REDATELJ PREDSTAVE "AMARCORD"

Luciano Delprato: Vidjet ćete u predstavi boje, šminku i estetiku koja je bliža Fellinijevim crtežima nego izgledu likova u njegovom filmu

Kod filma se radi o sanjanju, a kod kazališta o budnosti, o tijelu koje funkcionira, radi, pleše… Film možete gledati kod kuće, ali za kazalište morate biti ovdje jer se radi o tijelima glumaca, ali se radi i o tijelima publike tako da, koliko god možemo, u predstavi pokušavamo napraviti doživljaj za oči, uši, kožu i cijelo tijelo koje je tamo prisutno. Film se zove "Amarcord"…

| Autor: Mladen RADIĆ
Luciano Delprato (Snimio Duško Marušić Čiči)

Luciano Delprato (Snimio Duško Marušić Čiči)


"Amarcord" je zacijelo jedan od naslova koji ljubiteljima filma budi razne asocijacije povezane s Oscarom nagrađenim remek-djelom Federica Fellinija iz 1973. Sada taj film dolazi na pozornicu Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula, gdje će "Amarcord" u režiji nagrađivanog argentinskog kazališnog umjetnika Luciana Delprata biti premijerno izveden u danas (petak) s početkom u 20 sati. U predstavi, koja je koprodukcija INK-a i riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca glume: Olivera Baljak, Tanja Smoje, Jelena Lopatić, Aleksandara Stojanović Olenjuk, Biljana Lovre, Ivna Bruck, Serena Ferraiuolo, Jasmin Mekić, Dean Krivačić, Giuseppe Nicodemo, Edi Čelić, Mario Jovev, Andrea Tich i Deni Sanković.

Luciano Delprato, je već postigao uspjeh s dva naslova u produkciji riječkog HNK-a i to "Kraljem Edipom" i "Decameronom". Dok pričamo jasno je koliko je Delprato posvećen tome što radi i koliko mu je stalo da "Amarcord" postavi na kazališne daske no i sam je svjestan da to nije baš najlakši zadatak.

- Zašto ste krenuli raditi "Amarcord"?

- Ponekad vi odaberete projekt, a ponekad projekt odabere vas. To je jednostavno došlo do mene. Dobra stvar kada vam netko naruči da radite nešto, je što je to kao da vam netko da besplatnu avionsku kartu za neku destinaciju na koju nikad niste mislili da ćete otići, ali to je istovremeno i sjajan poklon. Meni je "Amarocord" upravo takav projekt. Došao mi je u ruke, ponudili su mi ga jer su ga već imali na programu, a ja sam odgovorio "Da, naravno, zašto ne, to je odličan film i jako dobra prilika da se uđe u um velikog filmaša". Situacija s pandemijom je sve pomakla, ali radi se o jednom od najomiljenijih filmova u povijesti kinematografije tako da je to lijepa prilika…

- Ali ujedno vam baš to i otežava.

- Znam da je teško. Mene jedino zanimaju projekti koji su teški, ha ha, projekti koji vam pružaju zanimljive izazove. Od samog početka sam znao da će to biti vrlo težak izazov, ali bio sam spreman za taj zadatak, bio sam u tome i puno radio na konceptu kako da taj film pripremim za kazalište. Film je potpuno drugačija stvar. Iako biste na prvi pogled mogli reći da su kino i kazalište slični, ja mislim da su totalno različiti, čak i suprotni.

Sjećanja

- Na što točno mislite? Koja je to suštinska razlika između "Amarcorda" kao filma i kao kazališne predstave?

- Za film općenito rekao bih da su to sjene, duhovi, slike i to slike koje nisu tjelesne. Film je svjetlo i sjena, a kazalište su tijela, prisutnost, stvari koje su tamo. Film je sjena, a kazalište je tijelo koje projicira tu sjenu, metaforički govoreći. Mislio sam da će to biti zanimljivo prevesti iz izvornog medija u taj kazališni medij. Tako da se usredotočujemo na pokret, slike glumaca i slike kostima. Filmove nazivaju tvornicama snova jer pomalo funkcioniraju kao snovi jer kad zatvorite oči imate slike u glavi. Zato je nadrealizmu film bio tako drag. Nadrealisti su odmah shvatili da filmovi funkcioniraju na način na koji funkcioniraju slike u vašoj glavi. Kod filma se radi o sanjanju, a kod kazališta o budnosti, o tijelu koje funkcionira, radi, pleše… Film možete gledati kod kuće, ali za kazalište morate biti ovdje jer se radi o tijelima glumaca, ali se radi i o tijelima publike tako da, koliko god možemo, u predstavi pokušavamo napraviti doživljaj za oči, uši, kožu i cijelo tijelo koje je tamo prisutno. Film se zove "Amarcord"…

- Da, i ljudi će uspoređivati predstavu s filmom.

- Naravno, to je neizbježno. Ali i htio bih da se publika sjeti filma. Bilo bi sjajno da se to dogodi i da potakne razgovor o stvarima koje se događaju na pozornici i u sjećanjima onih koji su gledali film. A ako nakon predstave možemo postići da mlađa publika odjuri pogledati film, to bi bilo predivno.

Duh Italije

- Govorite o tijelima, ali što je s duhom filma, kako ćete njega prenijeti? Radite na "Amarcordu" koji je talijanska priča, ali vi ste iz Argentine koja je jezično, i ne samo jezično, bliska Italiji i pritom radite predstavu u Istri koja je blizu Italije i u kojoj se osjeća talijanska prisutnost?

- Rekao bih da, barem iz moje perspektive, Fellinijev pristup talijanskom duhu je vrlo tjelesan jer u filmu se radi o otkrivanju tijela. Najvažnija stvar koja se u filmu događa tim ljudima koji su tamo, u selu pored Riminija i tom djetetu koji je Fellinijev alter ego, je otkrivanje kako postaje odrastao kroz dva ultimativna tjelesna iskustva, a to su seks i smrt. Talijanski duh ima vrlo poseban način na koji se nosi s te dvije stvari, s tim tjelesnim iskustvima - seksom/ljubavlju i smrću/zaboravom. Ta iskustva su jako, jako povezana s nečim kroz što tijelo prolazi i gotovo je nemoguće to prebaciti u riječi. Prije smo pričali o snovima, ali znate li da ne možete sanjati vlastitu smrt? Nemate slike kojima biste predstavili svoju smrt. Kada u snu trebate umrijeti, probudite se jer nemate slike kojima biste to ispunili. To je iskustvo kroz koje ćete proći samo jednom i bit će samo vaše i nitko neće znati ništa o tome osim vas u tom zadnjem trenutku. To je vrlo ekstremno, konkretno i vezano uz tijelo. Moj djed je rođen u Torinu i kao što ste rekli, u argentinskoj kulturi ima puno talijanskog utjecaja.

- Zato što Italija nije samo nacija, nije samo kultura, ona je i brend. Kada kažete "Italija", puno stvari dolazi na pamet.

- A ja bih rekao da je Fellini jedan od onih koji su odgovorni za stvaranje tog brenda. Njegov utjecaj na kulturu je tako dubok da ponekad nagađam da je on na neki način izumio ono što doživljavamo kao talijansko. Onda odete u Italiju i vidite da ima nešto od toga, ali se radi o potpuno drugačijoj stvari.

- Vi ste režirali sjajnu predstavu "Kralj Edip" koja je zanimljiva zato što je predstavljena na jedan drugačiji način, s lutkama. Hoće li i "Amarcord" biti napravljen drukčije od klasične predstave, iako pretpostavljam da u njemu nema lutaka?

- Ima nekih. Volim lutke.

- Što vaš "Amarcord" nudi u tom vizualnom i auditivnom smislu?

- On je sav u tome. Osjećam da je kazalište blisko vizualnim umjetnostima nego drugim umjetnostima. Razmišljam o kazalištu kroz moje oči, prvo napravim koncept kako to treba izgledati, osmislim scenografiju i onda se pozabavim adaptacijom. U slučaju "Kralja Edipa" bavio sam se idejama o starim grčkim maskama koje su koristili u umjetnosti tako da su se glumci u starogrčkim tragedijama na neki način ponašali kao ogromne lutke. Krenuo sam s idejom da lutke napravim kao "supermaske" koje se mogu kretati, pričati, gestikulirati… Materijal koji sam istraživao za "Amarcord" nije bio film, nego Fellinijevi izvorni crteži jer Fellini je bio crtač, otišao je iz Riminija u Rim kako bi to postao. On bi često tako radio crteže likova i onda bi zamolio ekipu za casting da nađu osobu koja odgovara slici. Tako da na neki način pronalazim tu vezu između mog načina rada kroz vizuale i izvorni materijal na kojem je kreiran "Amarcord". Vidjet ćete u predstavi boje, šminku i estetiku koja je bliža Fellinijevim crtežima nego izgledu koji likovi imaju u filmu. To je nešto između.

Kazališta poput naroda

- Kako vam je kao rođenom Argentincu raditi u Hrvatskoj, u čemu je, općenito, razlika u kazalištu u Argentini nasuprot Hrvatskoj?

- U puno toga. Prvo, ogromna smo zemlja. Davno je argentinska vlada pokušala formirati nacionalnu Komediju kao jedinstvenu kazališnu ustanovu, što se pokazalo nemogućim zato što smo toliko različiti i raštrkani. Za početak nemamo tako jaku ideju o nacionalnom kazalištu pa iako u Argentini imamo nacionalno kazalište on nema stalni ansambl i to kazalište je tek zgrada u kojoj se nalaze i događaju razne stvari, ali ne u smislu u kojem se o nacionalnom kazalištu razmišlja ovdje, u Hrvatskoj. Jer, nacionalno kazalište predstavlja ono što neka zemlja misli da bi kazalište trebalo biti i kakvim bi se kazalištem trebalo baviti, kakvo je to kazalište koje bi trebalo trajati kroz vrijeme. To je jako povezano s tim kako neka zemlja sebe vidi u kulturnom smislu. Drugo, imate vrlo jaku glumačku akademiju kroz koju prolazi većina glumaca i koji tu nauče glumački jezik koji je ujednačen. U Argentini imate manje ili veće akademije i sve je više izmiješano, ne baš jako povezano u tehničkom smislu, ali istovremeno vrlo raznoliko u estetskom smislu, vrlo barokno. Također, ovdje u Hrvatskoj nemate toliko nezavisnih teatara nego su većina javni što stvara zanimljiv krajolik javnih kazališta kao što se dogodilo u Njemačkoj gdje imate zanimljiva mjesta koja možete istražiti.

Nacionalna kazališta nisu samo posvećena prošlosti nego su usmjerena i na suvremeno kazalište. U nekim dijelovima svijeta ona predstavljaju samo baštinu i prošlost, a ovdje možete naći i jedno i drugo, dijalog između tradicije i suvremenosti koji se sudaraju i stvaraju to jedinstveno, fantastično iskustvo.

- Što je s radnim navikama hrvatskih i argentinskih glumaca?

- Tu vas glumci iznenade jer su vrlo slični u cijelom svijetu, imaju iste vrline i mane. Kazališta su poput naroda koji su rašireni po cijelom svijetu, ali iznutra imaju više-manje ista pravila. Mislim da je kazalište starije od jezika i to ne kao institucija nego kao praksa koju ljudi primjenjuju tako da su njegova pravila jača od onih radi koje se zemlje svađaju. Ta pravila povezuju države i kazališta su poput djelića istog naroda koji je raširen po svijetu tako da kada sam u kazalištu, odmah se osjećam kao kod kuće.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater