MINJA PEKOVIĆ, VIŠESTRUKO NAGRAĐIVANA GLUMICA
Traume nas potiču na stvaranje sadržaja od kojih se i smijemo i plačemo
Minja Peković (Foto: Kerempuh)
Na policu glumačkih trofeja zaštitno lice subotičkog Narodnog kazališta Minja Peković prošloga je tjedna dodala i još dva zagrebačka priznanja na Danima satire Fadila Hadžića: nagradu za najbolju žensku ulogu te posebnu nagradu za specijalno postignuće. Obje je zaslužila izvodeći svoju monodramu »Bravo za klauna«. Ipak, kada čovjek, onako čisto površno, sagleda sva njena priznanja dodijeljena kako od struke, tako i publike tijekom višedesetljetne karijere, u oko mu upadne i nagrada »Ljubinka Bobić« Udruženja dramskih umjetnika Srbije za najbolje glumačko ostvarenje u području komedije, i to za ulogu u predstavi »Kus petlić« za koju je, usput budi rečeno, bila nagrađena i na prošlogodišnjim Danima satire u Zagrebu.
Minju smo priupitali znaju li današnji mladi u Srbiji tko je bila Ljubinka Bobić te kakve joj se asocijacije bude na spomen njenog imena, s obzirom na to da se nije ni rodila kada je Bobić vladala beogradskim pozornicama.
- Bravura. To je meni prva asocijacija na Ljubinku Bobić. Gledala sam neke snimke njezinih predstava i sva njena glumačka ostvarenja i danas djeluju tako lucidno i svježe. Nisam, ni u jednom trenutku, imala dojam da je riječ o nekoj prastaroj glumi, što je dokaz njenog izvanserijskog talenta i interpretacije potpuno drukčije od svega što smo mi u našem glumištu imali. Kada je riječ o tome koliko mladi znaju o njoj, nažalost mislim da bi i širi auditorij pao na tom testu, a kamoli ne mladež. Eh, kada bi netko napravio neki TikTok i izvukao kadar iz njene predstave, tada bi Ljubinka postala hit, smatra Peković.
Utakmice u nogama
Ljubinka Bobić legendarna je kazališna glumica koja je danas, kao i većina isključivo kazališnih glumaca, nepravedno zaboravljena.
- U nekom trenutku napravljene su te podjele na kazališne i filmske glumce. U te podjele ne vjerujem jer mislim da je svaki glumac jednostavno – glumac. Neka mu sredstva mogu biti bliža, neka dalja, i to ovisi o glumačkom habitusu i afinitetima te energiji, ali smatram da se svemu dobar glumac može prilagoditi samo su mu potrebne prilike; potrebne su mu utakmice u nogama. Dugo godina sam bila samo kazališna glumica i tek sam odnedavno počela snimati. Rezultate prvih glavnih uloga pred kamerama vidjet ću tek najesen. S dosadašnjim iskustvom mogu samo podvući crtu i reći da podjela na kazališne i filmske glumce ne drži vodu. Postoje samo sugestivni i manje sugestivni glumci, u svakom mediju, dodaje.
Peković nam je otkrila i u čemu se komedija, kao žanr, razlikuje od drame u užem smislu.
- Komedija, osim sugestivnosti u prenošenju emocija, iziskuje - tako mi se barem čini - i tehničke vještine. Ovisi o kakvom komičarskom stilu govorimo, ali velik dio njih zahtijeva specifičan trening. Kada se igra dramska predstava, nitko nema nikakva očekivanja u vidu reakcije publike jer sve dramske sadržaje promatramo s uvažavanjem, pratimo radnju i nitko ne očekuje da se publika javlja usred takve predstave. Za komediju postoje ta neka prešutna očekivanja i postpremijerska pitanja – je li bilo smijeha, koliko ga je bilo i kakav je bio. Često se tako kvaliteta komedije mjeri po količini smijeha, a u suštini to i nije neko mjerilo jer postoje i gorke komedije u kojima taj smijeh publike nije bučan te, u tom smislu, količina smijeha ne umanjuje kvalitetu predstave. Ima, kako da kažem – smjehova i smjehova. Ima nečeg što je smiješno i što je duhovito, ali se čovjek ne može od srca smijati na to. Drago mi je što sam dobivala nagrade za svoja komičarska ostvarenja jer sam ih, kao mlada glumica, doživljavala kao poseban izazov i posebno težak zadatak. Uvijek tu stoji pitanje umiješ li nasmijati, možeš li biti dovoljno lucidan i duhovit da jednostavno podigneš energiju ljudi na takav način. Volim komediju, posvjedočit će glumica, dodavši kako tek sada, kada živimo u vremenima društvenih mreža, svakodnevno shvaćamo da živimo u kolektivnoj tragikomediji.
Tragikomedija
- Oduvijek smo je i živjeli, samo smo nekad mogli filtrirati što ćemo iz života prikazati ili što ćemo konzumirati. Sada je svaki traumatični događaj svojevrsni izazov za kreatore sadržaja da od istog naprave foru, pa se svi i smijemo i plačemo. Kada bih birala svoj omiljeni žanr, to bi svakako bila tragikomedija, uvjerena je Peković.
A svojevrsna tragikomedija je i njena autorska monodrama »Bravo za klauna«. Riječ je glazbenoj i dokumentarističkoj monodrami nastaloj po glumičinim osobnim zapisima tijekom procesa liječenja od raka. Mi, koji smo predstavu imali prilike gledati, shvaćamo koliko je to složen i slojevit komad, kako sadržajno, tako i žanrovski; komad satkan od grotesknog kabarea, klasičnog dramskog izričaja, stand-upa, pantomime, cirkuskih elemenata, mjuzikla i plesa. Komad u kojem je Peković još jednom dokazala svoju glumačku snagu i nevjerojatan opseg svog glumačkom izričaja.
Na pitanje koliko voli našu stvarnost, Peković će odgovoriti kako je prilično inspirativna i uz to parafrazirati Leona Glembaja – sve vrvi od motiva, samo nema tko da slika. Žetva je, tako velika, a radnika malo, no u susjednoj nam se zemlji i to mijenja te je i radnika, u filmskoj i televizijskoj industriji, sve više pa čak i za glumce provincijalnih kazališta.
Masa sadržaja
- Donedavno su se karte, za filmske i TV uloge, dijelile samo među beogradskim glumcima i to baš onako, betonirano. Djelovalo je kao da nema šanse da se to promijeni. Međutim, posljednjih desetak godina stvari se i dalje mijenjaju. Centar je i dalje centar, no gledajući festivale i uspjehe na festivalima, mislim da su se kazališta koja se zbog zemljopisne udaljenosti nazivaju provincijalnim, iako su to profesionalni kazališni glumci, uspjela probiti na mapu a to je, naravno, djelovalo i na film i televiziju. Čvrsto vjerujem u decentralizaciju kulture u svakoj zemlji. Hoće li tko djelovati i raditi u maloj sredini – to je, za umjetnost, totalno irelevantno. Umjetnika sredina ne definira – ili stvaraš ili ne stvaraš. Postojala je i ta vrst predrasude da je u centru sadržaj najkvalitetniji, ali i sada se to lagano mijenja i sve češće demantira. Nakon proboja kazališta, došlo je i do hiperprodukcije serija koja je otvorila još jedno tržište jer su ranije do kamere mogli doći samo rijetki i propustljivost je bila mala. Kako se pojavilo puno posla, ispostavilo se da taj mali broj glumaca koji stalno snima ne može sve stići i da je potrebno zvati još ljudi te su onda mnogi krenuli dobivati prilike – neki lošije, neki bolje. Kod nas je sporno pitanje je li ta hiperprodukcija dobra ili nije, ali ja na to gledam ovako – godinama nitko nije mogao pristupiti kameri i kako bi, uopće, mogao biti dobar u tom mediju u kojem ne trenira i ne pokušava. Masa sadržaja će sigurno omogućiti ljudima koji imaju dar i sposobnost da se uvježbaju i da ta hiperprodukcija bude zalog za budućnost kinematografije, kaže Minja.
Kreativni klinčevi
Za subotičku će publiku ova rođena Sarajka reći kako je specifična i po pitanju mentaliteta i po pitanju temperamenta. Subotičani su tihi, obazrivi i teško ih je tek tako prevariti.
- To je publika duge kazališne tradicije i nagledala se svega i svačega. Operiraju tako s velikim znanjem i iskustvom i probirljivi su, što je i dobro. Ne možete, kao umjetnik, lako skupiti bodove i to vas konstantno gura naprijed. Podiže se letvica na koju moramo odgovarati. Zadovoljna sam i zahvalna što sam imala prilike usavršavati se pred takvom publikom jer, kako je to rekao Đorđe Balašević – kome uspije koncert u Subotici, taj može svirati bilo gdje, ističe.
Na listi redatelja s kojima je imala prilike raditi nalazi se i mnogo hrvatskih imena, a Oliver Frljić i Borut Šeparović samo su neka od njih.
- Frljić je specifičan i kao umjetnik i kao čovjek. Često smo bili u nekakvim kreativnim klinčevima i beskrajno sam mu zahvalna za zajedničko iskustvo rada u kazalištu. Kupio me rečenicom: »Meni možete sve reći; možda mi neće dobro sjesti na ego, ali bit će to dobro za predstavu«. Zbog te rečenice mogla sam ga staviti u grupu svojih uzora jer sam to sačuvala za dalje. Kada ljudi, u kulturnom sektoru, krenu jedni drugima gladiti ega, propuštaju priliku za razvoj. Šeparović je veliki znalac i isto tako čovjek od kojeg sam puno naučila. Njegovo generalno znanje o društvu i ljudima je nevjerojatno te ne poznajem osobu koja bolje pliva u društvenim temama i koja više od njega poznaje naše (ne)prilike. Često se dogodi da ga citiram i nakon deset godina od naše suradnje. Imala sam tu sreću raditi sa stvarno sjajnim redateljima iz Hrvatske, imala sam sreću igrati u komadu »Čudo u Poskokovoj dragi« Ante Tomića koji je jedan od najduhovitijih ljudi koje sam imala prilike upoznati, a da hodaju ovim svijetom. Kada radite u Subotici, tada niste tvrdo zatvoreni u nacionalnu kulturu jer je Subotica multietnički grad i osjeti se ta potreba za povezivanjem s vibracijama iz okolnih prostora i naroda koji tu žive. To je za umjetnike korisno jer promatramo različite kulture i iz svake uzimamo ono najbolje, to povezujemo i onda, zapravo, dobivate produkt koji može živjeti posvuda, a ne samo na lokalnoj razini, objašnjava glumica.
Obrambeni mehanizam
Peković, uz to, pozdravlja i ideju koja već dugo lebdi u zraku, a to je ponovno vraćanje hrvatske drame pri Narodnom kazalištu u Subotici.
- U našem kazalištu djeluje srpska i mađarska drama te mi, u sklopu srpske, nastojimo svake godine ili raditi neki hrvatski tekst ili imati glumce, suradnike ili redatelje iz Hrvatske te tako pokušavamo pokriti tu potrebu za hrvatskom dramom jer znamo da to hrvatskoj, odnosno bunjevačkoj publici puno znači. Čim postoji volja za uvođenjem hrvatske drame, onda postoji i rješenje, a mi ćemo do tada svakako nastaviti surađivati kao što smo i do sada, objašnjava.
Tema o egu, koju je Peković pokrenula, ponukala me da pokušam opravdati glumce jer ipak je to profesija u kojoj neizostavnu ulogu igra i javni nastup, a strah od spomenutog nije nimalo bezazlen.
- U pravu ste. Ego je, zapravo, obrambeni mehanizam, on je tu da nas i štiti. Eto, u mom »Klaunu«, muzičar i ja smo na sceni, on je izvan kaveza, a ja unutar istog, i ne može mi puno pomoći. Došla sam u točku javne usamljenosti u kojoj me publika promatra, a ja sam u tzv. spotlajtu. Onda se dogodilo nešto što je za mene čudesno, a to je otkrivenje da, u suštini, u ranjivosti leži snaga. To možda zvuči apsurdno, ali situacija u kojoj ti staneš sa svime autentičnim pred publiku, oslobađa. Još uvijek nemam jasno definiran taj pojam, ali neke snage u ranjivosti ima i, zapravo, apsolutna ranjivost jednog normalnog čovjeka ne tjera na agresiju, naprotiv, tjera ga na nagon zaštite tog nečeg ranjivog i izloženog. Opet, kontradiktorno – nisam nikad razmišljala o zaštiti te svoje ranjivosti tijekom usamljenih trenutaka na sceni; moja je želja da svojom pričom i iskrenošću i dijeljenjem vlastitog iskustva ulijevam nadu, a ne da gorčim stvarnost. U nekim trenucima nisam niti sigurna jesu li ljudi u sali... i onda izađem i krene kiša aplauza koja me toliko čisti dok nam se pogledi razumijevanja i zajedničkog trenutku razmjenjuju. To je čudo kazališta, govori Peković.
Senzacionalistički ugao
A kako Peković reagira na svakodnevne napade kojima su, proteklih tjedana, izloženi njezini kolege u Srbiji?
- Ograničavamo ljude na njihovu profesiju. Politiku doživljavamo kao zanimanje kojima se bave političari, a politika je, zapravo, organiziranje svakodnevnog života ljudi jedne zajednice. Organizirati život možemo i vi i ja, i automehaničar Pero koji ima dobru ideju i znanje koje je potrebno njegovoj zajednici. Ali Peru nitko neće poslušati, niti će ga itko išta pitati jer je politika kod nas igranka i cirkus. Bavimo se samo skandalima i sve promatramo iz tog nekog senzacionalističkog ugla, a politika bi trebala biti program organizacije našeg života. Eh, sad, reakcije i mišljenja glumaca i pjevača, odnosno ljudi čija je profesija javna, nailazi često na ovakve i onakve reakcije. Glasovi javnih osoba su bučniji i onda se s tim glasovima spekulira, prepričava glumica koja će se na tamošnjim televizijskim ekranima na jesen pojaviti u serijama »Tunel« i »Dream team« te u filmovima »Djevojke« i »Polovni ljudi«. Na spomen ljeta Peković je nostalgično uzdahnula i izjavila da će se potruditi naći »nekog mora« kako bi, poslije pet godina, ležala na plaži i proživjela to stanje čiste fjake.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
