KNJIŽEVNICA HELENA SABLIĆ-TOMIĆ
Enigma misli o ljubavi jest pitanje trajanja koje je ostvaruje. Ona je poput rijeke. Recimo da je ljubav uporna avantura
Helena Sablić-Tomić
Snažne su kulturne i književne veze između Istre i Helene Sablić-Tomić, književnice i književne teoretičarke, dekanice Umjetničke akademije u Osijeku. Između ostalog, česta je gošća Pulskih dana eseja, ali zasigurno najsnažnija poveznica je ona s Festivalom mladog teatra u Balama, čija je članica organizacijskog i programskog odbora. Ove je godine, na nedavnom otvaranju Festivala mladog teatra u Sportskoj dvorani u Balama izvedena predstava "Kartografija ljubavi" u režiji Roberta Raponje, a riječ je o scenskoj adaptaciji njezinog djela "Kartografija ljubavi - Dunavom" (2021.), koju potpisuje mladi dramaturg Matej Opolcer, glume Antonia Mrkonjić i Nikola Radoš te sudjeluje saksofonist Tin Ringsmuth. Bio je to i povod za naš razgovor.
- Bili ste na premijeri. Kako ste doživjeli uprizorenje Vaše "Kartografije ljubavi"? Jeste li bili uključeni u rad na predstavi?
- Studentima često na predavanjima govorim da smrt autora prema Barthesu nastupa nakon zadnje točke u knjizi. Tada tekst oživi i postane različit u tumačenju od čitatelja do čitatelja. Nisam se "upletala" u rad na predstavi pa sam ostala posve iznenađena, ugodno naravno, onim što sam vidjela. Matej je "Kartografiju" pročitao taktilno, Antonija je moćna glumica na minimalističkoj sceni, Nikola je šarmantno žovijalan, a Tinov saksofon opor i nježan. Spoj zanimljivih pogleda i Robertovih snovitih magija.
Pet dunavskih mijena
- "Čitanje i putovanje kriju u sebi ono što volimo - izazov otkrivanja novoga." Ističete to u pogovoru vaše "Kartografije ljubavi - Dunavom" za koju kažete da Vam je u intimnoj esejističkoj razigranost namjera bila pronaći kulturološku kartu ljubavi po kojoj ćete lutati, tumarati, u kojoj ćete se gubiti i prepoznavati sebe u njoj". Jeste li je pronašli s lakoćom? Koliko je dugo nastajalo "iscrtavanje" vaše "karte"?
- Volim lutati tekstovima drugih, razotkrivati u njima one meandre za koje želim da postanu i dijelom moje puti, mojih pogleda. Razotkrivajući što o ljubavi pišu pisci podunavskih zemalja po kojima sam slijedeći Dunav putovala, bilo mi je posve neočekivano i rekla bih, uzbuđujuće. Nekoliko mjeseci sam čitala izabrane autore, uz Dunav sam putovala nekoliko godina, naravno povremeno, razmišljajući kako o njemu pisati, što napisati, a da ne bude predvidivo.
- U knjizi za koju književni kritičari kažu da ne trpi žanrovske odrednice, odnosno da spaja putopis, esej i intimnu ispovijest, spojili ste Dunav i ljubav, veliku rijeku i snažnu emociju. Dunav od svog izvora do ušća metafora je ljubavi i ljubavnog odnosa? Zašto Dunav? I zašto ljubav?
- Pet je dunavskih mijena – od izvora, preko gornjega toka, iz čijeg se korita najčešće početkom ljeta izlijeva voda stvarajući nove meandre i strme, uske đerdapske klisure nakon koje se opet mirno razlijeva bugarskim i rumunjskim prostranstvima, sve do konačnog deltastog sjedinjenja, na pješčanim plažama, punim bijelih školjaka i letećih vretenaca, s morem kojemu još nije ostalo mnogo kisika za dugoročno preživljavanje.
Enigma misli o ljubavi jest pitanje trajanja koje je ostvaruje. Ona je poput rijeke. Recimo da je ljubav uporna avantura. Avanturistička je strana nužna, ali tako je i s upornošću. A Dunav je uporna i moćna austrougarska rijeka.
Dunav, kao i Mediteran, kako je o njemu njega napisao Xavier Girard "nije ništa drugo no slika koju sami stvorimo. Neobično je što svi oblikujemo vlastitu sliku koja postaje magnet za one koji budu te sreće da ga jednoga dana otkriju. Tu i leži njegova tajna". To možda nije tajna koju stvara crnica na kojoj rastu suncokreti, to je tajna same rijeke, tajna sna koji paradoksalno suprotstavlja obilje i sušu, veselje i siromaštvo, umjerenost i pretjerivanje, ushit i tragediju. Tko može reći zašto ga trebamo? Da Dunav ne postoji, trebalo bi ga izmisliti. Kao i Mediteran.
Metafora ljubavi je putovanje, u mojem slučaju, prelazi u strast za putovanjem, mogla bih je vezati uz semantičke komponente koje vatra ima s imenicama; plamen, žar, vatrenost, požar, iskra, s glagolima; gorjeti, izgarati, planuti, ugasiti se, zagrijati se, buknuti, rasplamsati se, ključati i pridjevima; vatren, vruć, zapaljiv. U knjizi "Žene, vatra i opasne stvari", dominira ženski rod, istražuju se učinci kognitivnih metafora u iskazivanju emocija motiviranih osjećajima.
Konceptualna metafora "ljubav je putovanje" obuhvaća izvornu domenu, putovanja, iz koje se preuzimaju pojmovi za razumijevanje ciljne domene, ljubavi. Iz njih proizlaze rečenice, poput "naša ljubav ide u krivome smjeru; ova veza ne ide nikamo ili na pravome smo putu za brak".
Knjiga se pisala sama
- Jedna od odlika Vaše "Kartografije ljubavi" je intertekstualnost. Vaši su suputnici Magris, Dante, Harms, Irena Vrkljan, Tadijanović… Kako ste ih i zašto odabirali crtajući "kartu ljubavi"?
- Čitanjem što o ljubavi pišu različiti podunavski pisci, može jedna statična topografija postati intimnom kartom putnika u koju će upisivati figure slučajnosti, nježnosti, ljubomore, čežnje, strasti, opsesije, straha, pripadanja. U izboru autora ključna tematska riječ bila je ljubav, nakon što sam napravila popis literature koje trebam pročitati pa sam u njihovim tekstovima prepoznavala one figure koje su bile vezane uz poglavlje u mojoj knjizi. I u jednom sam postala svjesna da se knjiga piše sama, da autore koje čitam točno pripadaju upravo tom dijelu rijeke o kojemu pišem, a da su način pogleda na ljubav upravo ono što sam mislila da se u toj fazi ljubavi između dvoje putnika može dogoditi. U sve sam još pokušala upleti onih pet elemenata iz prirode koji određuju pojedinu emociju kao što su voda, vatra, zemlja, drvo i metal (zrak). Divno je bilo ozračje ove knjige koja se slagala, upravo tekst me poticao na neka nova gledanja na prostore i čitanja drugih i same sebe.
Volim knjige zbog kojih drhtim dok ih čitam, specifično je to stanje, mislim na mentalno podrhtavanje, tada shvaćam da napisane rečenice mogu biti i moje, da to netko govori u moje ime, dogodi se, ponekad, kada pročitam nekoliko stranica romana, odjednom moj dan moj dobiva drugu boju, bez književnosti je život nedvosmisleno siromašniji i ima nizak vodostaj smisla.
- Tu je i Franz Liszt. Svako poglavlje knjige prati jedna Lisztova skladba koju je moguće čuti posredstvom QR koda. Zašto baš Liszt?
- Riječanin Goran Filipec, pijanist, obožavatelj i intrigantni interpretator Liszta, jedne večeri u hotelu "Osijek", pričao mi je o njegovim pismima i dnevnicima, čitajući na svom pametnom telefonu jedno od njih uz tonove "Zvona Ženeve". O zvonima je Liszt pisao Olgi von Meyendorff: "Želim ti sretan put. Volio bih da mogu mijenjati geografiju i postaviti Ženevu u Presberg. Ukoliko čuješ zvona, javi mi. Slušao sam ih mnogo puta tijekom šest ili osam mjeseci koliko sam proveo u Ženevi pored bistrog i spokojnog Lemana." A predah između poglavlja uz Liszta izmještanje je. Željela sam njegovom muzikom u Goranovoj izvedbi pronaći one čitatelje koji se kriju u rečenici "samo oni koji vole letjeti idu i lete".
- Je li po Vama pet faza ljubavi o kojima piše američki psiholog Jed Diamond baveći se fenomenom ljubavi i sretne veze moguće pronaći i kad govorimo o ljubavi prema umjetnosti, književnosti, glazbi, filmu? I je li baš uvijek prisutno baš tih pet faza?
- Pet njegovih različitih oblika nalik je ljubavnim fazama o kojima piše američki psiholog Jed Diamond, koji se godinama bavi analizom fenomena ljubavi i sretne veze, a kliničkim je istraživanjima pokazao kako većina ljudi tijekom života zaista pronađe idealnog partnera, no ne i način kako ljubav održati, pa prema njegovim rezultatima čista ljubav ima pet faza: zaljubljivanje; život u dvoje; buđenje od iluzija; stvaranje trajne ljubavi; ljubav koja mijenja svijet. Međutim glavni problem se nalazi u tome što većina ljubavnih veza uspije stići tek do treće i na filmu i u književnosti i u životu… Naravno, izuzetci potvrđuju pravilo.
Harms, hodanje, šetanje
- Važno mjesto u Vašoj knjizi ima i hodanje?
- Čitala sam dnevnik Daniila Harmsa u kojemu opisuje načine kojima je pokušavao nadvladati odlazak prve supruge, Ester Rusakove, kada je bio očajan, svojim manama opravdavao je njezin postupak, nije razgovarao ni s kime, nikome nije govorio što misli i osjeća, smirivalo ga je jedino hodanje od jednog do drugog prijatelja, u kino, kazalište, na ulicu, kolodvor, u prodavaonice, hodanje je bilo jedini komentar za sve što se događalo u njemu i izvan njega. Hod mu je bio nijemi govor, pokret, gesta, igra, erotika, ritual, njime je sebi objašnjavao ono što nije mogao riječima kompenzirati, jedino su šutnja i praznina odgovarali želji njegovog jezika da kaže sve.
Dok hodam, a činim to obično noću ma gdje se nalazila, nakon manje ili više napornog dana, ponekad se prisjećam nekih prošlih događaja i osoba koje su mi u njima bile važne i nije to nostalgija za izgubljenim godinama, već otpuštanje nagomilanih uspomena. Ukoliko šećem nepoznatim mjestima razmišljam o tome kako će ona izgledati kada ih ugledam na danjem svjetlu, ako se nalazim u blizini rijeke svakim korakom osjećam njezinu tamnu svježinu, hodajući čekam da me posve obuzme ugodna toplina tijela u pokretu, crvenilo na obrazima, ujednačeno unutarnje disanje s ritmom hodanja i misli, ponekad počnem do povratka u sobu budna sanjati, svakim korakom imam osjećaj kako ostavljam iza sebe, uz put, nepotrebnu prtljagu dnevno izgovorenih riječi, pa kada se potpuno ispraznim, uđem u kuću, stan ili hotel.
Često sam, iz perspektive predvečernje - noćne šetačice, baudelaireovske flaneurkinje, po dolasku u Bratislavu, Budimpeštu, Mohač, lutajući pločnicima, iscrtavala u glavi imaginarnu kartu nekoga dijela grada, označavala sam na njoj mjesta koja su mi se sviđala. Ne volim da mi se grad udvara, volim romantiku i jednostavnost, odrastala sam uz rijeku, na širokim avenijama. Ne volim tijesne ulice. U doba korone hodala sam uz Dunav na Daljskoj šetnici gotovo svake večeri tijekom ožujka i travnja. Nijedna od tih večeri nije bila ista. Bili su mi ti trenutci okrjepljujući, punili su me nekom ludom energijom koju je samo rijeka koja je tekla mogla pročistiti donoseći neki miris i svijest o prolaznosti mnogih lošina u kojima sam se tada nalazila
- Što je zapravo za Vas ljubav?
- Moj profesor Bogdan Mesinger jednom mi je prilikom pokazao spomenar svoje bake u kojemu se kao posveta nalazi rečenica "Od voljenog voljen biti."
- I ljubavna bol je njen dio?
- I u "Fragmentima ljubavnog diskursa" Rolanda Barthesa ima nekoliko onih u kojima se progovara o figurama tuge, ljubomore, patnje, straha… Pa sam tim tragom i ja napisala: "U snovima i tekstu sve je moguće, koliko i nemoguće, više volim živjeti u njima i u njihovim simboličnim, imaginarnim žudnjama, nego u zbilji. Kako trebam voljeti, kada me uvjeravaju da u ljubavi moram dobiti nešto zauzvrat, nije li, zapravo, izjaviti nekome ljubav isto što i u džepu čuvati nevidljivi ključ za drugoga?"
Danas smo vrlo malo razgovarali o ljubavi kao, recimo, načinu spoznaje, znanju o onome što se nalazi iza tvojeg sebičnoga okvira i mojega Ja. Za čime doista žudimo onda kada kažemo da žudimo za ljubavlju, koji su razlozi posesivnosti i manjka osjećaja za neprestano odsutnoga drugoga?
Snažna emocija za buduća susretanja u Balama
- Kao članica organizacijskog odbora Festivala mladog teatra u Balama na ovogodišnjem otvaranju ste istaknuli da su ove godine još snažnije veze između Istre i Slavonije. Što je tome razlog?
- Kada se na jednom mjestu, gotovo magičnom, dogodi u istome trenutku energija mladosti, kreativnosti, strasti, enoloških prožimanja i gastro-užitaka, kao što se to zbilo na ovogodišnjem Festivalu mladoga teatra, onda zaista oni koji su došli s različitih podneblja odašilju snažnu emociju za buduća susretanja.
Putovanje, ljubav, vino, čitanje, druženje, mladost, glazba, fotografija, film, nutricionizam u mirisu mora svježina je koju ovaj festival dovodi na hrvatsku umjetničku scenu. Sigurna sam, prema novim razotkrivanjem onih magičnih prostora umjetnosti, uz koje ima smisla provesti noć.
- Koje ste vino donijeli na otvaranje i zašto?
- Dunavska vinarija iz Erduta, obitelji Siber, u svojoj paleti vina ima i jedno dojmljive etikete Borisa Matešića na kojoj je stilizirani lik zaustavljen u trenutku iskoraka prema nečemu novome. Riječ je o vrhunskom vinu Sauvignon blanc koje neobičnom svježinom daje dobar vjetar u leđa onima koji imaju strast za tumaranjima, lutanjima, za nepoznatim.
Brojne nagrade i priznanja
Helena Sablić-Tomić (Osijek, 1968.) diplomirala je na Pedagoškom fakultetu u Osijeku 1992. godine. Školske godine 1992/93. upisala je poslijediplomski studij Hrvatska književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a na istome je fakultetu 1997. godine obranila magistarski rad pod naslovom "Kratka priča devedesetih: biblioteka i autori časopisa Quorum". Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2001. godine, obranila je doktorsku disertaciju naslovljenu "Modeli hrvatske suvremene autobiografske proze". Bila je suradnica na MZOS-evim projektima: Hrvatska književni barok u Slavoniji; Osijek kao književno i kulturno srednjoeuropsko središte; Književni dokumentarizam u Slavoniji te Kultura i identitet u slavonskom književnom dokumentarizmu. Na Umjetničkoj akademiji u Osijeku predaje u statusu redovitog profesora kolegije iz područja književnosti. Od 2006. dekanica je Umjetničke akademije u Osijeku. Za svoj rad je nagrađena brojnim priznanjima: 1997. "Josip i Ivan Kozarac" za najbolje znanstveno djelo (Montaža citatnih atrakcija, 1997); 2000. "Fran Galović" za najbolje djelo zavičajne tematike (u suradnji s Goranom Remom za Osječku čitanku, 2000); 2003. Povelja grada Osijeka za kulturu; 2005. "Julije Benešić" za najuspješnije književno-kritičarsko djelo (Gola u snu, 2005); 2007. Povelja grada Požege za kulturu; 2009. Pečat grada Osijeka za znanost; 2013. Ars longa, vita brevis za najbolju prevedenu knjigu eseja u Makedoniji (O strasti, čitanju, dokolici, 2011); 2014. Akademija Mediterana za ukupni stvaralački i književni opus, Struga, Makedonija. Autorica je ili urednica dvadesetak znanstvenih i stručnih knjiga te autorica pedesetak znanstvenih članaka.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
