Pod nazivom "Oda miru" polako je i za mnoge izgleda neprimjetno krenula jesenska sezona Istarskog narodnog kazališta u četvrtak navečer na Maloj sceni predstavom "All’arme" Ginevre Panzetti i Enrica Ticconija u izvedbi zagrebačkog Studija za suvremeni ples.

Valjda nije mogla biti odabrana predstava koja bi bolje predstavila tu odu stanju kojeg svijet prijeti da uskoro izgubi jer "All’arme" odbacuje svaku suptilnost i otpočetka stavlja gledatelja u mračni scenski prostor s ljudima koji nešto prijeteće traže koristeći baterijske lampe. Scena pretraživanja uskoro se pretvara u scenu stupanja, nemilosrdno, ali i moćno, upozoravajuće kroz vrhunsku koreografiju.

(Snimila Nina Đurđević)

Šest djevojaka - Martina Tomić, Ema Crnić, Viktoria Bubalo, Marta Krešić, Filipa Bavčević i Nastasja Štefanić-Kralj - ples pretvaraju u vojnički korak, a koreografsku koordinaciju u stroj iz kojeg se ne može ili čak niti ne smije izaći. Stroj za proizvodnju topovskog mesa? No, ne mogu svi držati ritam i tempo koji nameće gomila jer gomila je ta koja nosi tu proratnu euforiju. U priči s naoko jednostavnom i jasnom porukom one uspijevaju približiti tu atmosferu u kojoj su razum i individualnost prve žrtve. U suštini, cijela priča je jednostavna - počinje rat i treba mobilizirati sve koje se može mobilizirati. Zašto, koji je razlog, koji je motiv...? Je li to uopće bitno? Uskoro se čuju prve sirene, a ono što se može dogoditi nakon njih, može se samo nagađati, pretpostavljati na temelju dosadašnjih iskustava.

"All’arme" je zbilja znak za uzbunu, ali ne onu kojom počinje rat, nego onu koja poziva na razum, koja upozorava i podsjeća na ono što ljudi svako malo zaborave. Zar je zbilja toliko teško naučiti neke stvari, koliko dugo i kako pamti to kolektivno nesvjesno o kojem su neki govorili? Koliko se to puta mora ponoviti da ljudi kao vrsta to nauče?

"All’arme" je efektna upravo u svojoj turobnoj nespektakularnosti i načinu na koji podsjeća da se neke ružne stvari, svim parolama usprkos, mogu ponoviti, s jednakim, ako ne i gorim posljedicama. Zanimljivo, jedna od sljedećih izvedbi u INK-u zove se "Kad u vojsku pođem".

Ako je INK-u i njegovom umjetničkom voditelju Matiji Ferlinu cilj bio da s nečim jakim počnu sezonu dok se priprema jesenska premijera, onda su u tome uspjeli, u startu prilično visoko podigavši letvicu s ovim gostovanjem. Je li prva pjesma bila i najbolja na ovosezonskom repertoaru vidjet će se na kraju, a do tada, vrijeme je za povratak u klupe, ne samo u one školske, iako se i u ovima može štošta naučiti.

Povezane vijesti

• Krik za pravdom, ali i krik vlastite krivnje
• U srijedu u INK-u premijera predstave "Blak"
• Ništa od slatke budućnosti