ISTARSKO NARODNO KAZALIŠTE
Puni krug entuzijazma izvođača i publike
Kako se ljeto bliži početku, što znači da se valja pripremiti za zadnje ispite i školske praznike, tako i Istarsko narodno kazalište polako zaključuje svoju sezonu, a protekli tjedan to su učinili završnom prezentacijom Dramskog i plesnog studija pod vodstvom Marijane Peršić, Luke Mihovilovića i Andree Gotovina. U suštini, radi se o dva ogranka, dva kolektivna tijela u jednom, s naglaskom upravo na međusobnoj povezanosti. Bilo je tu predstava, pa čak i jedan film, no najvažnije je da su se predstavile sve generacije, od onih najmlađih do onih najstarijih i pokazali da entuzijazma ne nedostaje. Našli su se na sceni i stari i mladi, dramci i plesači, svi jednako poletni.
Oni su budućnost
Nakon filma "Hotel Agato" i predstave " Malu scenu, na kojoj se odvijao kompletan tjedni program, preuzeli su klinci koje je nadahnula kratka priča Isaaca Asimova "Kako su se nekad zabavljali" o djeci u budućnosti koja pronalaze nešto čudno, od papira s koricama i ispravno zaključuju da se radi o zastarjelom mediju – knjizi, dok se spremaju otići u školu u kojoj ih podučava robot učitelj. Sve je to prilika da se malo podsjete zašto vole ići u ovu i ovakvu školu koja je sada i malo popričaju o prijateljstvu i sličnim stvarima. Od prve sekunde vidjelo se kako djeca uživaju i nikakva trema nije ih mogla spriječiti da daju najbolje od sebe.
No, to su djeca, još uvijek otvorenog duha, nesvjesna da neće uvijek biti takvi. Pa, kakvi su onda oni iskusniji, stariji, recimo, od 60 godina? Doslovce isti takvi, spremni za zabavu i također spremni da nešto podijele od svog bogatog iskustva i to kroz autorski tekst, nazvan "Vila", inspiriran ulomkom iz jedne Bulgakovljeve pripovijetke. Svoju priču u ovoj scenskoj igri priča zgrada stara više od 140 godina smještena u Puli, a u toj zgradi galerija likova živopisnih kakve ih samo možete zamisliti. Najvažnije je da nema negativaca, dok neki pokušavaju zaplesati uz glazbu Magazina, drugi se pokušavaju odmoriti, treći se udvaraju, četvrti rješavaju neke međusobne razmirice, a neki jednostavno rade, čiste. Sve to u jednom pozitivnom tonu, pokazujući da ih godine nisu umrtvile. Štoviše, življi su nego ikada.
Tu negdje između spremno se ubacila i srednja generacija, ako je se može tako nazvati iako se također radi o mladima, srednjoškolcima koji su se naradili ove godine i to pokazali kroz predstave "(H)our soundscape" i "Osjetilna misao", a ova zadnja opet je izvedena tijekom završnih prezentacija kojima su pridodali i "Artimprovizaciju".
Autentično i iskreno
Kraj je ipak pripao plesačima i plesačicama, njih skoro 70, od 12 do 80+ godina uguralo se u subotu na Malu scenu kako bi izveli, bolje rečeno zatvorili "Krug" jer tako se zvao program od deset koreografija različitih plesnih grupa pod mentorstvom Andree Gotovina, a "Krug" je i naziv prve, desetominutne točke u kojoj se predstavljaju svi. Opet smo vidjeli vrhunske izvedbe i uživali u spremnosti i spretnosti, mahom plesačica, koji su kroz pokret ispričali priče, neke malo osobnije, neke vrlo kolektivne i aktualne, ali sve odrađene majstorski. Ne bih zato trebao izdvajati nijednu od njih kako se ne bi mislilo da ikoga omalovažavam, ali strogo subjektivno, moji favoriti su preksinoć bili "Primavera" i "Partitura za petnaest". Ono što svaki put spominjem jednostavno zato što je to činjenica, od skoro svake ove točke mogla bi se napraviti konzistentna cjelovečernja plesna predstava.
Završni naklon za kraj i, kao i svake večeri, oduševljene reakcije publike koja je došla podržati svoju djecu i inu rodbinu, prijatelje i poznanike ili možda samo uživati u ovoj iznimno bogatoj kulturnoj ponudi začinjenoj entuzijazmom koji se može odglumiti, ali se ne može, kako se to danas kaže, fejkati. Ovo je sve autentično, iskreno. Uzgred, gledalište je bilo puno, a za "Krug" su zbog velikog interesa morali dodati još jednu izvedbu. Tko kaže da u Puli. Ima, ali treba znati gdje tražiti. i ono što je nekima najteže – treba ustati, izaći i doći. Ipak, neću ovaj put dopustiti cinizmu da ima zadnju riječ jer publika se ovaj zbilja odazvala i to ne samo da bi bila jedan pasivni kolektivni promatrač (promatračica?), već se zbilja od srca uključila. Tako i treba.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
