Anja Mirić večeras se predstavlja izložbom "Odrazi duše" u Galeriji La Musa

Anja Mirić predstavlja se večeras s početkom u 20 sati u vodnjanskoj Galeriji La Musa izložbom ilustracija naslovljenom "Odrazi duše", što je bio i povod za razgovor s njom.

Poziv publici

Mirić je autorica ilustracije slikovnice "Cvrčak povjesničar i mrav Jasko" (Alfa, 2024.), čiji je autor Ante Marić, tu je autorska slikovnica "Avanture mladog gospodina Lisca" (Studio Moderna, 2025.) te slikovnica "Zemlja Majska", (Studio Moderna, 2026.), čiji tekst potpisuje Jelena Gligora, a ilustracije Anja Mirić.

(Osobna arhiva)

Večeras se otvara Vaša izložba u Vodnjanu. Što će iz Vašeg opusa moći pogledati publika?

- Ovom izložbom cilj mi je bio prikazati svoj unutarnji svijet - svijet koji je bogat emocijama, iskustvom i znatiželjom. Ilustracije koje predstavljam zapravo su svojevrsni tragovi mojih unutarnjih putovanja i meditacija kroz koje se povezujem sa sobom. U ilustracijama sam na simboličan način prikazala svoje vizije i odraze vlastite duše, zato u mojim radovima često postoje simboli, snoviti prizori i magični svjetovi. Prisutne su nježne, suptilne energije, a žena je jedan od središnjih motiva. Ona je povezana s prirodom, ali priroda pritom nije samo pozadina ili dekoracija, već je neodvojivi dio nje. Žena i priroda su gotovo jedno -međusobno se prožimaju i nadopunjuju. Zato ovu izložbu ne doživljavam samo kao predstavljanje svojih radova, nego kao poziv publici da uđe u jedan intiman prostor za vlastito iskustvo i doživljaj. Radovi počinju živjeti svoj vlastiti život jednom kada dođu u javni prostor i svatko u njima može pronaći neki svoj simbol, osjećaj ili priču.

Bavite se ilustracijom slikovnica, ali i pišete bajke. Kako se kod Vas povezuju riječ i slika?

- Kod mene se riječ i slika zapravo nikada nisu potpuno odvojile. Ponekad prvo vidim prizor, a onda pronalazim riječi koje ga mogu pratiti. Ponekad se pojavi rečenica, neka emocija ili lik i odmah ga počnem zamišljati. Ilustracija i pisanje se međusobno nadopunjuju i stvaraju zajednički vizualni jezik. Bajke su mi posebno bliske jer imaju sposobnost govoriti o dubokim stvarima bez potrebe da ih objašnjavaju. U njima se možemo izgubiti u šumi, susresti magično biće, razgovarati sa životinjom ili krenuti na putovanje, a zapravo cijelo vrijeme govorimo o sebi i o našim odnosima. To mi je čarolija bajke - ona nas može odvesti vrlo daleko, a onda nas nekako vrati točno tamo gdje trebamo biti - približi nas više samima sebi. I zato volim slikovnice. One su mjesto na kojem riječ i slika mogu zajedno stvoriti nešto treće - one su portal u drugi svijet iz kojeg možemo puno naučiti i rasti.

(Osobna arhiva)

Kako je započela ljubav prema ilustriranju knjiga?

- Imam osjećaj da je oduvijek bila tu. Kao dijete sam puno crtala i imala potrebu izmišljati svjetove, likove i priče. Ljudi mi cijeli život govore da živim u svom svijetu. A sada taj svijet prikazujem i na van. Knjige su mi uvijek bile posebno mjesto, obožavam čitati jer mi knjige otvaraju vrata prema nečemu nesvakidašnjem - čarobnom i magičnom vizualnom svijetu. Iz ljubavi prema umjetnosti studirala sam povijest umjetnosti, a važan dio mog umjetničkog puta bilo je i obrazovanje u području osobnog razvoja - praktičarka sam Ekspresivne art terapije (kod dr. Avi Goren Bara) te istražujem Metodu fraktalnog crteža. Ta su mi iskustva donijela dublje razumijevanje unutarnjih procesa, emocija i načina na koji se ono što nosimo u sebi može izraziti kroz tijelo, pokret, boju, zvuk i simbol. Taj se dublji psihološki sloj danas vidi u mojim radovima, jer me ne zanima samo ono što je oku vidljivo, nego i ono što se događa ispod površine. Poseban mi je trenutak bio kada sam počela stvarati vlastite slikovnice. Kod tuđeg teksta ulazim u već postojeći svijet kojeg potom promatram svojim očima i nalazim zajednički jezik za pisca i ilustratora, dok kada pišem i ilustriram vlastitu priču, imam privilegiju taj svijet graditi od samog početka. Tako je nastao i mladi gospodin Lisac, lik koji mi je posebno drag. Kroz njega sam mogla istovremeno istraživati ono što me oduvijek zanima - putovanje, znatiželju, susrete i potragu za vlastitim mjestom u svijetu. Lik Lisca inspiriran je mojim životnim iskustvom i preseljenjem iz velikog grada Zagreba u malo mjesto u prirodi u Istri. Kroz njega opisala sam vlastito traganje za svojim mjestom u društvu, načinom djelovanja i traženjem smisla. On uči o sebi kroz prijatelje i razne avanture u koje se upušta te prenosi poruku o jednostavnom načinu života u prirodi, miru i povezanosti.

(Osobna arhiva)

Način povezivanja

Vodite i storytelling radionice. Što Vas je privuklo radu s pričom uživo i radu s djecom?

- Priče su mi oduvijek bile način povezivanja s ljudima. A storytelling je možda najstariji oblik tog povezivanja koji stvara novi prostor između ljudi. Na radionicama mi je posebno lijepo promatrati djecu jer ona još uvijek vrlo lako ulaze u taj prostor mašte. Njima nije problem povjerovati da lisac može imati velike životne dvojbe, da drvo može nešto znati ili da se u običnoj kući krije tajni prolaz. Na svojim radionicama stvaram siguran prostor da djeca mogu biti slobodna izraziti se. Zanima me potaknuti nekoga da shvati da i sam može stvarati. Jer svi mi imamo svoju priču, samo smo ponekad prestali slušati naš unutarnji glas.

Odnedavno ste i stanovnica Istre, gdje živite praktički usred prirode koja Vas nadahnjuje. Koliko je taj novi život utjecao na Vaš rad?

- Preseljenje u Istru za mene nije bilo samo preseljenje iz jednog mjesta u drugo, bio je to i svojevrstan prijelaz u drugačiji ritam života koji mi više odgovara i u mjesto gdje se bolje osjećam. Sada živim usred prirode i prvi put imam osjećaj da je priroda zaista dio mog svakodnevnog života, a ne nešto čemu odlazim u posjet. Priroda i more predstavljaju važan aspekt mog života. Ujutro mogu izaći van i vidjeti nešto što jučer nije bilo tamo – novi cvijet, trag životinje, drugačije svjetlo na lišću stabala, budim se uz pjev ptica i cvrčaka. Počela sam primjećivati stvari koje bih prije vjerojatno samo prošla. A upravo su ti mali, gotovo neprimjetni trenuci ono što me najviše inspirira. Priroda mi je postala svojevrsna bilježnica. Pamtim oblike, boje, pokrete, zvukove. Nekad fotografiram, nekad nacrtam, a nekad samo zapamtim. I onda se nešto od toga, možda tek mjesecima kasnije, pojavi u nekom crtežu ili priči. Zanimljivo mi je i to da otkako živim ovdje, imam osjećaj da ne moram toliko "tražiti" inspiraciju. Ona je oko mene cijelo vrijeme. Samo treba stati i uočiti sve što je već oko nas. I možda je to ono što mi je Istra zasad najviše dala - vrijeme i prostor da gledam, a kada dovoljno dugo gledam počnem primjećivati da je stvarnost sama po sebi puna malih bajki.

Povezane vijesti

• HDD: Izložba "Hamper: 10 priča o oblikovanju knjiga"
• DAVID MALJKOVIĆ: VIŠE ĆEMO ENERGIJE I NOVCA POTROŠITI NA VEZANJU KRAVATE OKO PULSKE ARENE nego na nekog suvremenog autora/icu koji ima izložbu u nekom poznatom muzeju u svijetu!
• Stanari oblikuju prostor i donose jedinstven pečat: Marko Krnjajić otvorio je ovogodišnju izložbenu sezonu u Vodnjanu