PUF
Plesno kazalište Yossija Berga i Odeda Grafa iz Izraela i Umjetnički projekt Gradske radionice: POTRAGA ZA LJUBAVLJU I TRAŽENJE KLJUČA MUDROSTI
Osim kvalitete i nevjerojatne dinamike, predstavu "Kad je ljubav ušetala" Plesnog kazališta Yossija Berga i Odeda Grafa iz Izraela odlikuje originalnost i komunikativnost * Prema ideji pulskog autora Maje Sinožića na Škveru pod ladonjom, blizu pulske glavne gradske tržnice, zaživio je novi mural Gradske radionice pod nazivom "Sjedeći zvuk" koji je sada postao "Naslon čovječanstva" odnosno "Otisak tragova mudrosti"
Kada na PUF - Međunarodni kazališni festival u Puli dolaze Izraelci valja se spremiti za nešto izvanserijski. Plesno kazalište Yossija Berga i Odeda Grafa stiglo je preksinoć na Malu scenu Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula s predstavom "Kad je ljubav ušetala" i nije razočaralo.
Dojmljivo
Osim kvalitete i nevjerojatne dinamike, predstavu odlikuje komunikativnost, pa publika sjedi na rubovima podija i izvođači svako malo dolaze do gledatelja, kao da nešto žele od njih. Predstava je to koja pokazuje da je izraelska plesno-kazališna scena i dalje u svom zenitu te svako malo njedri nove kvalitetne naslove koji su pritom i dovoljno originalni.
Za razliku od, primjerice, vizualno zanimljive te scenografski i tehnološki zahtjevne predstave "Sol zemlje" koja je gostovala na jednom od proteklih PUF-ova, "Kada je ljubav ušetala" je totalno minimalistička, sa svega tri stolića i u drugom dijelu malo pojačanim light showom, ali u principu vizualno nimalo spektakularna. To nimalo ne smeta da izvedba bude odlična, a priča dojmljiva, čemu pomažu i pop hitovi, mahom iz 1980-ih, koje izvođači ne da pjevaju nego to čine (namjerno) loše, a sve kako bi poruke iz refrena poput "U kutu sam i gledam kako je ljubiš" ispale što prirodnije. Istini za volju, tako namjerno ispadaju groteskno smiješne, na granici banalnosti, no kako predstava odmiče, tako i ti otpjevani isječci dobivaju svoj jasniji smisao.
"Kada je ljubav ušetala" je, kao što naslov sugerira, predstava o ljubavi, ili bolje rečeno o potrazi za ljubavlju i to ispričana kroz više priča, plesnih crtica, no sve se može promatrati i kao jedna priča, kao jedna zaokružena cjelina. Na sceni je troje plesača - Ofri Mantell, Tal Adler Arieli i Yossi Berg. Berg u jednom trenutku kreće pričati o sebi, kaže da je plesač koji je jako htio plesati s Pinom Bausch i Madonnom, a s 18 godina je "izašao iz ormara".
Njegov lik, kao i likovi razigrane Ofri te neumornog Tala, cijelo vrijeme međusobno komuniciraju, između njih se stvaraju odnosi ljubavi i mržnje, strasti i ljubomore, želje za vezom ali i zabrinutosti. Svi troje u predstavi jasno pokazuju kada su tužni i kada veseli i to čine prilično neposredno i nenametljivo. Na pozornici, omeđeni publikom koja ih promatra, oni su zbilja oživljeni jer ti pokreti nisu samo mehaničke radnje koje nekome nešto neodređeno znače, ti pokreti doslovce guraju priču naprijed.
Hitovi
Priču guraju i prizori u kojima plesači plešu na poznate hitove i u kojima ne pjevaju tako da u cijelosti izvode koreografiju za "Modern love" Davida Bowieja ili "Enjoy the silence" Depeche mode. Kada na red dođe "Sweet dreams" Eurythmicsa postaje jasno da su se slatki snovi pretvorili u košmar, a u "Wicked game" Chrisa Isaaka Yossi i Tal konačno pronalaze ono što su tražili. Zadnja takva točka je "Smalltown boy" na pjesmu grupe Bronski Beat, inače autobiograska pjesma pjevača Jimmyja Sommervillea koja također ima zanimljivu priču koja je pak vezana za ovu predstavu. Sve ovdje ima smisla iako se na trenutke čini da pojedini dijelovi služe isključivo kao podilaženje publici, ali to nije tako.
Nevjerojatna je vještina, pa i lakoća kojom su autori i izvođači ispričali jednu priču, ili više njih, tako da nisu otišli u pojednostavljivanje do prelaska u banalnost, niti su se zaogrnuli plaštom nekomunitavnosti. I, što je najvažnije, koliko god da su priče osobne i ozbiljne, od sebe niti u jednom trenu nisu napravili žrtve niti su ijednom scenom svoje stavove publici unijeli u lice, tj. ovo nije predstava koja ikome drži prodike.
Mudrosti
Prije predstave, na Škveru pod ladonjom, blizu pulske glavne gradske tržnice, održana je prezentacija najnovijeg javnog umjetničkog projekta Gradske radionice pod nazivom "Sjedeći zvuk" koji je sada postao "Naslon čovječanstva" odnosno "Otisak tragova mudrosti". Riječ je o ekstenziji postojećeg murala s ispisanim brojnim izrekama poznatih ličnosti kao i narodnim poslovicama iz cijelog svijeta vizualno uobličenim tako da se nadopunjuju s postojećim oslikom. Ideja je to pulskog autora Maja Sinožića iz Gradske radionice. Na kružnom zidu ispisane su, odnosno pomoću šablona iscrtane rečenice s mudrostima iz raznih knjiga, a neka slova naslikana su drukčijim bojama, pa npr. ako se prate samo plava slova dobije nova rečenica. Za realizaciju su zaslužne Dede, Danijela i Valentina iz Gradske radionice.
"Naslon čovječanstva" nastavlja se na dosadašnji "Sjedeći zvuk" koji je tu od 2013., a također ga je realizirala Gradska radionica. Novo, dodano ime upućuje na to da su mudrosti na neki način mjesto odnosno oslonac na koji se ljudi mogu osloniti i na koje bi se čovječanstvo moglo obazirati. Međutim, do nekih od tih mudrosti dolazi se putem ključa, a izabrane su na prijedlog ljudi s kojima su umjetnici iz Gradske radionice razgovarali.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
