcijom ili bar vašom literarnom nadgradnjom osobno doživljenog?

- U pisanju ništa ne mora biti direktno autobiografsko, ali sve je na neki način proživljeno. U pisanju, samoj proceduri, koja je gotovo pa isljednički posao, mi iz sebe istjerujemo neku vrstu istine. Ona nije nužno privatna, ali je i dalje istina. To ponekad ne ide bez neke vrste nesmiljenosti prema sebi samima. Problem je, naime, smisao tog čina. Dok sjedite nad tekstom, imate na umu da je dosad tako već dulje od 2000 godina sjedilo na milijune ljudi. Što tome točno imate za dodati, jeste li kadri smisleno nastaviti nekakav niz, ili uzaludno trošite električnu energiju, papir, vrijeme u kojem ste mogli s nekim razgovarati, ili čitati knjigu nekog tko od vas bolje piše? Pisanje je grozna disciplina, jer je naizgled nezahtjevna. Svatko ima računalo i tastaturu, svatko razlikuje slova. Niste stolar, vaš stol neće, pa makar ga sastavili i klimavog, nekom dobro doći. Loša, ili prosječna literatura, ne samo da nikom nije potrebna, ona je u stvari štetna, jer guši pretrpan prostor recepcije.

- Puno je lakša pozicija čitatelja. U doslovno posljednjoj rečenici u knjizi pišete: "Za razliku od Onog Koji Piše, Onaj Koji Čita izrazito je privlačan, lijep je; tu se nipošto ne može govoriti o usamljenosti, ili poniženju, još manje o neurednosti ili kompletnom rasulu, goloj borbi za riječi koje će bilo s čim korespondirati, makar kao udaljena, deformirana jeka". Kakav ste vi čitatelj? Jednom ste mi prilikom rekli da ne znate kuda ćete više s knjigama, iako je Ciceron davno rekao: "Ako imaš vrt i knjižnicu, imaš sve što ti je potrebno". Lijepu prostranu zelenu okućnicu, to znam, imate u Kosinožićima.

- Ne volim tu zatrpanost knjigama, iako velike biblioteke pitoreskno izgledaju. Sve rjeđe se odlučujem posjedovati knjige, više volim otići u knjižnicu, ili ih pokloniti kad ih pročitam. Knjige koje treba posjedovati, kod kojih čovjek ima potrebu za vlasništvom, u stvari su izrazito rijetke. I uglavnom vam upravo te netko odnese iz kuće, i više ne vrati. Nisam specijalno tolerantan čitatelj; kao što nemam strpljenja za sebe, nemam ni za druge. Ništa što ne mislim da je dobro na prvih 20 stranica ne čitam dalje. Jako volim mađarske pisce, Laszla Krasznahorkaija, Magdu Szabo, Szilarda Borbelyja, Attilu Bartisa, Esterhazyja. U prvom redu Krasznahorkaija; on je za mene najvažniji autor u posljednjih deset godina. Kertesza, nobelovca, ne volim. O logorskom iskustvu je Semprun tako pisao da mi sve drugo djeluje slabije. Volim poljske pisce, onih nekoliko austrijskih koje svi vole; jako volim brojne Ruse, ali to je kao da kažeš da voliš svemir. Moj je literarni ukus nekako skrenuo u Srednju i Istočnu Europu. Što možda nije slučajno, ako se radi o suvremenicima: vjerojatno su dalje od tržišnog principa, navikli su pisati za manju publiku. Nije isto kad netko svira na stadionu, ili za pozvane ljubitelje u nečijoj dnevnoj sobi s kvalitetnim klavirom. Sad me je nekako krenulo s Kafkom, mislim da ga ranije nisam dovoljno razumjela, pokušavam to nadoknaditi. "Dvorac" sam čitala u tako groznom izdanju da je, kad sam vidjela da ću ga tim tempom čitati doživotno, to bio povod da konačno nabavim naočale za čitanje. Volim knjige pisaca-novinara, koji ne spadaju u fikciju - Politkovskayu, Gittu Sereny, Franka Westermana.

foto

Slađana Bukovac

- O samoubojstvu svog oca branitelja javno ste prošlih godina govorili mimo književnog rada (pamtim rečenicu "Meni je moj otac, samoubojica, heroj"), no u meni najdražoj priči "Dvojstvo, trojstvo" s jedne strane razoružava toplina i iskrenost obiteljskog portreta, a s druge psihološko seciranje majke, oca i sebe same puno prije, kao i poslije očeva suicida. Koliko vam je ispisivanje te priče bilo književni, literarni izazov, a koliko nasušna ljudska potreba?

- Ono što čovjek ne uspijeva verbalizirati, što mu izmiče, uvijek je najveći izazov. Meni je, a vjerujem i mnogim drugima, jedna od takvih tema uža obitelj. Tko smo mi zapravo, u kojoj smo mjeri daleki ili bliski, koliko se međusobno poznajemo, ili smo se poznavali? Tko je tu u stvari formirao koga (pripadam generaciji kada su roditelji uglavnom bili znatno mlađi nego danas; možda bi za današnje kriterije i sami bili djeca). Mi nastajemo kao spoj, ili kao nepomirljivo dvojstvo, rezultat smo odnosa između dvoje ljudi koji u nama mogu preživjeti kao cjelina, ili kao interni raskol.

- U naslovnoj priči "Odstraniti životinju" pišete o osjećaju krivnje zbog događaja iz djetinjstva, kada ste malog psa boksera, zbog majčina odbijanja da ga se udomi, naivno prepustili baki, nakon čega je psić zavezan u vreći okrutno bačen u rijeku. Svjesno ili nesvjesno, krivnjom smo opterećeni cijelog života. Ima li krivnja i pozitivnih posljedica ili je samo opak 'autoimuni' uteg?

- Krivnja nikad nije dobra. Odgovornost je dobra, samopropitivanje je dobro, savjest je dobra. Krivnja jest uteg, i u principu je kontraproduktivna, kao i mržnja. Krivnjom se jednostavno manipulira ljudima, ili čak vlada; autodestruktivna je, porobljavajuća. Mislim da je gotovo nemoguće da netko iz osjećaja krivnje napravi bilo kakvu dobru gestu, i za sebe, i za druge.

- Dugo ste novinarka javne televizije, pritom jedna od rijetkih etabliranih televizijskih novinara koji su samostalni -video ste novinarka, a uoči ovog razgovora kazali ste mi da zadnjih dana sama i montirate svoje priloge u kući u Kosinožićima. Koliko je takva zanatska autonomnost zahtjevna, a u čemu je privilegij?

- Privilegij je sloboda planiranja, neposredniji odnos s ljudima, jer ste jedan na jedan, i kreativnost. Televizija je slika, novinar je tu da pomoću teksta povezuje vizualni materijal u cjelinu. Izazov je vladati makar osnovama tehničkog segmenta posla, u poslu u kojem tehnika jest presudan faktor. Zahtjevno je sam tegliti brdo stvari, brinuti da nešto negdje nije ostalo, i da se štogod nije pokvarilo. Zahtjevno je i biti trostruko odgovoran, za tri različita segmenta posla. Ali, kad je novinarstvo u pitanju, moj interes je uvijek bio terenski, reporterski. Želim vidjeti situacije, i ljude, a da se oni pritom ne osjećaju nelagodno, jer su suočeni s punim automobilom predstavnika vrlo moćnog medija. Srećom, stvari koje su bile još relativno nedavno tehnički nemoguće, danas su gotovo uobičajena rješenja.

- Sudeći prema društveno angažiranim pisanjem, posebno na društvenim mrežama, htio bih vas pitati vjerujete li još u novinarstvo? Ili ste, kao i ja, toliko zaraženi njime pa ono rutinom diše kroz tu ovisnost i strast?

- Ma ne vjerujem, ne na onaj način kao kad sam počela raditi taj posao. Društvene mreže su nešto drugo, tamo možete bez pardona reagirati kad vas nešto ljuti, ili smeta. I to je isto neka vrsta kolektivne neutralizacije, pa nemam pojma je li uopće korisno.

- Partner vam je ugledni izdavač i književnik Nenad Popović. Kako izgleda ta natisnuta umjetničko/novinarsko/uredničko/izdavačka zajednica? Ima li u njoj, s takvim prvenstvom knjige, prostora za, primjerice, gledanje televizije?

- Ma nismo baš tako natisnuti. I ne živimo kao fah idioti, imamo razne faze, mijenjaju nam se interesi.

- Je li on vaš prvi čitatelj, intiman a strog kritičar/urednik?

- Ne, od toga smo odustali. Čitamo jedno drugom knjige tek kad su objavljene; nikad se javno međusobno ne hvalimo, on ne govori na mojim promocijama.

Pula je grad na čekanju, grad koji se urušava

- Živite u Puli, iznad Arene. Je li vam Pula novi dom, egzil; zašto ste odlučili baš za Pulu?

- Živim na relaciji Pula-Poreč. U Puli mi je redakcija, tako da je to bila pragmatična odluka, da je čovjek fizički čim bliže radnom mjestu u jednom nepredvidljivom, i vremenski kaotičnom poslu. To nije, dakle, nekakav romantičan izbor, nego slučajnost.

- Što vas razveseljava u Puli, a što žalosti, pa i ljuti?

- Stanujem 50-ak metara zračne udaljenosti od Arene, u mojoj su ulici takve udarne rupe u asfaltu da navečer dok tražim parking imam dojam da sam u netom bombardiranom dijelu Kabula. Imam jednu malu bateriju na privjesku za ključeve, s kojom posvijetlim pred vratima zgrade da uspijem gurnuti ključ u bravu. Sve se raspada. Kad sklone ove stare ulične kontejnere, a upravo ih zamjenjuju, nemam pojma od čega će živjeti deseci ljudi koji ih svakodnevno obilaze. To je grad na čekanju, koji se urušava. Neko vrijeme mi je to bilo ugodno, ima nešto autentično u tome, nema lijepih fasada koje skrivaju mizerne sudbine, sve je vidljivo. Nakon nekog vremena čovjek ipak očekuje da se nešto pomakne, i da grad dobije određeni identitet. Radnički, industrijski, odmarališni; da prestane biti čekaonica.

Volim vizure, mentalitet koji podrazumijeva mirnoću, praktičnost i skromnost, to što za deset minuta biciklom mogu doći do mjesta gdje buljim u otvorenu pučinu.

Možeš izaći iz zemlje, ali ne iz jezika

- Tu i tamo, dominantno u praznoj političarskoj frazi, nariče se nad masovnim odlaskom Hrvata u zapadne zemlje, a onda ga do daljnjeg zasjene afere, skandali, bezočni kriminal i korupciju bez kazni. Što je nama činiti, nama koji smo ostali? Jesmo li mi kukavice, neizlječivi melankoličari, pravi patrioti, borci na 'prvoj liniji', ziheraši, 'tržišno' jedino ovdje naplativi...?

- Zbog čega smo ostali? Prvo, jer smo profesionalno vezani za jezik. Možemo izaći iz zemlje, ali ne iz jezika. Dalje, u Istri je ipak puno lakše ostati nego u većini drugih dijelova zemlje. Osim toga, znatno lakše odlaze mladi ljudi. I teže se privikavaju na naše ekonomske, povijesne i političke okolnosti; mi smo već toliko toga preturili preko glave da smo trajno anestezirani od vlastitih životnih prilika.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater