Nakon jednogodišnje odgode, prvi postpandemijski, željno očekivani Bijenale umjetnosti u Veneciji otvoren je 23. travnja i može se pogledati sve do 27. studenog ove godine. Više od 200 izložbenih postava i više tisuća izloženih radova raspoređenih između središnje izložbe, nacionalnih paviljona kao i paralelnih izložbi privuklo je ogroman broj ljudi u Veneciju i ponovno stvorilo dugačke redove. Centralni događaj, 59. Međunarodnu izložbu umjetnosti pod nazivom "Milk of dreams" osmislila je umjetnička ravnateljica, talijanska kustosica Cecilia Alemani.

Zlatni lav za životno djelo

- Kao prva Talijanka na ovoj poziciji, namjeravam dati glas umjetnicima za stvaranje jedinstvenih projekata koji odražavaju njihove vizije i naše društvo, izjavila je Alemani i odabrala 213 umjetnica i umjetnika koji sudjeluju s 1.433 djela. Naziv međunarodne izložbe izveden je prema istoimenoj fantastičnoj knjizi meksičke nadrealističke slikarice Leonore Carrington, jedne od mnogih žena čije karijere ovaj Bijenale stavlja u prvi plan.

Prema objašnjenju kustosice, Carrington je opisivala magični svijet u kojem se život konstantno preobražava kroz prizmu imaginacije, svijet gdje se svatko može promijeniti i postati nešto ili netko drugi. Prvi put u povijesti Bijenala premoćnu većinu imaju žene i rodno neutralne ili nebinarne osobe i to u omjeru devet od deset, a rezultat je Biennale koji u središte pozornosti stavlja umjetnice koje su dugo bile zanemarene unatoč plodnim karijerama.

Može se reći da poetika, ekologija i feminizam primarno pokreću Alemani prilikom istraživanja tri glavna tematska područja središnje izložbe: reprezentaciju tijela i njegove metamorfoze, odnos između pojedinca i tehnologije te vezu između korporalnosti i Zemlje. Još neki ključni elementi mogu se pronaći u njenim riječima: "Razmišljala sam o tome kakvu bi ulogu međunarodna izložba umjetnosti trebala imati u ovom povijesnom trenutku, a najjednostavniji i najiskreniji odgovor koji sam mogla pronaći je da sažima sve ono što nam je jako nedostajalo posljednje dvije godine: sloboda susreta s ljudima iz cijelog svijeta, mogućnost putovanja, radost zajedničkog druženja, praksa različitosti i prevođenja, razumijevanja i zajedništva."

Prvi dio međunarodne izložbe postavljen u središnjem paviljonu na Giardinima, otvara se hiperrealističnom skulpturom slona u prirodnoj veličini, radom njemačke kiparice Katharine Fritsch, koja je dobila Zlatnog lava za životno djelo ove godine. Skulptura "Elephant" poprima primjese bajki o veličini, intelektu, zarobljeništvu i matrijarhalnim društvima, što predstavlja jezgru slonovskih obiteljskih struktura. A čileanska slikarica Cecilia Vicuña, također dobitnica bijenalne nagrade za životno djelo, predstavljena je nizom svojih fantastičnih slika i instalacijom "NAUfraga", sastavljenom od konopa i krhotina pronađenih oko Venecije. Naziv je preuzet iz latinskih riječi Navis (brod) i Frangere (slomiti se) i sugerira eksploataciju Zemlje.

Žensko iskustvo

Cijeli odjeljak centralnog paviljona posvećen je djelu Paule Rego i predstavlja malu retrospektivu njezinih radova. Pozivajući se na portugalske bajke i uz autobiografske reference, snažne scene govore nam o ljudskim odnosima i ženskom iskustvu u svijetu punom sukoba i ugnjetavanja. Dosta radova u fokusu ima tijelo, ali su česti i drugi elementi povezani s feminilnim, kao raznoliki floralni motivi ili radovi izrađeni od tekstila i tkanja, poput ogromne tapiserije "Bonteheuwel/Epping" Igshaan Adams iz Južne Afrike, inspirirane geometrijskim uzorcima linoleumskih podova, istkane od konopa, perli, žice, komada tkanine i drugog lokalno nađenog materijala.

Drugi dio središnje izložbe postavljen u Arsenalu počinje velikom brončanom skulpturom američke umjetnice Simone Leigh pod nazivom "Brick House", koja je dobila Zlatnog lava za najbolji rad središnje izložbe. Skoro pet metara visoko monumentalno brončano poprsje crnkinje čija suknja podsjeća na neku kuću, predstavlja nova shvaćanja kulturnih i društvenih temelja u prostoru i način na koji se korištenim materijalom može ostvariti nova percepcija i mogućnost oblikovanja formi. Srebrni lav za najboljeg mladog umjetnika dodijeljen je Aliju Cherriju iz Libanona za interdisciplinaran i višeslojan video rad kao meditaciju o vodi, zemlji i zvijezdama. Pored videa postavljene su figure od blata pod nazivom "Titani", bazirane na asirskom Lamassu i drugim drevnim božanstvima čija je reimaginacija omogućila fascinantnu konverzaciju o tome kako razumjeti prošlost i konstruirati budućnost iz njenih dijelova.

Slavna američka umjetnica Barbara Kruger predstavljena je velikom, retorički i vizualno snažnom, subverzivnom instalacijom u skladu s njenim umjetničkim pristupom. Tu se nalaze i viseće žičane skulpture američke umjetnice Ruth Asawe, koje podsjećaju gledatelje na ravnotežu između objekta i života koji ga stvara. Cecilia Alemani pozvala je na središnju izložbu i Doru Budor, umjetnicu rođenu u Zagrebu, koja živi i radi u New Yorku. Arhitektica po obrazovanju, predstavlja se rezonirajućim skulpturama pod nazivom "Autophones", izrađenima od drva s posebnim akustičkim svojstvima, u suradnji s jednom radionicom glazbenih instrumenata.

Estetski rafiniranu instalaciju "Terrarium" od prozirne tkanine koja vijuga oko staklenih modernističkih spremnika za pijesak koji se koristi za hidrauličko frakturiranje nafte iz škriljevca, predstavila je Kapwani Kiwanga iz Kanade. Pijesak zamišlja kao politički materijal: štetan nusproizvod naftne industrije i podsjetnik na naš sve sušniji planet. Izložba u Arsenalu završava zemljanom instalacijom, prikladno nazvanom "To See the Earth Before the End of the World", ograđenim vrtom Precious Okoyomon, umjetnice iz Velike Britanije. Predstavlja uzgoj šećerne trske u Nigeriji i stanovništvo porobljeno radi kolonijalne eksploatacije, a figure žena napravljene su od istog materijala s kojim žive i rade.

Fontana iscrpljenosti

Što se tiče nacionalnih paviljona, ima ih 80, a Kamerun, Namibija, Nepal, Oman i Uganda sudjeluju na Bijenalu prvi put. Zbog aktualne ratne situacije velik publicitet dobio je paviljon Ukrajine koji zapravo predstavlja instalacija Pavla Makova pod nazivom "Fontana iscrpljenosti". Sastoji se od 78 bakrenih lijevaka kroz koje voda, cureći postupno, usporava do kapljica na dnu, a cijelo djelo prožima duboka i melankolična ljepota. Makov kaže da ova "metafora iscrpljenosti" služi i u kontekstu ruske invazije na Ukrajinu i dodaje: "Ne, nismo spremni za susret s ruskim umjetnicima. Sve dok traje ovaj rat, jedini moguć dijalog s Rusima je onaj na frontu. Kad njihove trupe napuste našu zemlju i kad ratni zločini budu kažnjeni, onda ćemo, možda, moći opet razgovarati."

S tim je povezana i popratna izložba "This is Ukraine: Defending Freedom", koja prikazuje djelovanje suvremenih ukrajinskih umjetnika, istovremeno kontekstualizirajući ukrajinsku povijest i kulturu. U prizemlju građevine postavljene su velike slike Lesije Khomenko, a naslov serije je "Max Is in the Army". U ovoj seriji Khomenko pokazuje civile koji su otišli u vojsku, a Max, također umjetnik, njezin je suprug. Na katu ove nekadašnje crkve postavljena su djela velikih međunarodnih umjetnika koji podupiru Ukrajinu, poput Damiena Hirsta, koji je sliku "Sky over Corn Field" napravio kao reakciju na rusku agresiju. Tu je i video s performansom Marine Abramović "Računajte na nas" iz 2003., nastao kao reakcija na ratove u našem prostoru, kao i diptih Takashi Murakamija "Rat i Mir" koje pokazuje cijenu rata, ali i nadu za budućnost.

Hrvatsku ove godine predstavlja Tomo Savić-Gecan, umjetnik koji živi i radi u Amsterdamu, s projektom "Bez naziva" koji se, prema riječima kustosice Elene Filipović, bavi "jednim od najaktualnijih pitanja današnjice, ulogom i pozicijom čovjeka u današnjem vremenu kojim dominiraju digitalne tehnologije radikalno mijenjajući odnose čovjeka i stroja, ali i pozicije pojedinca unutar društva". Umjetna inteligencija programirana je za prepoznavanje i svrstavanje dnevno medijskih tema te stvara skup uputa za grupu performera kojima se određuje početak, trajanje, točna lokacija i koreografski detalji. Pa tko želi pogledati, prije nego ode u Veneciju treba provjeriti na FB stranici hrvatskog paviljona raspored performansa za taj dan.

Dugi je red ispred paviljona Velike Britanije za izložbu "Feeling Her Way" koju je pripremila Sonia Boyce, prva crnkinja koja predstavlja Britaniju. Njezin rad, koji je dobio Zlatnog lava za najbolji paviljon, opisuje se kao kolaborativna, zanosna ženska polifonija s pet pjevačica, među ostalim Tanitom Tikaram i Jacqui Dankworth, koje izvode glazbene improvizacije. Izložba se sastoji od teseliranih tapeta, zlatnih geometrijskih struktura i video projekcija u čiji prostor uranjaju zvuci crnih britanskih pjevačica, utjelovljujući osjećaj slobode, moći i ranjivosti.

Minimalistički paviljoni

Žiri je dodijelio posebno priznanje francuskom paviljonu koji je Zineb Sedira, umjetnica porijeklom iz Alžira, transformirala u filmski studio, brišući granice između fikcije i stvarnosti, između osobnog i kolektivnog sjećanja, nalazeći inspiraciju u brojnim filmskim žanrovima. Ulaskom na izložbu "Dreams Have No Titles" dolazite ravno pred zavodljivu izvedbu: jedan par pjevuši uz harmoniku u pariškom baru koji izgleda kao set iz nekog filma. A to doista i jest, zajedno s ostalim setovima oko njega - dnevnim boravcima iz Alžira 50-ih, Pariza 60-ih i Londona 80-ih. Ova filmska instalacija predstavlja svjedočanstvo o kulturnom partnerstvu iskovanom između dviju strana Mediterana i odaje počast filmskoj umjetnosti.

Uganda koju je predstavljalo dvoje umjetnika, Acaye Kerunen i Collin Sekajugo s izložbom "Radiance - They Dream in Time", dobila je također priznanje žirija za viziju, ambiciju i predanost umjetničkom radu u svojoj zemlji. U svom izboru skulpturalnih materijala, poput rafije obložene korom, ilustrira se održivost kao praksa, a ne samo politika ili koncept. Etnološki pristup vidljiv je i u nordijskom paviljonu na Giardinima kojim zajednički upravljaju Finska, Švedska i Norveška, a koji je ove godine preimenovan u Sámi paviljon, u čast jedinog domorodačkog naroda Europe. Predstavljena su djela koja aludiraju na potlačenost Sámi naroda pod nordijskim kolonijalizmom, a to nasilje je suprotstavljeno duboko ukorijenjenim vjerovanjem u snagu otpora.

Sličan pristup slijedi i poljski paviljon s izložbom "Re-enchanting the World", gdje je romska umjetnica Małgorzata Mirga-Tas postavila ogroman friz koji se proteže cijelim prostorom, što je zahtijevalo veliku tehničku spretnost i estetsku senzibilnost kako bi se komadićima tkanina prenijele sve impresije, od nježno padajućeg lišća do duboke tuge. Ovaj projekt inspiriran je slikama iz renesansne palače Schifanoia u Ferrari, čime europsku ikonosferu i povijest umjetnosti proširuje prikazima romske kulture, često zanemarene. Simboli palače, uključujući horoskopske znakove, dekanski sustav, vremenske cikluse i migraciju slika kroz vrijeme i kontinente, predstavljaju vizualne i ideološki referentne točke, koje umjetnica upisuje u poljsko-romski identitet i narodno povijesno iskustvo, gradeći afirmativnu ikonografiju najveće europske manjine.

Neki paviljoni, za razliku od opisanih, bili su prilično minimalistički pa je tako paviljon Rusije ove godine zatvoren, jer su kustosi i umjetnici u znak protesta zbog rata u Ukrajini odbili sudjelovati na Bijenalu. S druge strane, njemački paviljon je prazan i raskopan poput nekog arheološkog nalazišta. Maria Eichhorn se u svom projektu usredotočuje na povijest paviljona i njegovu arhitektonsku transformaciju. Jer paviljon sagrađen 1909. redizajniran je 1938. kako bi odražavao tadašnju fašističku estetiku, a unatoč poslijeratnim preinakama, zgrada još uvijek utjelovljuje formalni jezik fašizma. Još jedan paviljon nema vidljivih eksponata. Naime, zgrada španjolskog paviljona čini se blago pomaknuta u odnosu na susjedne, a Ignasio Aballí nastoji riješiti ovaj problem novim unutarnjim zidovima izgrađenim pod kutom od 10 stupnjeva na postojeće, taman koliko je potrebno da se zgrada uskladi. Intervencija narušava prostorno pamćenje i mijenja izložbeni prostor, a neka pitanja su zašto ga uopće usklađivati i koje promjene podrazumijeva ova korekcija? Kakogod, igra svjetla i sjena u praznom paviljonu izgleda sasvim dovoljna da ostavi dojam.

Radost života

U paviljonu Slovenije ove se godine predstavlja jedan od njihovih najpoznatijih slikara Marko Jakše, kojeg se možemo sjetiti po suradnji s pulskim slikarom Bojanom Šumonjom. Izložba "Without a Master" predstavlja slike nastale u različitim periodima Jakšinog rada koji je svojim prepoznatljivim figurativnim i pejzažnim motivima stvorio tajanstven umjetnički svemir ispreplićući oniričko i stvarno, lirsko i narativno, arhaično i moderno. Jakšino slikarstvo prikazuje paradoksalne entitete koji se odnose na simbole i relikvije potonulih civilizacija, duhovnosti, religija, mitologija i umjetničkog naslijeđa. A njegov odgovor na bijenalna pitanja pokriva širok raspon alegorija koje odražavaju zanosnu dramu ljudskih strasti i čežnje - kako kaže naslov izložbe - tajanstvene igre bez gospodara.

Izložbom "The Nature of the Game" u belgijskom paviljonu Francis Alÿs predstavlja igru kao nešto prirodno, nešto što otkrivamo i učimo instinktivno u djetinjstvu i kao suštinsku ljudsku potrebu. Alÿs prikazuje seriju kratkih filmova o djeci koja se igraju u javnim prostorima. Snimajući bez uplitanja u njihove igre, Alÿs otkriva skrivena pravila, genijalnu interakciju djece, njihovo duboko suučesništvo te raspoloženje puno nade i radosti. Zvuk i slika različitih filmova međusobno se prepliću, fragmenti tvore cjelinu, dok alegorije prevode složenost ponekad grube stvarnosti. Dječje igre ponekad ne koriste ništa više od neke stare gume ili kamenčića i rupa u pijesku. I sve to, sva ta radosna improvizacija, igra se u ruševinama siromaštva i rata diljem svijeta.

Radost života predstavlja i Nizozemska impresivnom video instalacijom "When the body says Yes", rodno ne-binarne umjetnice/ka Melanie Bonajo. Pri ulasku u prostor koji je prekriven mekanim i zaobljenim ležajevima u pastelnim tonovima, morate izuti obuću te odabrati mjesto gdje ćete leći i uroniti u projekciju, a na velikom platnu vrti se film na kojem, petnaestak rodno neutralnih ili ne-binarnih osoba, često u toplesu ili gole, sudjeluje u slobodnim radionicama o dodiru i pristanku. Ljudska tijela svih oblika i veličina, dodiruju se, uvijaju jedna oko drugih i osjećaju jedna drugo, a glasovi sudionika objašnjavaju svoj odnos prema različitim vrstama intimnosti, od zagrljaja iz djetinjstva do seksualnih odnosa. Za Bonajo sporazumni dodir može biti moćan lijek za modernu epidemiju usamljenosti, a ovo djelo istražuje pitanje suglasnosti i predlaže nove načine ostvarivanja fizičkih odnosa, gdje intimnost i dodir nisu samo uvod u seks, već su sami po sebi vrijedni. Kako kaže jedna sudionica, "svijet s više dodira bio bi miroljubiviji jer bi ljudi više komunicirali jedni s drugima, a to je put razumijevanja."

Ulaznica 25 eura

Velik broj prikazanih izložbi i umjetničkih djela u Veneciji vas doslovno preplavljuje, a vremenska ograničenost, osim fizičkog zamora, stvara i popriličnu mentalnu zasićenost. Naravno, iako se organizatorima Bijenala opterećenje publike može činiti manje bitnim, bitno je spomenuti strukturalne brige Venecije ugrožene dizanjem razine mora, ali i neodrživim gužvama koje stvaraju posjetitelji dok se istovremeno grad i njegove kulturalne institucije u velikoj mjeri financiraju i održavaju kapitalom koje te gužve donose. To je težak odnos, a plaćanje ulaza je jedan od načina da se zaustavi gužva, tako da će, prema najavama, uskoro jednodnevni turisti plaćati posjet Veneciji. Ipak, to vas ne bi trebalo odvratiti od posjeta ovom vrijednom i jedinstvenom umjetničkom događanju koje je nama tako blizu i sve to uz ulaznicu za Bijenale od prihvatljivih 25 eura.

Povezane vijesti

• Alija i Medina Rešić izlažu u studiju Poola na Verudeli
• "Umjetnik na odmoru 2015." i "Gorgona" u Zagrebu
• Tea Bičić izlaže u galeriji "Poola Gallery"