Mučna obiteljska drama "Sinovi, kćeri", najnoviji roman pjesnikinje i spisateljice Ivane Bodrožić, nedavno je ovjenčan Nagradom "Meša Selimović", najvećom nagradom za književnost u regiji. Roman je predstavljen u Gradskoj knjižnici Umag, premijerno u Istri, a u sklopu programa ovogodišnjeg Mjeseca hrvatske knjige. Susret s autoricom na iznimnoj književnoj večeri vodio je Neven Ušumović, ravnatelj umaške Gradske knjižnice.

- Radi se o naizgled vrlo jednostavnoj radnji u knjizi, ljubavnoj priči koja se postepeno vrlo slojevito isprepliće u introspektivnim vraćanjima tri glavna lika u prošlost kroz njihove zasebne ispovijesti, kazao je uvodno Ušumović te potom opisao sadržaj romana.

Lucija, Dorijan i Majka

Fabulu autorica gradi oko tužnih sudbina djevojke Lucije, njezina mladića Dorijana i Lucijine bezimene Majke, a svaki od troje likova prenosi priču u svom dijelu romana na autentičan način. U prvome dijelu upoznajemo Luciju koja nakon teške prometne nesreće leži potpuno paralizirana u bolnici. No svjesna je svega, ali zaključana u svojoj nemoći da upravlja voljnim pokretima i kroz sjećanja prenosi dio svoje bolne priče. U drugome poglavlju Dorijan, njezin mladić, koji je nekad bio Dora (hermafrodit) opisuje svoje nesretno iskustvo pa saznajemo da je od ranog djetinjstva svjestan svoje drugačijosti jer se priroda s njim poigrala zarobivši ga u ženskom tijelu. Od tada biva izložen porugama, neugodnostima i poniženjima. Tek izabravši "mušku stranu" život mu postaje nešto sređeniji, a ljubavna veza s Lucijom olakšava mu prihvaćanje sebe. Nesuglasja započinju kad Lucijina obitelj dozna za njega i ne prihvaća ga. Nakon jedne od svađa, Lucija stradava u saobraćajnoj nesreći pa ostaje prikovana za postelju. U trećem dijelu, završnom dijelu romana, Lucijina majka kroz svoju ispovijest otkriva cijelu genezu svoga uvjetovanog majčinskog/ženskog deformiteta koji je proizašao kao derivat ponižavajućih međuljudskih odnosa u patrijarhalnoj obitelji, a koji su je na koncu (pre)oblikovali u primitivnu i grubu ženu.

Tijekom razgovora oko nastanka ove vrlo slojevite i bolne intimne priče, Bodrožić je živopisno analizirala i opisivala dijelove romana. Kazala je da je ideja za pisanje romana nastala slučajno nakon pročitanog novinskog članka o ženi, gospođi Ivančici, koja je uslijed moždanog udara ostala zaključana u svom tijelu, fizički umrtvljena, ali svjesna svega, što nije mogla iskomunicirati s okolinom.

- Mislim da je to nešto najgore što čovjeka može zadesiti. Počela sam se interesirati za ove medicinske slučajeve, shvativši kako se takva tjelesna zaključanost, ali sa živom svijesti, može preslikati na sve naše živote, najčešće u vidu osobne zaključanosti prema najbližima. Opušteniji smo s ljudima koji nam nisu bliski nego s našim članovima obitelji u kojoj smo odrastali. To me nagnalo napisati ovaj roman kao zastrašujuću metaforu o našem obiteljskom životu, ali i pojavama u širem društvenom kontekstu u kojem možemo promatrati odnose društva prema ljudima koji su drugačiji. Čitanjem priče sve se može upijati kao lakmus papir i steći spoznaju o hijerarhiji aktualnih vrijednosti danas te našem odnosu jednih prema drugima, počevši od nukleusa-obitelji, navela je autorica kazujući potom da je prvi dio knjige o Luciji pisala tri godine, razrađujući priču gospođe Ivančice, i zatim sve preslikavala na svoju emocionalnu paraliziranost, fizički neuvjetovanu, ali vrlo često prisutnu u nekim od međuljudskih odnosa unutar njene obitelji.

Istanbulska konvencija kao motiv

Za drugi je dio knjige crpila inspiraciju u istinitim događajima oko ratificiranja Istanbulske konvencije, gdje je manja skupina ljudi targetirala jednu grupu manjine pod egidom straha od rodne ideologije. Tako je odmatala priču oko Dore (hermafrodita), kasnije Dorijana, koji personificira transrodnu osobu/manjinu unutar svake zajednice i njihove probleme zbog izloženosti nasilju u društvu i njihovim tragičnim sudbinama.

- Radi se o mladim osobama koji često u najranijoj dobi shvate da se nešto drugačije zbiva u njima zbog čega pokušavaju biti ispravljani od vlastite obitelji, da bi kasnije bili izloženi i vršnjačkom nasilju jer ih djeca percipiraju drugačijima. A to je nešto što naprosto postoji u prirodi i svakoj zajednici te ovisi o nama hoćemo li im olakšati ili otežati život, diskriminirati ih ili ne, radi čega oni često puta skrivaju svoju privatnost ispod svakog radara. Nažalost, svi skidaju odgovornost sa sebe zbog provokativnog tretiranja njihove drugačijiosti. Smatrala sam da nam je Dorijanova priča jako važan podsjetnik i upozorenje na naše ophođenje jednih prema drugima i da se problemi "drugačijih" tiču svih nas, kazala je Bodrožić.

Geneza nasilja u društvu

Na kraju se osvrnula na lik bezimene Majke, u kojoj se krije ključ ove potresne ljubavne priče. I dok ju u prva dva dijela čitatelj doživljava kao okrutnu i priglupu ženu, koja zaljubljenima priječi normalan život, prema Majci, a koja u široj perspektivi personificira u sebi negativan glas javnosti, autorica iznenada zaokreće doživljenost te njezine okrutne osobnosti, predočivši čitatelju da ona nije takva sama po sebi, već je njezino ponašanje uvjetovano genezom nasilja proživljenoga u "obiteljskom paklu". Od rođenja do udaje.

- Patrijarhat oštećuje muškarce kao i žene, ne na isti način, ali vrlo grubo i do kraja života namećući im određene modele ponašanja pravih "mačo" muškaraca. Ovo je priča iz različitih perspektiva i nastojala sam biti što poštenija prema svim likovima, slijediti logiku priče, a ne neku svoju ideju ili tezu iznositi do kraja, kazala je Bodrožić istaknuvši da postoje romani koji su društveno angažirani ili oni koji se bave ljudskom intimom. Međutim, ona smatra da ne postoje jedni bez drugih jer naša intima je uvjetovana društvom i jedno bez drugoga ne postoji. Intima se ne može promišljati bez društva, a niti društvo bez intime. Na kraju je naglasila da je iskustvo svake ljubavne priče uvijek i autorovo iskustvo kojim gradi u knjigama ljubavnu priču, pri čemu se neodvojivo od fabule autor vraća svojim emocijama dok piše, što je slučaj i u ovoj potresnoj priči.

- Ovo je roman koji je nastao iz ljubavi i poziva da pokušamo razumjeti svoje obitelji, drugačije ljude u našim sredinama te pronaći put i snagu za promjenu u sebi, kao i prema drugima, zaključila je Ivana Bodrožić, prešutno kazujući da ćemo protivno živjeti u toksičnim obrascima međusobnih odnosa.

Prekrasan dizajn

Knjiga "Sinovi, kćeri" spada u jednu od najljepše opremljenih tj. dizajniranih hrvatskih knjiga. Dizajn naslovnice i grafičko oblikovanje s razdjelnikom/ straničnikom/bookmarkerom na kojem je napisana isprika svima umjesto zahvale izradila je Ivana Pamuković. Nakladnik je Corto Literary u tisku Hermes.

Povezane vijesti

• "Dnevnik Renije Spiegel": ŽELJA ZA ŽIVOTOM U VREMENIMA BEZ IZLAZA
• KNJIŽEVNI NOVITETI: "Olive, iznova", nastavak priče o Olive Kitteridge
• SIMONE MOCENNI "MODRO": Duboko more metafora, aluzija i promišljanja