AMIR ALAGIĆ, PULSKI PISAC

EPIDEMIJA KOJA NAS JE PROMIJENILA: I ovo je počelo onako kako počinju ratovi. Kao zaraženi nacionalizmom, ljudi su počeli poprijeko i sumnjičavo gledati jedni na druge

| Autor: Bojan ŽIŽOVIĆ
Amir Alagić (Dejan ŠTIFANIĆ)

Ova pošast stišće polagano. Ako pogledamo tek dan unatrag, tjedan ili mjesec, jasno ćemo vidjeti u kojoj se mjeri mijenjamo, postajemo toliko drukčiji da nam se neki nedavni običaji i postupci čine strašno dalekim. Dok gledam reklame na televiziji, očito snimane prije nego što se znalo u što će se ovo izroditi, ostajem začuđen u kojoj mjeri izlaze iz konteksta i odvijaju se u nekoj paralelnoj stvarnosti. Kao da gledam davni film u kojem je pušenje u avionima još uvijek dozvoljeno

Oduvijek i zauvijek stoji pitanje je li bolje o velikim i važnim stvarima pisati dok one traju ili tek kada prođu? Bilo da se radi o nečemu što se tiče pojedinca i onih što uz njega usko stoje: rođenjima, smrtima, traumama i nesrećama, vjenčanjima, veseljima, razvodima, dalekim putovanjima i koječemu drugom – iako u takve stvari počesto zaviruju i oni kojima tamo nije mjesto, ako ne natežući susjedske zavjese, a ono iščitavajući tabloide i mnoga druga žutila – ili se radi o velikim i širokim, globalnim stvarima za koje znaju svi i koje dotiču svakoga, poput ratova, migracija, ekonomskih i svakih drugih kriza, ili pak epidemija i pandemija. I naravno da na to pitanje, koje oduvijek i zauvijek postoji, nema odgovora. Ono prvo donosi snagu trenutka i živost situacije, a drugo zaokruženost priče, njezin kraj i, što je još važnije, nužan odmak. No taj kraj treba doživjeti da bi se o njemu pisalo.

Simptomi bolesti

Zadnjih dana uzaludno pokušavam pisati, ispričati nekakvu priču izvan ovoga što se događa, govoriti o običnim stvarima, dojučerašnjoj svakodnevici, odnosima među ljudima, nesporazumima i konfliktima, životima, ljubavima i smrtima, no sve što napišem ostaje blijedo, iskopčano i izvađeno iz stvarnosti, pa dobra i snažna rečenica naočigled okopni i iščezne. Sve što pomislim i napišem nadsjeni pomisao da nešto nedostaje, da lažem i sakrivam stvari, okrećem glavu od onoga o čemu tutnje televizije i portali, dovikuju se ljudi na cesti pazeći na razmak, zbijaju se šale i diže panika po internetu. Nitko me puškom ne tjera da sve to gledam i slušam, da o tome mislim, ali ja to svejedno činim jer moram, baš onako kako mora i treba svatko drugi.

Ova pošast stišće polagano. Ako pogledamo tek dan unatrag, tjedan ili mjesec, jasno ćemo vidjeti u kojoj se mjeri mijenjamo, postajemo toliko drukčiji da nam se neki nedavni običaji i postupci čine strašno dalekim. Dok gledam reklame na televiziji, očito snimane prije nego što se znalo u što će se ovo izroditi, ostajem začuđen u kojoj mjeri izlaze iz konteksta i odvijaju se u nekoj paralelnoj stvarnosti. Kao da gledam davni film u kojem je pušenje u avionima još uvijek dozvoljeno. Dok čitam knjigu u kojoj se ljudi rukuju i grle, naginju glavu da bolje čuju sugovornika, koji pomalo kašljuca i pljucka dok priča, ja se trgnem i upitam je li pisac pretjerao, da nije učinjena neka greška, prevelik i napadan odmak od realnosti. Humoristične serije ili kojekakvi realitiji, na koje sam do jučer bio ravnodušan, sa sobom vuku tugaljivu notu zaboravljene bezbrižnosti. U novoj stvarnosti nakon svakog pogledanog dnevnika javljaju se prvi simptomi bolesti. Odlazak u trgovinu, banku ili apoteku iz dana u dan donosi sve veći umišljaj opasnosti. Već sam zaboravio kafane i druženja, odlaske na posao, i pomalo se skupljaju dani kako nisam izašao iz kuće, a dobro znam, što ih se više skupi to ću teže sljedeći put izaći. Ostaje još pitanje, je li to u stvarnosti ili u mojoj glavi? Odgovor je opet dvojak, i u jednom i u drugom.

Dogodilo se konačno i to da u opasna i mračna doba imamo razumne i pametne, stručne ljude koji nas savjetuju što i kako trebamo činiti. Kada vide da ne slušamo, oni malo podviknu, baš poput brižnih očeva i matera, pa onda naređuju i stišću, određuju norme ponašanja i radijus kretanja. I neka. Dobro znamo kakvi smo. A takvi smo da će među nama uvijek biti mudronja koji će i na to, kao i na sve, kevtati i brektati, buniti se, pametovati i savjetovati, ili jednostavno, po staroj dobroj navadi, pičkarati i prijetiti svima koji drukčije misle. U komentarima ispod članaka pokušavat će parirati i suprotstavljati argumente stručnjacima, iako do jučer jedva da su i čuli da se na medicinskom fakultetu izučava nekakva epidemiologija. Takvima će najednom ograničen radijus kretanja zasmetati, pa će izlaziti iz izolacije, ili će slušati one maštovitije i zločestije među sobom i povjerovati u kojekakve urote, da je sve ovo izašlo iz laboratorija, još samo treba otkriti jesu li to bili Kinezi ili Amerikanci, ili pak Rusi, a kad se već spominju Rusi, onda tu negdje moraju biti i Srbi. Ili je ovo neki veliki eksperiment kojekakvih svjetskih vladara i njihovih plaćenika, da dokažu kako je lako manipulirati ljudima, držati ih po kućama i prijetiti zarazom, a da nitko nijednog zaraženog svojim očima nije vidio. Bilo da optužuju farmaceutske tvrtke, Billa Gatesa ili establišment koji želi rasteretiti mirovinski fond, sve se svodi na isto, odranije viđeno i poznato, skrojeno na klimavim hipotezama i pogrešnim zaključcima od kojih se gradi zavodljiv i opasan kontekst. Svodi se, zapravo, na papazjaniju. Tomu je oduvijek i zauvijek tako, a ponajviše u psihotična vremena, kada nestaje čvrsta tla pod nogama i čovjeku očajnički treba nešto za što će se uhvatiti kako bi se ispravno postavio i odredio. I baš tad olako klizne u zabludu. Tako je, recimo, u ratu.

Čišće od rata

I ovo je počelo onako kako počinju ratovi. Kao zaraženi nacionalizmom, ljudi su najednom počeli poprijeko i sumnjičavo gledati jedni na druge. U tom pogledu, pitanje zaštitnih maski u meni budi snažnu, iako u biti pogrešnu, metaforu nacionalizma s kraja osamdesetih i početka devedesetih. Dok je još zaraza prijetila izdaleka i, koliko god bilo očito da smo u krivu, nismo željeli povjerovati da će nas snaći ovo što nam se upravo dešava, maski je već bilo nestalo u ljekarnama. Spremljene su po ormarima i špajzama, i nitko ih nije nosio niti govorio da ih ima. A onda su se počele pojavljivati na ulicama, sa svakim danom bivalo je sve više onih koji ih nose, sve dok se najednom nisu našle i na našim licima. Do pred nekih mjesec i pol bježali smo od Kineza i svih drugih Azijaca koje bismo zvali Kinezima, malo kasnije od Talijana, potom od svih stranaca, a sad bježimo jedni od drugih i samo što sami od sebe nismo utekli. Da možemo, ranim bismo se jutrom od sebe skrili i držali se na dva metra razmaka, da sami sebe ne zarazimo. U ovoj psihozi upravo se to i događa. Na sigurnoj udaljenosti držimo one negdašnje sebe. Tako se ljudi ponašaju u ratu.

Često se koristi i ratna sintagma prva linija obrane. Na njoj stoje vrijedni i hrabri ljudi: prodavači, vozači, dostavljači, civilna zaštita, policajci, vatrogasci, komunalci i mnogi drugi, neka mi oproste, nespomenuti, a na čelu svih su zdravstveni radnici, kojima sam prije neki dan pljeskao s balkona, i pljeskat ću svaki sljedeći put. Postoje dvije najprostije stvari koje za njih možemo učiniti, poslušati savjete i potruditi se da im ne postanemo teret i briga, te zapljeskati s naših balkona.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU
Podijeli: Facebook Twiter








Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of