Ulysses smatram i silom pomirenja. U kazalištu rade ljudi iz najrazličitijih krajeva svijeta. Postoji i prilična pretenzija, ponajviše zbog zajedničkog jezika, angažiranja ljudi iz regije. Ovdje, na malom, izoliranom, ali odabranom prostoru imamo sraz ljudi koji potječu iz iste nekadašnje države i potom njenih zaraćenih zemalja. Ovo mjesto ih na neki način opet čini bratskima * Te predrasude koje postoje o Ulyssesu na Brijunima su nepravedne. Jedan dio javnosti i medija ima automatski refleks oko svega se okomiti na Šerbedžiju jer je on, kao, kontroverzna ličnost

"Mene je zapalo da vam prepričam povijest jednog – u najmanju ruku – posebnog kazališta. I na početku te moje zadaće, moram se zapitati što je uopće povijest, a tek onda što je Ulysses. Prema uvriježenim zapadnjačkim teorijama, primjerice onoj koju su ispisali Howe i Strauss, dvadeset je godina potrebno nekom događaju da postane dio povijesti. Ulysses je potrajao cijeli jedan naraštaj i nema potrebe oklijevati sa zaključkom da je tako ušao u povijest. Tim povodom nudim vam svoje sjećanje na dosadašnje postojanje ovog jedinstvenog kazališta. Prisustvovao sam, od svoje sedme godine, svakoj sezoni Ulyssesa, obično u njegovom punom trajanju." Tim se riječima u uvodu svoje knjige „Od prvog čina – 20 godina kazališta Ulysses“ autor Borna Vujčić obraća čitateljima, simpatizerima i poklonicima kultnog kazališta za čije se predstave na Malom Brijunu već dva desetljeća traži karta više. Valja spomenuti da je Borna Vujčić, osim što je mladi, nadareni, perspektivni pisac i hrvatski dramatičar, ujedno i sin Borislava Vujčića, u naponu stvaralačke snage preminulog suosnivača, zajedno s Radom Šerbedžijom, kazališta Ulysses.

Od prve predstave Ulyssesa, kralja Leara, Borna Vujčić svako ljeto, u asketskim, vojnim uvjetima, provodi na Brijunima. Daleko od luksuza, u umjetničkoj, stvaralačkoj atmosferi, prošle je sezone započeo s pripremom knjige koja je upravo izdana, a svjedoči o 20-godišnjoj povijesti kazališta koje je hrvatsku kulturu oplemenilo na jedan neuobičajen, otvoren i sasvim drugačiji način.

Zaštitno lice kazališta Ulysses, u dijelu javnosti percipiranog kao lijevog (što god to značilo), svjetski je poznati glumac Rade Šerbedžija. S njime je to za života bio hrvatski književnik Borislav Vujčić koji je izdao sedam romana, četiri zbirke novela, tri zbirke poezije i dvije knjige dramskih djela. Tu je i možda najpoznatiji hrvatski brk, Duško Ljuština, donedavno prvi čovjek Kerempuha i glavni pozadinac cijelog projekta kazališta Ulysses. Sve o svima njima, i još šire i bliže, u svojoj je knjizi opisao Borna Vujčić, s kojim smo razgovor odradili na Brijunima, u tišini i zaštiti borove šume čije se grane povijaju tik do površine mora.

- Vaša knjiga o prvih 20 godina Ulyssesa je emotivna, osobna, intimna, ali nije patetična. Kao nekakav nenametljivi hommage vlastitom ocu Borislavu, uz Radu Šerbedžiju, jednom od dvojice osnivača i pokretača kazališta Ulysses. Je li teško pisati o svom ocu?

- Mnogi me to pitaju, pretpostavljajući da mi je knjigu bilo teško pisati.

- Neminovno ste se morali suočiti sa smrću svog oca. O tome ste dosta otvoreno i pisali. Po nekoj prirodi stvari, ponovno ste proživljavali neki oblik traume.

- I bez te knjige suočen sam s očevom ostavštinom: svako ljeto dolazim ovdje na Brijune, u Zagrebu živim u stanu koji je prepun njegovih nagrada, civilnih ordena, plakata predstava… Otac je stalno i kroz razne situacije prisutan u mom životu. No ovo nije knjiga o mom ocu, kojim se naravno također bavim, nego ipak o Ulyssesu koji je, vjerojatno, njegovo najveće nasljeđe. No, da se vratim na ono što ste me pitali oko težine pisanja o ocu. Ne, nije mi bilo teško pisati o njemu. Sama materija o kojoj sam pisao nije me dovela u poteškoće. Teško mi je bilo pisati iz jednog sasvim drugačijeg razloga.

- O čemu se radi?

- Tada, dok sam pripremao materijale i pisao, prolazio sam kroz težak prekid dotadašnje veze.

- Radilo se, dakle, o intimnom problemu. Je li vam to odvraćalo koncentraciju?

- Ne, potpuno suprotno. Prekid veze dogodio se lani, neposredno prije sezone. Došao sam na Brijune računajući na terapijski učinak ovog otočja. Svjedočio sam tome kroz situacije drugih ljudi koji bi ovdje našli neki oblik smirenja ili prosvjetljenja.

- Vama se to nije dogodilo?

- Samim dolaskom na otok - ne. No nije bilo pomoći. Zadaća mi je bila, bez obzira na moju ranjenu intimu, voditi intervjue o ranijim sezonama kojih se ne sjećam jasno. Plan mi je bio obaviti razgovore, od toga raditi transkripte pa onda izvući bilješke i od svega formirati poglavlja.

- Definitivno se radilo o opsežnom poslu?

- Apsolutno, da. Došlo je do toga da za to svoje slomljeno srce nisam imao vremena. Toliko je bilo posla da sam se potpuno udubio u pisanje knjige. Iskreno, ovo je emotivna i jako lijepa priča i kao takvu ju je ugodno pisati.

- Kako to da ste baš vi, s jedva 27 godina, dobili priliku napisati knjigu o 20 godina kazališta Ulysses? To je velika čast i još veća odgovornost za mladog čovjeka.

- U vodstvu kazališta se sama od sebe nametnula ideja da za 20. godišnjicu treba nešto napisati. Nisam bio prisutan za stolom kad se to dogovaralo, no nekako je ispalo da ću to ja napisati. Složio bih se da je to velika čast.

- Što je išlo u prilog odluci da upravo vi budete autor tako važne knjige?

- Možda i činjenica da se ovdje, oko kazališta, kreće određeni broj ljudi koji su u pisanju puno stručniji, ali za razliku od mene nemaju iskustvo bivanja na Brijunima svih 20 godina, u tijeku trajanja i proba i predstava. Imao sam unikatnu poziciju osobe koja, posebno u mlađim godinama, ovdje i nije imala neku zadanu ulogu, nego je više bila u poziciji promatrača. Na neki način, to mi je sigurno bila prednost.

- Na samom početku kratko ste i zaigrali u jednoj predstavi.

- Nevoljko, kako su mi pričali. Igrao sam nekog dvorskog dječaka. S obzirom na to da sam kao malen bio povučen i sramežljiv, igranje predstave nije nešto što je išlo s mojim karakterom.

- To vam je bila prva i zadnja uloga?

- Nikada prije ni poslije nisam ništa zaigrao, ni amaterski ni profesionalno. Zanima me svijet iza pozornice.

- Što je za vas Ulysses? Stil života ili samo dobar kazališni projekt koji ima svoje poklonike?

- Puno više od toga. Način života, to da. Svakako. Gledam ljude koji ovdje dođu na par dana i govore kako je to nalik nečemu što nikada prije nisu iskusili. Ljudi prepoznaju unikatan element ovog mjesta. To je neporecivo. Kad se spoji puka ljepota ovog otoka s čarolijom stvaranja kazališne predstave, uz skup ekscentričnih pojedinaca i umjetnika koji ovdje obitavaju, dobijete nešto poput zanimljivog i intrigantnog socijalnog eksperimenta.

- Ovdje se u relativno kratkom vremenskom razdoblju, ljetnom prije svega, živi i radi jako intenzivno.

- Točno. I k tome treba uzeti u obzir da smo ovdje na otoku odsječeni i izolirani, te da to psihološki djeluje na ljude. Život nam je, kad smo ovdje, samo sveden na našu zajednicu i kolektiv. I nema alternative. Možeš se malo izolirati, prošetati koji sat, ali onda si opet dio zajednice.

- Nije li Ulysses i više od toga?

- Ulysses smatram i silom pomirenja. U kazalištu rade ljudi iz najrazličitijih krajeva svijeta. Postoji i prilična pretenzija, ponajviše zbog zajedničkog jezika, angažiranja ljudi iz regije. Ovdje, na malom, izoliranom, ali odabranom prostoru imamo sraz ljudi koji potječu iz iste nekadašnje države i potom njenih zaraćenih zemalja. Ovo mjesto ih na neki način opet čini bratskima.

- Jugonostalgičarski?

- Ne, ne u političkom, jugounitarističkom smislu, nego na jednoj puno prizemnijoj, ljudskoj razini. Ovdje nema potrebe za strahom od nečeg drukčijeg jer to, vidimo i sami, i nije toliko drukčije.

- No Brijuni oduvijek imaju tu političku notu: od Tita do Tuđmana. Ako se dobro sjećam, 2011. tu su se našli predsjednici Hrvatske, Srbije i BiH.

- Da, to je bio prvi neformalni sastanak predsjednika te tri države. Osim toga, tu su se našli i pronašli ljudi koji su bili u nekim oblicima doslovnog progonstva. Počevši od Rade Šerbedžije koji se početkom 90-ih odbijao pridružiti jednoj ili drugoj zaraćenoj strani.

- Primao je zbog toga prijetnje.

- Da, čak se i pucalo na njega! Na Brijune je 2002. došla i Mira Furlan koja je bila izuzetno dobrodošla u hrvatskom glumištu da bi se onda udala za Srbina i postala persona non grata. Naravno da ljude nismo birali samo po tom kriteriju. Nikada ta društvena pretenzija nije bila važnija od samog kazališnog izričaja. Prioritet nam je uvijek bio napraviti dobru kazališnu predstavu.

- Dolazio je tu i Zlatko Vitez, kao antipod proskribiranim glumcima, čovjek iz drugog političkog svijeta.

- To je istina. Mi, vidi se i po tome, nismo lijevo kazalište. Otvoreni smo ljudima svih rasa, religija i etniciteta. Vitez je poznat po tome da naginje konzervativnijim svjetonazorima, ali ovdje je bilo važno samo to koliko je on dobar glumac. To je najvažnije, a tko u što vjeruje samo je zanimljiv dodatak cijeloj priči. Vitez, uostalom, i nije opasan u svom domoljublju, ne moramo ga ni zvati nacionalistom. On stavlja naglasak na lijepo, na estetiku, na simbole države i koliko god zna ponekad biti isključiv, dobar je čovjek. Takav se pokazao i u vrijeme rata, '94. godine, kad je tatu, mamu i mene, tek izašlog iz Petrove bolnice, primio u svoju kuću, jer su moji roditelji ostali bez stana. Vitez se zalagao za mnoge koji su bili na raznim crnim listama.

- Vaš otac je bio vrlo zanimljiva osoba. Rođen je u jednom malom selu, Orah, niti kilometar od tada nepostojeće granice s BiH, u potpunoj oskudici, u teško zamislivom siromaštvu. Nekako se izdigao iz svega toga. Da i ništa drugo nije napravio, a napravio je, od 2001. je pokretač Ulyssesa.

- Krenimo redom: oca je siromaštvo sigurno nagnalo da ide u veliki grad. Možda se od njega očekivalo da tamo gdje je rođen i umre, a u međuvremenu da preživi od obrađivanja zemlje. No on je htio i mogao više od toga. Ali da, taj skroman način života stalno ga je pratio. Studenski život mu je bio stihijski, asketski i boemski. Uvijek je bio zabrinut za novac. Nije htio biti bogat, a to nije ni mogao postati živeći i radeći kao pisac. Brinula ga je nesigurna egzistencija jer je većinu radnog vremena proveo kao umjetnik koji živi od povremenih honorara. Život mu je bio obilježen siromaštvom. Iako to nije bio baš cijelog života, mislim da se toga stalno bojao.

- Zametak Ulyssesa može se vezati uz 1988. kad su se upoznali Šerbedžija i vaš otac koji ga je intervjuirao. Vjerojatno su u vinskim parama i u dimu duhana noć probdjeli, kako vi pišete u knjizi, u „dubokim filozofskim pitanjima“. Tada se razvilo prijateljstvo koje je 13 godina kasnije kulminiralo Ulyssesom.

- Ako bi serija o kazalištu Ulysses bila linearno prepričana, pilot-epizoda bi bilo baš to njihovo prvo druženje. Lijepo su sjeli na razgovor, a tata je, za razliku od ostalih novinara, Radi očito postavljao poticajna pitanja. Otac je Radi odudarao od stereotipa tadašnjih novinara što tata, ustvari, ni po struci ni po načinu rada nije ni bio. Definitivno je imao neki svoj poetičniji pristup koji se Radi jako svidio. Zapravo se može reći da jedan od zametaka priče o Ulyssesu datira iz nesretne '91. Cijeli pozadinski narativ Ulyssesa je povratak Šerbedžije hrvatskom glumištu. A povratka ne bi ni bilo da nije bio prognan. Tati je u to vrijeme bilo jako žao zbog svega što se događa. Smatrao je nepravednim da hrvatsko glumište odlaskom Šerbeđije trpi gubitak, a on gubi blizinu svojeg prijatelja. Spojivši tu osobnu i društveno odgovornu motivaciju tata si je postavio zadatak - vratiti Radu i zajedno pokrenuti kazalište!

- Čekalo se na to puno desetljeće i koju godinu više.

- Tada, na prijelazu stoljeća, umire Tuđman, malo je utišan ratni plamen, prošla je i mirna reintegracija, mijenja se vlast. Sve je to Radi i tati nekako išlo u prilog. Posebno je bio važan Radin dolazak na Mali Brijun. Kad je vidio tvrđavu Minor, prepoznao je njezin kazališni potencijal. Osobno me fascinira da je ideja dvojice ljudi dovela do jednog nevjerojatnog niza dobrih događaja. Ne mogu ni zamisliti koliko se toga ne bi dogodilo da se njih dvojica nisu odvažili na pokretanje Ulyssesa.

- Zanimljivo da je vašeg oca zapalo da mora pripremiti logistiku za osnivanje kazališta, a on, kako vi pišete, nevješt u takvim pitanjima, posebno birokratskim, uopće nije bio idealna osoba za to.

- Tata je napravio puno vrijednih stvari u životu, Ulysses je najvjerojatnije najvrjednije. I da, uopće mi nije jasno kako je to uspio napraviti! On, naprosto, nije bio praktičan. Živio je kao pisac, u oblacima.

- Koliko vam je opterećenje to što ste sin Borislava Vujčića? Je li to teško breme na leđima, teret koji pritišće?

- Jako je lako da to postane opterećenje. I to je velika opasnost. Nisam jedini sin umjetnika koji je također postao umjetnik. Ta želja da se izađe iz sjene svojih roditelja stvarno može biti sklizak teren. No ja na to ne gledam kao na neko natjecanje. Svjestan sam da je tata imao težak, hermetičan, teško razumljiv stil pisanja, ali i cijenjen među stručnjacima. Mama je isto pisac, ali se bavi malim, ekscentričnim ljudima, osobenjacima, čudacima. Ona svoje priče bazira na tome.

- Vi ste se dosad više bavili nekakvim oblikom društveno-angažiranog pisanja, što između redaka ima neku dublju društvenu, ali i političku poruku.

- Tako je. Uzimajući u obzir da smo svi troje pisci, s tri različita stila i s raznom publikom, jako smo specifični – rijetka smo obitelj u kojoj su svi njeni članovi objavili bar jednu knjigu. Uglavnom, tatina ostavština je velika, isto kao što je velik podsjetnik koliko toga jedna dobra ideja može promijeniti nabolje.

- Gdje se još u budućnosti profesionalno vidite?

- Volio bih raditi dramske TV-serije u formatu od 45 minuta. To je visoko postavljen imperativ jer je to jako skupo, teško se producira. Naći se u seriji poput naših „Novina“ bilo bi genijalno. Radio sam, inače, na kraćim serijama, pisao dijaloge u TV-noveli... Zanimljiv, ali i jako zahtjevan posao. Trenutno sam u pozitivnoj vrsti preispitivanja. Na kraju dana to svodim na sljedeće – želim riječima poboljšati svijet. To se može novinarstvom, književnošću, dramatikom, serijama, sudjelovanjem u društvenim aktivnostima ili politici.

- Zanima li vas politički angažman? Ili možda aktivistički?

- Aktivistički sam već imao. Bio sam na raznim prosvjedima i akcijama. Uvijek sam imao želju ostaviti iza sebe nešto dobro.

- Kako vam se čini novi rasplet parlamentarnih snaga? Je li Možemo! neki vaš izbor?

- Bila je to lijepa izborna noć zbog neočekivanog uspjeha te koalicije. Njih smatram jako dobrom prinovom u hrvatskoj politici jer će moći nešto što zadnje vrijeme ljevica nije mogla biti – snažna opozicija! To je neizostavno u procesu održavanja demokracije. U toj novoj zeleno-lijevoj opciji vidim dobru namjeru i želju za boljim sutra. I neku vrstu idealizma.

- Idealisti su često naivni.

- Mislim da oni to nisu. Ako su uspjeli tako dobro sudjelovati u biračkom procesu, a bez jakih financija, definitivno nisu naivni. No nisam zagriženi podržavatelj te opcije jer su oni ipak novi. Politika je prljava igra i treba vidjeti kako će se u tome snaći. Oni ulaze u čopor vukova. Neki su u toj igri od osamostaljenja, a neki još i ranije! Želim im sreću, ali nisam fanatik te opcije.

- Vratimo se još malo na Ulysses. Napisali ste i jedno poglavlje o Dušku Ljuštini. Zanimljiva je vaša opservacija da je bilo dosta onih koji su poludjeli kad je Ljuština preuzeo organizaciju tako što je uveo red.

- Tako je. 'Ajde, možda nisu poludjeli, ali su se teško nosili s time da je on doveo stvari u red.

- Dio javnosti živi u uvjerenju da svi koji sudjeluju u projektu Ulyssesa na Brijunima žive u izobilju, trošeći proračunski novac na bakanalije.

- Realnost dramatično odudara od takve percepcije. Te predrasude koje postoje o ovom mjestu su nepravedne. Mjesto je samo po sebi ekskluzivno jer su, recimo, karte skupe pa i zbog toga nisu svakome dostupne. Brijuni imaju i status Nacionalnog parka te izuzetno kompleksnu povijest. Ironično je da je Tito odavde vladao Jugoslavijom, a poslije se odavde koordinirala „Oluja“. To im daje i državotvornu važnost. S druge strane, svuda oko nas su napuštene, razrušene zgrade, ovdje nema pretenzije za ostvarivanjem profita. Puno prije ćete naići na bijedu nego na luksuz. Jedan dio javnosti i medija ima automatski refleks oko svega se okomiti na Šerbedžiju jer je on, kao, kontroverzna ličnost.

- Što je on za vas?

- Izuzetno talentiran i izuzetno skroman čovjek koji samo drži do svojih stavova, nije prevrtljiv i licemjeran.

- Kakvi su njegovi stavovi?

- Pacifistički. Oni koji borbenije pristupaju političkom i društvenom aspektu zaziru od njega. I zato šire kontroverze o njemu. Kao, on ljetuje na Brijunima!

- Ali to je istina.

- Da, i igra tri glavne uloge bez honorara!

- Kakvi su uvjeti u kojima borave glumci i sav personal?

- Zgrade su napravljene za vojnike - oni su izdržljivi i naviknuti na teške uvjete. U takvim uvjetima smo i mi. Vjerojatno je i bivša vojska ovdje jela bolje od nas. Ali nama to ne smeta. Nitko ovdje nije razmažen. A mitova je uvijek bilo i bit će. Svi koji dođu ovdje, a očekuju šampanjac i kavijar, jako griješe. Razočarat će se. Ćufte s pireom i najjeftinije vino u rinfuzi - upravo takva prehrana se na metaforičkoj razini nameće kao nešto što nas unatoč razlikama u profesionalnim statusima ovdje čini jednakima. U Ulyssesu isto jedu i prvaci Hrvatskog narodnog kazališta i Jugoslavenskog dramskog pozorišta, kao i drugi uvaženi gosti – prehrana se za nikoga ne mijenja. Ćufta za svih! Mi u tome uživamo. Ovo što ovdje radimo je stil života. Tu nitko neće puno zaraditi i iz naše perspektive luksuza neće imati.

- Prije ste rekli da je Šerbedžija pacifist. No nismo li to svi mi? Malo ih je koji žele ratovati. Uglavnom nitko ne želi ratovati da bi ratovao, ali nekad smo prisiljeni na rat i svrstavanje. Šerbedžija je zauzeo tešku poziciju.

- Meni uopće nije teško razumljivo zalagati se protiv bilo kojeg rata ili rata koji prekida 45-godišnji mir u Europi. Od kraja Drugog svjetskog rata, sve do raspada Jugoslavije, nije se ratovalo. To je strašno dugačak mir kad se uzme u obzir koliko se prethodno krvi prolijevalo po Europi. Nije istina, kao što kažete, da svi žele biti pacifisti. Jer da je tako, rata ne bi ni bilo. Rat nije nešto što su dogovorili i osmislili muškarci u frakovima, pušeći debele cigare u tajnim prostorijama nekog dvorca. Ne, za rat su potrebne volje naroda. Najmanje dva.

- Na što ciljate?

- Početkom devedesetih, na referendumu u Hrvatskoj više od 90 posto ljudi je glasalo za odcjepljenje. Razumijem zašto su tako glasali: raspao se SSSR, a Jugoslavija se pod teretom kriza tresla u svojim temeljima. To doista nije bio hir, no moramo biti realni: ta odluka je imala nekakve posljedice.

- No nije se očekivalo, barem s naše strane, da će raspad Jugoslavije i želja za odcjepljenjem proizvesti tako krvav rat koji nam je bio nametnut.

- Ne osuđujem i razumijem svakoga tko je glasao za odcjepljenje Hrvatske. Još manje osuđujem one koji su se borili za hrvatsku samostalnost. To je bilo plemenito i hrabro. Kad se izlazilo iz Jugoslavije, ljudi su se, a i danas se vole pozivati na Ustav iz 1974. jer je on omogućio odcjepljenje. Time to više nije bila oružana pobuna, nego pravno-legitiman čin. No ljudi zaboravljaju da je u tom istom Ustavu JNA definirana kao vojska čija je zadaća zadržavanje teritorijalnog integriteta Jugoslavije. Odcjepljenje samo jednog njenog dijela krši njen teritorijalni integritet.

- Želite reći da je Ustav iz '74. nedosljedan, nedorečen ili neprecizan?

- Rat je donekle bio impliciran u samom Ustavu koji je omogućio odcjepljenje, a pritom je dosta kontradiktoran. Oni koji se pozivaju na njega trebali bi ga bolje izučiti. Zamislite sad krajnje hipotetsku situaciju: istarski politički vrh podigne pobunu, Učka se blokira i Istra se proglasi nezavisnom zemljom! Što bi radio HV? Imao bi obvezu djelovati!

- Slažem se, ali ne vojno, nego politički, ne sravnavanjem pola države, okupacijom i zločinima, nego pregovorima.

- Rat je bio grozan i odgovor onoga što se zvalo Jugoslavijom do dvijetisućitih bio je neopravdano i bezrazložno nasilan i okrutan, čak do te mjere da su se koristila i zabranjena oružja. Akademija u Zagrebu na kojoj sam studirao 3. svibnja '95. bila je pogođena zvončićima, što je jedno neobično i krvoločno oružje koje nije dizajnirano da ubija, nego da sakati ljude i sije strah. Taj datum se nakon toga smatra danom Akademije. Na jednom sam obilježavanju, nažalost, bio jedini od studenata koji je položio svijeću za studenta koji je '95. u tom napadu i poginuo. Ja drugu stranu, dakle, ne opravdavam i ne poništavam činjenicu koliko je s te strane bilo zločina. Želim samo osvijestiti da su ratovi 90-ih siva zona, da imaju obilježje i međunarodnog sukoba i građanskog rata. Naravno, postoji ta legendarna hrabrost hrvatskog vojnika, o čemu je govorio i Napoleon i u koju istinski vjerujem. Procjena pada Vukovara bila je tri dana, a pod opsadom je izdržao tri mjeseca.

- Počeli smo ovaj dio razgovora s pacifizmom Rade Šerbedžije. O tome ste napisali: „Rade Šerbedžija nije dobro prošao u ovom povijesnom vihoru. Kad je došlo vrijeme za biranje strana, Rade je to odbijao napraviti. Prije svega, on je htio mir i bio je jedan od rijetkih koji su uz lavež nacionalizma javno zagovarali tu ideju. Ali, osim toga, kad bi ga pitali je li Srbin ili Hrvat, on je odbijao govoriti. Neki bi možda htjeli od mene da vam ovdje kažem kako je Rade hrvatski glumac. Ali ne mogu, jer ne znam. Nakon više od tisuću godina miješanja naroda, tko za bilo koga može sa sigurnošću reći što je. Radin pacifizam nije se daleko čuo. Kad se noževi oštre i puške podmazuju, mir nije na visokoj cijeni?“

- Mislim da je tu važno reći da Rade ni u jednom trenutku nije pokazao nerazumijevanje za ljude koji su stali u obranu Hrvatske. I vojnik, uostalom, može biti pacifist.

- A umjetnik može biti odlikovan kao vojnik. Vaš otac je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata koju je zavrijedio kao član umjetničke postrojbe. Napisali ste o njemu: „Nije nosio pušku, već je igrao predstave za civile i vojnike ratom poharanih područja. Drago mi je da je ta medalja na jednom zidu u stanu, jer me podsjeća da čovjek ne mora prolijevati krv kako bi služio svojoj zemlji.“ Jako duboka misao.

- Da, slažem se.

- Jedna od ključnih neumjetničkih osoba u projektu kazališta Ulysses je Duško Ljuština, vrhunski menadžer u kulturi i financijski čarobnjak. Jednom mi je rekao da ga ljudi po Zagrebu već 20 godina otvoreno izbjegavaju jer uvijek žica novce za kazalište. I uvijek namakne dovoljno za realizaciju. Napisali ste za njega: „Niste u životu pregovarali ako s Duškom niste razgovarali o novcu."

- On ima nadnaravnu socijalnu inteligenciju. Čovjek je s puno dimenzija. Jako je karizmatičan i šarmantan, ali ne na konvencionalan način. Tvrd je i strog, istovremeno ga se ljudi boje i vole ga. Možda mi je najfascinantnije što smo zahvaljujući prije svega njemu od početka Ulyssesa s hrvatskom vojskom imali odlične odnose. Sve je to Duško držao pod sobom, iako su se mijenjali predsjednici, ministri obrane i načelnici stožera. Ima strašnu moć uvjeravanja i pregovaranja. Njemu nitko ne zna reći ne. Recimo, imali smo predstavu „Tko se boji Virginije Woolf“ koja je skoro bila prekinuta jer je u Barbarigi bio neki rave party. Bas koji je tamo udarao na Malom Brijunu se čuo kao da se to održava kod nas. Glumce se od toga nije čulo! Drugo jutro Duško je otišao u Barbarigu, pronašao organizatora, sjeo s njime, popio piće i dogovorio se - dokle god predstava traje, party je stišan. U minutu točno, čim smo mi završili, Barbariga je opet krenula punim glasom. Sve je on dogovorio, u minutu.

Povezane vijesti

• "Kralj Lear" od četvrtka do nedjelje
• Promijenjeno ime predstave posvećene Mati Parlovu!
• "Mate Parlov" postao "Doručak šampiona"