Predstava u INK-u
Marina Petković Liker: Radimo u prostoru između – između riječi i tišine
(Snimila Jelena Janković)
Marina Petković Liker režira u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula predstavu "Srića da do večeri zabi ono ča ujutro zna" čija će premijera biti 15. svibnja i bio je to povod za razgovor s njom.
Marina Petković Liker je kazališna autorica, redateljica, fonetičarka i komparatistica književnosti. Bavi se umjetničkim i znanstvenim istraživanjima u području kazališta, ženskog principa unutar teorije i prakse, glasa i govora, izvedbene pedagogije i slično. Izvanredna je profesorica na Odsjeku glume na Akademiji dramske umjetnosti i vanjska suradnica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu na diplomskom studiju te na Poslijediplomskom stručnom studiju dramske pedagogije.
Režirala je 30-tak predstava, uglavnom autorskog i istraživačkog karaktera, na nezavisnoj i institucionalnoj sceni. Sudjelovala je na stručnim, znanstvenim i umjetničkim konferencijama, objavila nekoliko radova. Vodi radionice s različitim grupama (umjetnici, amateri, nastavnici, studenti, djeca i mladi) iz područja kojima se bavi (glas i tijelo, govor, autorsko kazalište, specifična kazališna komunikacija).
Duboka emotivna mapa
Vaš autorski projekt se bazira na istarskoj čakavici u svakodnevnoj upotrebi. Kako je došlo do ideje o realizaciji takvoga projekta?
- Projekt je nastao na poziv umjetničkog voditelja Matije Ferlina, u sklopu programa Čakavska scena INK, koji sustavno producira predstave utemeljene na lokalnim govorima i idiomima. U tom kontekstu, rad na ovoj predstavi razvijao se unutar zadane teme sezone INK-a pod geslom "Oda srcu", koja je već samim naslovom naznačila emotivni i izvedbeni pravac istraživanja. Srce kao prostor intime, ranjivosti, nježnosti, ali i otpornosti, otvorilo je mogućnost da se u predstavi progovori jezikom koji nije samo izgovoren, nego i utjelovljen. Otud i ideja da se koristi istarska čakavica, ne kao simbol ili ukras, već kao temeljna materija izvedbe. Jezik ovdje nije tek sredstvo, već produžetak tijela, pamćenja i emocije. Ideja se, zapravo, rodila iz intime, iz osobne potrebe da se progovori autentično, onako kako se i osjeća, s dna trbuha, iz unutarnjih slojeva tišine, čežnje i sjećanja. Taj jezik, koji u sebi nosi i svakodnevicu i duboku emotivnu mapu, pokazao se kao savršen medij za ono što predstava želi dotaknuti: prostor između riječi i šutnje, između prisutnosti i gubitka.
Što čini središte Vašega rada u ovoj predstavi?
- Središte je govor, ali ne kao čisto artikulirani dijalog, nego kao tijelo, kao emocionalna materija, kao trag prošlog i slutnja budućeg. Radimo u prostoru između – između riječi i tišine, između onoga što znamo i onoga što tek naslućujemo. Ne vodimo priču klasičnim dramskim lukom, nego slažemo fragmente, kao mozaik sjećanja, gdje govor postaje mjesto prisutnosti.
Govor postaje element tijela i intimnog iskaza?
- U ovoj predstavi, govor nije odvojen od tijela. On je njegov produžetak. Glas nosi drhtaj, zadršku, prekid, muk. I sve to postaje jednako važno kao i izgovorena riječ. Govor se tretira kao arhiv, gdje se žudnje, traume, nježnosti pretaču u izvedbu. Intimnost se ne mora artikulirati do kraja, ona se pokazuje u pauzi, u načinu na koji netko diše prije nego što progovori.
To je i prostor sjećanja, protiv zaborava, zar ne?
- Apsolutno. Predstava je puna krhotina, rečenica koje nisu završene, koje se ponavljaju, pogleda u prazno. Govorimo o onome što se možda nikada nije reklo, a još uvijek živi u tijelu. Taj prostor sjećanja je duboko političan, jer se protivi zaboravu, protivi brisanju osobnih povijesti, pogotovo ženskih iskustava koja često ostaju u neizgovorenom.
Predstavite nam glumačku ekipu.
- Ekipa je složena od izuzetno senzibilnih izvođačica i izvođača, glumaca, plesača koji su ušli u proces otvoreno, ranjivo, s velikim povjerenjem. U predstavi osim Vaših pulskih snaga Dijane Vidušin, Luke Mihovilovića i Matije Ferlina igraju još i Dora Polić Vitez, Silvia Marchig i Zdenka Šustić.
Spajanje s čakavicom
Jesu li se svi glumci i ranije služili čakavicom?
- Ne svi, ali nije to ni bio uvjet. Dapače, zanimljivo je bilo gledati kako netko tko čakavicu ne nosi u govoru, s njom ulazi u proces, s njom se spaja fizički, ritmički. Učenje jezika u ovom kontekstu nije bilo tehničko, nego emotivno, kako izgovoriti nešto što još ni sam nisi znao da nosiš, ali tijelo zna. Mirjana Doblanović Pekica, bila je od velike pomoći tijekom procesa kako bi nam što više približila idiom južne čakavice kojega smo koristili.
Koje su bile specifičnosti rada na takvoj predstavi?
- Specifičnost je bila u tome što nismo radili prema klasičnom dramskom predlošku. Radili smo iz tijela, iz glasa, iz fragmenata. Prostor probe bio je prostor ranjivosti, improvizacije, slušanja. Govorili smo tekstove koji nisu linearnog smisla, ali su emocionalno precizni. Teško je bilo ne "glumiti", nego biti – dozvoliti si da postojiš na sceni s onim što jesi u tom trenutku. I to je možda najizazovniji, ali i najljepši dio rada.
Nagrada za Mihovilovića
Luka Mihovilović dobitnik je nagrade "Zvjezdana Ladika" za izniman pedagoški i umjetnički rad na 27. Susretima kazališta za djecu i mlade u Hvaru u organizaciji Hrvatskog centra ASSITEJ. Mihovilović je glumac i voditelj srednjoškolskih grupa Dramskog i plesnog studija Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula. Nagrađen je za autorski i redateljski rad na predstavi "(H)Our Soundscape".
- Nastao kao rezultat istraživanja prilika i svakodnevnih životnih okolnosti mladih u Puli ovaj projekt sadržajem, formom i samosviješću pomiče granice uobičajenog dramskog iskaza na sceni prema lokalnom i globalnom aktivizmu, pretvarajući tako umjetnički izričaj u mogući eksplozivni pokretač promjena. Pedagog i redatelj predstave Luka Mihovilović potaknuo je gotovo 40 polaznika srednjoškolskih grupa na anonimno i neobično iskreno iskazivanje stavova, mišljenja, želja, potreba, sumnji, nada i strahova mladih grada Pule. Izbor tekstova iznesen je u formi audio-drame, vrlo čisto, upućeno, sa stavom i bez uljepšavanja koje bi možda otupilo oštricu riječi i poruka, navedeno je u motivaciji.
Na istim susretima 2017. godine predstava Luke Mihovilovića "Razredni neprijatelj" nagrađena je Najboljom predstavom u cjelini. S ovom nagradom, svi trenutačni pedagozi Dramskog i plesnog studija INK – Andrea Gotovina, Marijana Peršić (dvostruka dobitnica nagrade) i Luka Mihovilović – ovjenčani su priznanjem "Zvjezdana Ladika".
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
