SA(N)JAM KNJIGE U ISTRI

Književnik i jezikoslovac Kristian Novak družio se s čitateljima u Kavani Mozart i potpisivao svoju novu knjigu

| Autor: Nina Petrović
Kristian Novak (Snimio Vjeran Žganjec Rogulja / Pixsell)

Kristian Novak (Snimio Vjeran Žganjec Rogulja / Pixsell)


U Domu hrvatskih branitelja u Kavani Mozart održao se doručak s hrvatskim književnikom i jezikoslovcem Kristianom Novakom. Pažnju kritike privukao je još 2013. godine romanom »Črna mati zemla« koji je preveden na više stranih jezika. Najzapaženiji Novakov roman svakako je »Ciganin, ali najljepši« (2016.) koji je osvojio i dvije prestižne nagrade: »Ksaver Šandor Gjalski« i »Fran Galović« kao najbolje prozno ostvarenje. U Domu hrvatskih branitelja, osim jednosatnog doručka, autor je publiku počastio i potpisivanjem najnovijeg romana pod nazivom »Slučaj vlastite pogibelji«. Moderator Doručka bio je Aljoša Pužar.

Nakon uvodnog predstavljanja, prvo upućeno pitanje autoru bilo je da kaže nešto više svom putu stvaranja, o procesu pisanja te zašto se ne voli osvrtati na svoje književne početke, naročito na djelo »Porod od tmine«. »Pa zato što me sram«, kroz smijeh objašnjava autor.

Paradoksi života

- U školskim danima nitko, pa ni ja, nisu vjerovali da ću postati piscem. S jedne strane, vodio sam borbe sa školskim sastavcima, a s druge s hrvatskom gramatikom i to su dva paradoksa mog života. Za sastavke je moj učitelj hrvatskog jezika govorio da ne razumije što sam htio reći, da ne razumije gdje je glava, a gdje rep. Nije mu bilo jasno što sam namjeravao, jednostavno, ništa nije ukazivalo na to da bi mogao biti pisac. U srednjoj školi se nešto promijenilo, dohvatio me moj gimnazijski profesor koji mi je govorio iste stvari, ali je on sa mnom i radio i davao sve od sebe da ostanemo i čitatelji i izvan tog gimnazijskog okvira. Stavio je fokus i na čitanje i na pisanje i to mi je bio zapravo početak mog stvaralaštva, objašnjava autor.

- Međutim, danas kad gledam te svoje početke, ipak imam osjećaj susramlja i ne volim ih čitati, čitam ih jedino u situaciji ako moram, kao što je bilo jučer, da se pripremim za današnje predavanje, ponovno kroz smijeh kaže Novak.

Autor se prisjetio svojeg djetinjstva i kaže da mu nije bilo lako, kao kajkavskom djetetu susresti se u školi s hrvatsko-srpskim jezikom.

- Nije bilo lako ako si na nastavi progovorio kajkavskim, u ono se vrijeme to oštro sankcioniralo. Sva ta loša iskustva su na kraju iznjedrila činjenicu da sam godinama radio kao profesor hrvatskog standardnog jezika i to morfologije - s kojom sam se nekada borio. Čudne su to stvari.

Teret slavenstva

S obzirom na to da se Novak dosta bavio temom slavenstva i u svojim romanima, ali i u profesorskom poslu, odgovorio je i na pitanje što misli o slavenstvu, kako stojimo s pitanjem višejezičnosti, multikulturalnosti i misli li da se Hrvati stide svog slavenstva.

- Moguće je da postoji neki stid, rastali smo se svojom slavenskom braćom 1990-ih godina na vrlo ružan način, tu postoje još uvijek repovi koji bi mogli već zamrijeti, ali se potpiruju neprestano, naročito u periodu predizborne kampanje svih bivših država i na račun toga se dobivaju politički poeni. ali mislim da trenutno općenito ne postoji nekakva svijest i nekakva želja da nas se asocira s, na primjer, Rusima, odnosno, s Rusima kao narodom, već s ruskom političkom elitom. Nisam od onih koji će govorit kako je sve grozno u našoj zemlji, u zadnjih su dvadeset godina ipak napravljeni važni pomaci, ali još uvijek smo nekako u opasnosti da naši susjedi tj. drugi slavenski narodi budemo u nekakvoj pseudodemokraciji. Ima jako malo demokracije u svijetu, poput na primjer Danske, sve ostalo su tzv. hibridne demokracije gdje se samo stvara iluzija o tome, kazao je Novak.

Zanimljiviji dio razgovora svakako je onaj u kojem autor objašnjava kakav bi građanin trebao biti danas.

- Mislim da bi građanin danas trebao biti hrabar, ne hrabar sami za sebe nego i za druge. Meni je strah jako zanimljiv moment u bilo kakvoj sceni. To je jedina emocija u kojoj se sve svede samo na dvije mogućnosti: prva je pobjeći, a druga je sukobit se. Ako si pobjegao, spasio si se i sklonio na neko vrijeme na sigurno, ali ako si se sukobio ili suprostavio i završio loše, ali si ti time na neki način napravio čin otpora, koji nužno mora djelovati i na sustav i ostale ljude. Ne treba uzimati pravdu u svoje ruke, ali treba biti hrabar i podržati one koji se suprostavljaju nepravdi. Ja svojim likovima dajem tu hrabrost koju bih možda i sam želio imati, smatra Kristian Novak.

Samotnjački posao

Autor se osvrnuo i na stanje književne scene u Hrvatskoj.

- U Hrvatskoj imamo dobrih urednika, pisaca. S obzirom na to da živimo u malo zemlji s jedva 3,8 milijuna stanovnika, svake godine izbacimo nekoliko odličnih zbirki pjesama, nekoliko zbirki kratkih priča te nekoliko odličnih romana. Osobno to smatram velikim uspjehom. Imamo produkciju vrijednu divljenja, kazao je, nadovavši da smatra da je pisanje samotnjački posao te da ima ljudi koji se »pune« velikom grupom ljudi, ali da on nije jedan od njih. Novak osobno preferira samoću dok piše i stvara, a kad mu priča zapne, uvijek misli da je odgovor na »tamnoj« strani, jer, »teže je kreirati svijet negativnog lika nego pozitivnog«, kaže Novak.

Na kraju razgovora autor je rekao da mu je najveći uzor i podrška upravo njegova starija sestra kojoj je, dok je studirala a on bio dijete, »krao« fakultetsku literaturu iz područja germanistike i anglistike i to se rodila ljubav prema jezicima. Istaknuo je kako ga je upravo sestra naučila čitati.

Na pitanje što radi u slobodno vrijeme, autor kroz smijeh kaže da mu je najveća razbibriga slaganje LEGO kockica, i to od ranog djetinjstva. Na samom kraju Doručka, Novak se zahvalio pulskoj publici te obećao da ovo zasigurno nije bio posljednji posjet ovome gradu.

Koliko mi pruža, grad me i siše

Autor je nagovijestio da njegove teme više neće biti seoske (kao što su bile do sada).

- Kao dijete sam odrastao u okruženju koje je u prirodi, imao sam zelenu plohu pred sobom, životinje o kojima je trebalo brinuti, i to je bilo mučno u tom periodu. Sad, s odmakom kad to gledam sa zagrebačke Trešnjevke gdje se u 7 sati već netko svađa na parkingu i trubi… Već neko vrijeme imam osjećaj, da taj grad koliko god mi pruža i koliko god ga volim, da me siše, da mi vrijeme prolazi sve brže i brže. To najviše osjetim kad se vratim u Međimurje: obavim trgovinu, odem s nekim na kavu, obavim još nešto i prošlo je 35 minuta. Za te stvari u Zagrebu mi treba cijeli dan. Iskreno se nadam, kad mi djeca odrastu da ću se premjestiti negdje gdje vrijeme sporije prolazi. Isto se događa i s mojim romanima, kaže autor.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of