"Hladno je u šest i četrdeset ožujkom ujutro u Parizu, a čini se još hladnije kad čovjek stoji pred streljačkim vodom". Kao i svi veliki pisci, i Frederick Forsyth u svom nenadmašnom prvijencu osvaja čitatelja već prvom rečenicom

Do korone nisam nikad pročitao ni Camusovu "Kugu", nakon čijeg bi se čitanja ambiciozan a netalentiran pisac, ukoliko je pošten prema sebi, trebao okrenuti nekom drugom zanimanju. Štošta još nisam pročitao, pa tako ni "Operaciju Šakal", prvi i najuspješniji roman rođenog engleskog novinara Fredericka Forsytha, pod originalnim naslovom "The Day of the Jackal".

Briljantan politički triler

Briljantan politički triler o profesionalnom ubojici kojeg za atentat na francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea u ljeto 1963. angažira desna francuska paramilitarna organizacija OAS, nezadovoljna de Gaulleovim ustupanjem "Francuskog Alžira" (ali i ništa manje zanimljiva narativna linija o policijskom inspektoru Lebelu koji se korak po korak približava ubojici), vrlo je brzo, dvije godine kasnije po objavi romana, doživjela prvu filmsku ekranizaciju u režiji oskarovca Freda Zinnemanna, s Edwardom Foxom u glavnoj ulozi. Gotovo četvrt stoljeća kasnije, 1997. uslijedio je remake u režiji Michaela Catona-Jonesa, s Bruceom Willisom i Richardom Gereom u glavnim ulogama. Nisam ih gledao, držeći se intimnog usmjerenja da prije razvikanog filma, ukoliko imam priliku, pročitam knjigu na kojoj je film temeljen.

Knjiga uvijek daje puno više, a to znaju svi oni koji su, recimo, pročitali "Ponoćnog kauboja" Jamesa Lea Herliha iz 1969., pa tek onda istoimeni film Johna Schlesingera s Jonom Voightom i Dustinom Hoffmanom. Kolikogod, naime, taj film bio dobar i tada revolucionaran, posebno s gledišta seksualnih sloboda, tek roman otkriva koliko se film, u zadanim komercijalno industrijskim okvirima morao - autocenzurirati.

Ta prva rečenica

"Hladno je u šest i četrdeset ožujkom ujutro u Parizu, a čini se još hladnije kad čovjek stoji pred streljačkim vodom". Kao i svi veliki pisci, i Forsyth u svom nenadmašnom prvijencu osvaja čitatelja već prvom rečenicom. Njome su se, usput, bavili i teoretičari književnosti, od kojih su neki čak zagovarali tezu da je posrijedi najapsurdnija rečenica suvremene svjetske književnosti, jer da čitatelja ne zavodi već zapravo odgovara od daljnjeg čitanja. Naše je iskustvo suprotno.

Nije nebitno ni tko vam preporuča čitanje pojedinog djela, tim više što vrijedna, objektivna književna kritika nestaje kao nužna i edukativna umjetnička vaga. Na Forsythova "Šakala" pogurao me autorov intervju koji je emitiran prošlog tjedna na Trećem programu Hrvatskog radija, mom omiljenom kanalu. Usput, nakon "Stranca", srećom u obaveznoj lektiri, ali i upornog vraćanja na "Mit o Sizifu", recentna paranoidna pandemija koronavirusa potaknula me na čitanje Camusove "Kuge", taj kolosalno ispisan višeslojni portret ljudske prirode i psihe.

I upravo ta psiha, ta vješto ispisana napeta psihološka igra hladnokrvnog promućurnog ubojice i iskusnog policajca, u sjajnom ritmu, potiče na čitanje "Operacije Šakal" bez pogleda na broj upravo čitane stranice. Leti priča, lete stranice.