U POVODU NOVE IZLOŽBE

ROBERT PAULETTA, svestrani pulski umjetnik: "Suvremena umjetnost postala je dosadna, samodostatna i predvidljiva. U mom slučaju radim što hoću, kad hoću i koliko hoću. MAKAR TO I NE BILA UMJETNOST"

| Autor: Zoran ANGELESKI

Želite li biti umjetnik, penjete se na nečiji krov, odglumite suncokret, pri tom naravno nagi, i eto navečer, osim što ćete biti sprženi, bit ćete slavljeni kao požrtvovni umjetnik koji svojim hrabro-genijalnim djelom ukazuje na opasnosti globalnog zatopljenja. Ma vot a fak? Već se 100 godina pešta ista njiva. Kada to shvatite, jedino što možete jest odmetnuti se, biti slobodan

Sa završnim pripremama pred otvorenje velike samostalne izložbe Veruda Boogie Woogie", otvorene u pulskim prostorima Muzeja suvremene umjetnosti Istre, razgovarali smo s njenim autorom Robertom Paulettom, koji posljednjih 40 godina živi i radi u pulskoj četvrti Veruda.

Jedan od najistaknutijih istarskih umjetnika Robert Pauletta definira se kao umjetnički poliglot koji istovremeno govori raznim umjetničkim jezicima. Stran mu ju svaki oblik umjetničkog purizma jer mu to, kako kaže, uvijek miriše na ideologiju.

- Ne smatram da bi umjetnost nužno morala biti angažirana. Heretik sam i u mojem poimanju stvarnosti umjetnost je uvijek višedimenzionalna i generička, u svakom slučaju nepredvidljiva, kazao je.

- Možete li nam pojasniti tu heretičku poziciju? U čemu ste i u odnosu na što odmetnik, krivovjerac? Od čega ste odstupili?

- I revoluciju, kad se pomalo umori, progutaju hijene. To se dogodilo povijesnoj avangardi - suvremena umjetnost (shvaćena kao ekstenzija avangardne radikalnosti) postala je skolastički dosadna, samodostatna i predvidljiva. Njome su zavladali šabloni, prepuna je pravila, aksioma i naravno dogmi. Ako ste likovna kritičarka, poduže kose na primjer, onda je uvijek vezujete u rep. Oblačite se isključivo u crno i vrlo vjerojatno nosite očale. Želite li biti umjetnik, onda se penjete na nečiji krov odglumite suncokret, pri tom naravno nagi, i eto navečer, osim što ćete biti sprženi, bit ćete slavljeni kao požrtvovni umjetnik koji svojim hrabro-genijalnim djelom ukazuje na opasnosti globalnog zatopljenja. Ma vot a fak? Već se 100 godina pešta ista njiva. Kada to shvatite, jedino što možete jest odmetnuti se, biti slobodan. U mom slučaju to znači da u umjetnosti radim što hoću, kad hoću i koliko hoću. Makar to i ne bila umjetnost.

- Mnogi umjetnici (sad mi na pamet, kao najplastičniji primjer, padaju glazbenici tekstopisci) poskliznu se na doslovnom, gotovo propagandističkom angažmanu, čime si u 'aktivističkom zanosu' znaju bitno okljaštriti poetičnost i dubinu vlastita umjetničkog iskaza. S druge strane, olovna stvarnost zove na reakciju, pa i na onu umjetničku, jer nitko baš ne želi oznaku larpurlartizma ili bar samodostatnosti.

- Sasvim mi je jasan i poriv i vapaj. Istina je ta da tada, svodeći se na pseudo-sociologiju, umjetnost najviše gubi. I sam sam više puta angažirano nastupio. OK, ne baš protiv Amerike, više onako lokalno, dokud sežem. No, možda je korijen problema, ne toliko u umjetnosti, koliko u umjetniku. Njih i previše dobro poznajem i znam koliko su iskreni ili dosljedni da bih vjerovao njihovom poslanju. Mnogi se od njih popnu na neboder izvjesiti petokraku, a potom se spuste na pločnik kako bi u redu čekali za kakvu korporativnu nagradu. Mesijanstvo im je plitko, kao i džep na kojeg stalno misle.

- Likovni kritičar Feđa Gavrilović kaže da danas na tržištu prosječna slika uglednog živog hrvatskog slikara vrijedi tisuću do šest tisuću eura, a da je takvih slikara manje od deset. Nakon brojnih višegodišnjih profesorskih, cehovskih i galerijskih poslova, prije tri godine potpuno ste se posvetili umjetničkom radu. Znači li to da ste u ovih "manje od deset" ili, pak, apsolutna posvećenost umjetničkoj kreaciji ne treba (ili ne smije) ovisiti o financijskim projekcijama i uvjetima? Ili postoji i neka zlatna sredina, s nužnim kompromisima?

- Činjenica da sve do danas 2020. godine mi nemamo formirano tržište i legislativu vezanu za umjetnine (pogotovo suvremenu produkciju) govori dovoljno o našoj suvremenosti. Da smo to ikada imali, uz naravno jedan suvisliji edukativni sustav, vi mi ne biste postavljali ta pitanja, a moje bi djelo možda vrijedilo više od ženske torbice. Ovako ništa. Dobro je to za plivače u mutnom, no u konačnici gubitnici smo mi kao nacija. Kao narod, ako hoćete. Što se mene tiče, status profesionalnog umjetnika imam posljednjih 12 godina, mogao bih doktorirati na temu opstanka.

- Taj isti Feđa Gavrilović kazao je i ovo:" Slikarstvo je fascinantna umjetnost jer ako je dobro izvedeno, tjera gledatelja na potpunu prisutnost u jednom jedinom trenutku, na unošenje cijele njegove svijesti u statičnu, dvodimenzionalnu na neki način artikuliranu površinu ispred sebe. U tom trenutku prisutnosti briše se granica između gledatelja i slike, između umjetnika i publike. To su znali najvještiji klasični slikari kao i najasketskiji eksperimentatori, poput Yvesa Kleina ili našeg Knifera." Ispred kojih ste djela/autora vi osobno najintenzivnije doživljavali to potpuno unošenje u sliku?

- Ah, to je jednostavno. Dakle, postoje prolazne ljubavi, postoje one nešto postojanije i postoji stari mračni Tizian. I Pussina bih tu nadodao, ne samo radi bigamije. Njegova me je onako lepršava sintetičnost još davno dobila. Spustimo li se sad s Olimpa, ja i tu u Istri nailazim na autore čije me djelo očarava: Matija Ferlin u svojim predstavama, Branko Šterpin na trubi, Alen Floričić s video uradcima, Aleksandar Garbin i Silvio Šarić u likovnim izrazima. Ima tu tega.

- Upravo otvorenu izložbu 60-ak recentnih vaših radova u MSUI-u nosi zvučni naslov "Veruda Boogie Woogie". Kad smo kod Verude, gdje živite i radite, kao i ja, četiri desetljeća, znate li da ostale pulske četvrti polako počinju klasno doživljavati Verudu i Verudeže kao lagano umišljenu, uobraženu sredinu, 'te imaju bazen, Lungo Mare, plaže, svoju tržnicu, te sad kockarnicu'? Znam da vas je nedavno otvorenje kockarnice Favbet u središtu Verude, u neposrednoj blizini osnovne škole, posebno zaboljelo. Što to govori o današnjoj Puli i pulskim vlastima?

- U pratećem tekstu izložbe, kao i u za tu prigodu snimljenom filmu, govorim o tom mom malom svemiru, o Verudi; kako se u mojim očima gradila i rastakala. Kao kvart, Veruda je do sad bila onako prava narodnjačka, demokratska par excellence, i volio bih da takvom ostane. Istina, u svojoj je mladosti Veruda bila pa ono pomalo aristokratska, ali od ove naše nove aristokracije zazirem više nego od rulje. Ukoliko tu uopće ima razlike. Ovdje na Verudi su ljudi dobri, OK su. I samo neka se zna: mi nismo dobili novu tržnicu ili bazen, nego nam oni to 40 godina nisu dali! Stoga nema mjesta zavidnosti, kao što nikako ne bi smjelo biti mjesta kockarnici!

- Izložbom otvoreno prizivate aluzije i odajete počast nizozemskom slikaru i teoretičaru Pietu Mondrianu i njegovim najpoznatijim, a ujedno i posljednjim djelima "Broadway   Boogie -Woogie" iz 1942./43. godine te "Victory Boogie -Woogie" iz 1944. godine. U čemu je snaga Mondrianove, za života posljednje dovršene slike "Broadway Boogie -Woogie"?

- Baš me je moj otac uputio na Mondriana. On je poslom, kao Uljanikovac, znao često boraviti u Danskoj. Jednog se je dana vratio s monografijom tog svima nama šokantno neshvatljivog umjetnika. Nisam tada imao više od osam godina. On je ne samo mene, već i šire susjedstvo upoznavao s "novim" trendovima u dizajnu, urbanizmu i arhitekturi. Štoviše, dao si je truda našu dnevnu sobu pretvoriti u mali Bauhause. No, vratimo se toj glasovitoj Mondrianovoj slici, pogledajmo je još jednom, pa još jednom. Što se tu išta više može reći?

- Čitamo u najavi da u prvi plan izložbe "Veruda Boogie -Woogie" postavljate sam proces nastajanja umjetničkog djela, kao i prenošenje priče. Pojasnite nam malo više koncept izložbe?

- Da, kako je to lijepo zapazila kustosica izložbe Ketrin Milićević-Mijošek, ova izložba donosi radove koji nisu toliko plod intencionalnosti koliko posljedica, materijalni trag same procesualnosti. Ako bih to htio pojasniti, onda bih rekao da me u stvaranju nije toliko motivirao čin ostvarivanja i finaliziranja djela, koliko sam proces stvaranja. Već me duže vrijeme privlače prostorne instalacije, za razliku od slikarstva koje je tek donekle fizički čin, one da bi se ostvarile traže potpuniju tjelesnu aktivnost i prisutnost. Stvaranje djela u prostoru od vas zahtijeva permanentno kretanje i naposljetku to je sličnije plesu ili performansu (ali bez publike naravno), nego ičem drugom. Rezultat kretanja je djelo. Isto tako, procesualnost je vidljiva i na mojoj usredotočenosti na bilježenje vlastitog svakodnevnog kretanja, na njegovo mapiranje i olovkom i kamerom. Radove koje sam tako stvarao, nisam uspijevao dovršiti sve dok ih nisam doveo u muzejski prostor i tu ih dovršavao u novim uvjetima i okolnostima. Time je između ostalog, što me raduje, omogućena doza nepredvidljivosti i spontanosti te uža veza s konkretnim prostorom. Djela koja izlažem mahom su učinjena od netrajnih materijala (vinske kartonske ambalaže ili plastične kašete, primjerice s verudeškog merkata) i ubrzo će nestati ili promijeniti formu. Nothing lasts forever.

Tko je Robert Pauletta

Robert Pauletta (Premantura, 1961.) srednju je umjetničku školu pod voditeljstvom Ivana Obrovca završio u Puli, a slikarstvo diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1985. godine, u klasi prof. Ferdinanda Kulmera. Od 1983. do 1985. surađivao je u atelijeru Ede Murtića, da bi 1987. bio jedan od osnivača HDLU Pule, kasnije HDLU Istre.

Dvanaest godina, od 1991. do 2003. radio je kao profesor u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli i jedan je od osnivača te škole. Od 2003. do 2009. radio je kao voditelj u novoosnovanom MMC Luka, gdje je priredio niz izložbi, predavanja i drugih kulturnih zbivanja. U izdanju HDLU-a Istre 2007. izašla je monografija o umjetnikovom radu. Godine 2013. osnovao je Umjetničku organizaciju Robot te u Puli s kolegama Bojanom Šumonjom i Teom Bičić pokrenuo je rad Galerije Poola. Od 2017. posvetio se isključivo profesionalnom umjetničkom radu.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini