SA(N)JAM KNJIGE U ISTRI
Velikić brže piše za novine nego za knjige, a Oksanen donosi duboku i bolnu knjigu
Emir Imamović Pirke, Branko Čegec, Dragan Velikić i Boris Dežulović (Snimio Danilo Memedović)
Bogati i raznoliki bili su utorak večernji programi na Sajmu, gdje je predstavljeno nekoliko različitih knjiga - najprije dvije knjige Dragana Velikića, koji je dijelom i Puljanin, te potom knjiga suvremene finske spisateljice Sofi Oksanen, a jedan i drugi autor u biti progovaraju o aktualnom trenutku, premda na vrlo različite načine, ali podjednako snažno.
Paralelizmi
Knjige Dragana Velikića naslovljene su "Hamsin 51" (MeandarMedia) i "Soko zove lastu" (Laguna), a uz autora o njima su govorili Boris Dežulović, Branko Čegec i Emir Imamović Pirke.
"Soko zove lastu'' još nije fizički objavljena, odnosno zbog tehničkih problema čeka se da doslovno izađe iz tiska.
Predstavljači su se osvrnuli na činjenicu da "Hamsin 51" je u biti obiteljska saga koja je pisana početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća sa završnicom radnje koja će se dogoditi kroz tri desetljeća, odnosno u 2022. godini.
"Soko zove lastu" je pak zbirka autorovih kolumni, a predstavljači su našli razne poveznice među knjigama, neovisno o vremenu nastanka, kako su neke teme i činjenice i dalje aktualne, štoviše, još snažnije, jer je autor još 1993. godine "išao u budućnost" svojim pisanjem i aktualnošću, posebice kada piše "moj grad ne postoji", a to veli i 30 godina kasnije.
Branko Čegec kazao je da je to knjiga koja projicira stvarnost, koja i anticipira vrijeme, te da nije slučajno što Velikić za glavnog lika odabira pjesnika. On je, kao i Dežulović, naglasio taj svojevrsni paralelizam među tim djelima, a ima tu i simbolike te mnoštvo tema za iščitavanje, napisano, kako su rekli predstavljači, vrlo kvalitetno. Čegec je naglasio da je ova knjiga totalno drukčija od dosadašnjih Velikićevih ostvarenja, govori drukčije, referira se na pronađeni tekst, a i način na koji se odnosi prema vremenu je drukčiji u odnosu na prethodna ostvarenja.
Velikić je pak kazao da tekstove za novine piše brzo, a za literaturu sporo, te da se u pisanju Hamsina dosta identificirao i s obiteljskim duhovima, da tu nema viškova, a knjiga je lirska.
Dragan Velikić, rođen u Beogradu 1953. godine. Odrastao je u Puli. Diplomirao je opću književnost s teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Od 1994. do 1999. godine bio je urednik izdavačke djelatnosti Radija B92. Pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas, Reporter i Status. Od lipnja 2005. do studenog 2009. godine bio je veleposlanik Republike Srbije u Austriji. Objavio je jedanaest romana, tri zbirke kratkih priča i sedam zbirki eseja. Knjige Dragana Velikića prevedene su na osamnaest europskih jezika, na arapski i farsi u osamdeset stranih izdanja. Zastupljen je u domaćim i inozemnim antologijama. Živi u Beogradu kao slobodni književnik i dobitnik je brojnih nagrada.
Gotovo trilerski
"Helsinki 2016. Olenka sjedi na klupi u parku promatrajući bračni par i njihovo dvoje djece kako se igraju sa psom. Iznenada se trgne jer je netko sjeo pokraj nje. Unatoč proteklim godinama tu bi ženu prepoznala među tisućama drugih. Uostalom, Olenka je ta koja joj je uništila život. I ona će možda sada to isto učiniti njoj. Samo ona zna istinu o tome čime se Olenka bavila, odakle je došla i od koga se skriva. Ipak, na jedan neuhvatljivi trenutak evo ih zajedno – gledaju vlastitu djecu koju odgajaju drugi ljudi".
Najkraći je to sažetak knjige finske autorice Sofi Oksanen "Pseći park", gdje, kako je rečeno u razgovoru s Ivanom Peruško, "majstorski plete realističnu priču, gotovo trilerski". Peruško je to djelo definirala bolnom, dubokom i uznemirujućom knjigom, te čitajući je imamo osjećaj da je rat sve žešći i bespoštedniji. Premda pokazuje izvrsno poznavanje ukrajinskih prilika, ističe da nikada tamo nije živjela, ali da je tamo bila puno puta.
Bilo je govora o lingvističkom pitanju u ovoj knjizi, odnosno o pitanju samoga jezika, a autorica je ovaj roman definirala ljubavnom, ali i socijalnom dramom, priču o odanosti, kao i o narušenom povjerenju. Nazočni su mogli tako saznati da je Ukrajina bila svojevrsni raj za one koji su htjeli ići na "plodni turizam", odnosno dobiti dijete, i da je to bilo "najjeftinije mjesto za dobiti bijelo dijete".
Korupcija, industrija umjetne oplodnje i maternice za iznajmljivanje, pitanja su kojima se autorica ovdje bavi.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
