Dacia Maraini
Razgovor s gošćom 31. Sa(n)jma knjige u Istri: Grazia Deledda je majka, a Italo Svevo otac talijanske književnosti
(Promo)
Dacia Maraini jedna je od najvažnijih figura suvremene talijanske književnosti čija djela problematiziraju položaj žena u suvremenom društvu. Autorica je brojnih drama i romana, koji su prevedeni na više od 30 jezika, a za svoj je rad osvojila niz prestižnih nagrada, uključujući Formentorovu nagradu za "L’età del malessere" (1963.), nagradu Premio Fregene za knjigu "Isolina" (1985.), nagradu Premio Campiello i Nagradu za knjigu godine za "La lunga vita di Marianna Ucrìa" (1990.) te nagradu Premio Strega za "Buio" (1999.).
Lopovi su takvi
To je samo dio priznanja ove iznimne autorice koja će biti gošća Sa(n)jma knjige u Istri gdje će gostovati na dva programa.
U Vašoj knjizi "Dragi Pier Paolo", ne donosite samo vrlo intimnu, detaljnu priču o svom odnosu s Pier Paolom Pasolinijem, već nam predstavljate i čitav niz protagonista iz talijanskog književnog i kulturnog svijeta. Kako je nastala ideja da napišete ovu knjigu u obliku pisama?
- Kao što pišem u svojoj knjizi, ideja da se obratim Pier Paolu, koji je već bio mrtav, došla mi je iz jednog sna. Bio je toliko živ kada mi je pričao o filmu koji je želio snimiti da sam imala dojam da mogu ispružiti ruku i dodirnuti njegovu. I tako sam počela razgovarati s njim, točnije, pisati mu.
Vi ste izvrsna poznavateljica kulturne situacije u Italiji kroz prošla desetljeća, što pokazujete i u ovoj knjizi.
- Nisam stručnjakinja, ali zanima me što se događa u svijetu, pa tako i u mojoj zemlji. Zanimam se za svoju zemlju jer je volim i želim da bude zemlja mira, u kojoj se živi prema pravdi i s kolektivnom solidarnošću.
Vaš prvi uspjeh bio je s knjigom "La vacanza" početkom 1960-ih.
- Bilo mi je teško naći izdavača, ali kad je roman izašao, odmah je našao svoje čitatelje, i to mi je olakšalo nastavak.
Mnogo se govorilo o vašem romanu "Memorie di una ladra", koji se bavi pričom o zatvorenici koju ste poznavali, Teresi Numa.
- Teresu sam upoznala tijekom novinarske istrage o talijanskim ženskim zatvorima. Zadivila me jer je bila nepismena, ali izuzetno inteligentna i puna života. Ispričala mi je svoj život, a ja sam je slušala s velikim interesom. Upoznajući je bolje, shvatila sam da moram napisati knjigu o njoj. Bilo mi je silno žao kada je umrla, pričala mi je uvijek s ironijom, koja je bila njen zaštitni znak, govorila mi je mnoge stvari o svom životu punom patnji, ali i radosti. Uvijek sam joj davala polovicu onoga što bih zaradila, ali nisam uspjela uvjeriti da to iskoristi na pametan način. Novac je trošila odmah. Kada sam je poticala da ga uloži, odgovarala mi je da su lopovi takvi: moraju odmah potrošiti ono što uzmu. Nepotrebno je naglasiti da postoje mnogi lopovi koji ne samo da kradu, nego i skupljaju i akumuliraju novac koji oduzimaju ljudima.
Bili ste imenovani predsjednicom znanstvenog odbora Palermo - Talijanska prijestolnica kulture.
- Da, to sam rado prihvatila, iako ne volim letjeti na relaciji Sicilija i ostatak Italije. Letovi su za mene prava muka jer imam problema s ušima, i svaki put treba mi dva dana da se oporavim od bola.
Više ste puta izjavili da ste agnostik. Kako je to prihvaćeno u Italiji, zemlji koja je tradicionalna u nekim stvarima i vrijednostima?
- Ne mislim da smo toliko tradicionalni, iako formalno donekle jesmo. Kršćanstvo bi zahtijevalo skromnost, pobožnost, pažnju prema onima koji pate, a svi ti osjećaji su danas slabo prisutni, pogotovo u ovom trenutku. Naravno, tu su i pravi kršćani, ali oni su manjina.
Osnovali ste Teatar Maddalena, vođen i upravljan isključivo od žena, još 1970-ih u Rimu. Kako je to bilo prihvaćeno tada?
- Bilo je odlično prihvaćeno, čak smo uvijek imali punu dvoranu. Možda nas je netko kritizirao, ali oni koji su dolazili na predstave, pljeskali su. Teatar Maddalena pokušavao je ukazati na nepravde koje su žene trpile kroz stoljeća, ali nikada nasilno, s ljutnjom ili agresivnim tonom.
Volim se izražavati riječima
Dugo ste bili partnerica Alberta Moravije. Sigurno je to bila vrlo snažna veza i intelektualno?
- Voljela sam Alberta, koji je bio izuzetno obrazovan čovjek, s velikim talentom za pričanje, ali i vrlo ljubazan, velikodušan, veseo i, iznad svega, poštovao je žensko mišljenje.
Napisali ste nekoliko dramskih tekstova i puno djela za djecu.
- Oduvijek sam se bavila teatrom. Volim se izražavati riječima, bilo u prozi, bilo kroz fascinantnu praksu pozornice.
Jednom ste Graziju Deleddu nazvali majkom talijanske književnosti, a Itala Calvina ocijenili kao oca talijanske književnosti.
- Kao majku navela sam, istina, Graziju Deleddu, a kao oca Itala Sveva. Ali Calvino bi mogao biti ujak. On se vrlo dobro uklapa u obitelj velikih talijanskih klasika.
Koja su vaša sjećanja na sudjelovanje na sajmu knjige u Puli prije dvadeset godina?
- Sjećam se fascinantnog grada: osjećaju se njegovi drevni korijeni, svih onih koji su tu živjeli i vladali, to je vrlo star, ali i moderan grad koji ima dobar odnos s morem i vjetrovima.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
