PIETA - Michelangelovo trajno nadahnuće

Grandiozan postav u nesvakidašnjem ambijentu (Snimila Renata Šamo)

Počela je Korizma koja se tradicionalno smatra vremenom približavanja Gospodinu sa stanovitim vrhuncem u Velikome tjednu kada se kršćani prisjećaju Muke s posebnim pijetetom. A upravo riječ "pijetet" prizvala je u sjećanje nedavnu izložbu.

Pietà je talijanska riječ, potječe od latinske pietas, a znači sućut, samilost i milosrđe. U kršćanskoj ikonografiji predstavlja motiv sa sjedećim likom Majke Božje koja u krilu drži mrtvo Isusovo tijelo nakon skidanja s Križa, pa se pietà u nas tumači kao oplakivanje Krista. U zapadnoj kršćanskoj umjetnosti ovaj se motiv počeo javljati početkom XIV. stoljeća u dolini Rajne, potom se proširio njemačkim, češkim, francuskim i prialpskim predjelima, a trajao je do XVI. stoljeća. Položaj Isusova tijela mijenjao se s vremenom. Ipak, taj motiv najčešće povezujemo s velikim majstorom talijanske renesansne umjetnosti Michelangelom (di Ludovicom) Buonarrotijem (1475. - 1564.).

U dobi od 24 godine

Svestrani stvaratelj - kipar, slikar, arhitekt, inovator, graditelj i pjesnik - ostavio je neizbrisiv trag u razvoju umjetnosti na Zapadu, a već su ga za života smatrali najvećim umjetnikom. Prvi je zapadni umjetnik čija je biografija objavljena još za njegova života, točnije dvije biografije. Prva se odnosi na poglavlje u utjecajnom djelu Giorgia Vasarija o životu slavnih slikara, kipara i arhitekata iz 1550. u kojemu autor Michelangelovo djelo opisuje kao vrhunac savršenstva u umjetnosti jer uvelike nadmašuje umjetnička postignuća prethodnika, a druga je nastala tri godine poslije iz pera umjetnikova asistenta Ascanija Condivija za koju se pretpostavlja da je proizišla iz Michelangelovih vlastitih komentara. Njegovo je cjelokupno djelo bogato dokumentirano u usporedbi s onim suvremenika ili prethodnika, o čemu svjedoče brojna sačuvana sjećanja, pisma, crteži i pjesme. U nas je 2020. objavljen bogato ilustriran prijevod njegove biografije s talijanskoga jezika koju je pripremila skupina autora.

Premda je Michelangelo iza sebe ostavio nevjerojatan opus, upisavši se zlatnim slovima u povijest umjetnosti, stručnjaci nerijetko tvrde da je upravo Pietà njegovo jedinstveno remek-djelo. No, prije svega treba znati da je autor ovu skulpturu dovršio u dobi od 24 godine, u vrijeme značajne graditeljske obnove Rima, kada je stolovao papa Julije II, a zahvaljujući dugome životnom vijeku umjetnik je imao prigoda uvjeriti se koliko su joj se ljudi iskreno divili.

Naručio ju je francuski kardinal Jean Bilhères de Lagraulas, najvjerojatnije za svoj nadgrobni spomenik u vatikanskoj Kapeli francuskih kraljeva, a isklesana je iz jednoga bloka čuvenoga mramora iz Carrare, što ga je Michelangelo osobno odabrao u kamenolomu. Dovršena nakon dvije godine rada, 1499., njegovo je jedino potpisano djelo.

Suptilno i nježno prikazuje mladu i predivnu Madonu kako drži Isusovo tijelo u jednome od najtragičnijih trenutaka u njegovu (i njezinu) životu, pa su umjetniku nerijetko spočitavali Bogorodičinu mladost, na što im je on odgovarao da žene neokaljana tijela i čista srca nikada ne stare te da je njihova ljepota neprolazna. Navodno ga je podsjećala na majku koja je umrla kada je imao pet godina pa je često posjećivao kapelicu gdje je Pietà bila izložena. Piramidalna oblika, Djevičino je tijelo uvećano da bi joj u krilo stao odrasli muškarac tako da proporcije nisu simetrične ni prirodne.

Na Svjetskoj izložbi u New Yorku

Elegantni nabori odjeće dodatno ističu Michelangelovu virtuoznu umješnost oblikovanja mramora. Jedan australski geolog mađarskoga podrijetla 21. svibnja 1972. ozbiljno je oštetio skulpturu udarcima čekićem, a u očitu je rastrojstvu vikao da je on Isus Krist, uskrsnuo od mrtvih. Taj vandalski čin, međutim, nije okarakteriziran kao krivično djelo, nego su napadača proglasili društveno opasnim pa su ga na dvije godine smjestili u specijalnu bolnicu, a nakon otpusta deportiran je u Australiju gdje je umro 2012.

Obnova oštećene skulpture bila je predmetom ozbiljne rasprave (ostaviti je u stanju u kakvu je bila nakon napada ili mijenjati original tijekom obnove), koja je trajala gotovo deset mjeseci, nakon čega je temeljito restaurirana i zaštićena neprobojnim staklom, a danas se nalazi desno od ulaza u Baziliku sv. Petra. Samo je jednom napustila Italiju da bi 1964. bila prikazana na Svjetskoj izložbi u New Yorku, gdje su posjetitelji satima strpljivo čekali u redu da joj se približe i posebice vide umjetnikov potpis na njoj.

Pietà je očito bila Michelangelovo trajno nadahnuće jer je naknadno isklesao još dvije skulpture. Prva, poznata kao firentinska, nastajala je tijekom gotovo desetljeća kada je umjetnik bio već starac, prikazujući Nikodema, Mariju Magdalenu i Djevicu Mariju kako primaju tijelo Kristovo netom skinuto s Križa, a pretpostavlja se da ju je umjetnik namijenio za postavljanje na vlastitom grobu. Druga, milanska, njegovo je posljednje djelo, na kojemu je radio već prilično onemoćao, do pred samu smrt.

Do 8. siječnja ove godine sve tri skulpture, jedna pored druge, bile su izložene u velebnoj Sali karijatida u milanskoj Kraljevskoj palači i pružale su jedinstven uvid u razvoj teme oplakivanja Krista u rasponu od 60 godina, svjedočeći ne samo o evoluciji umjetnikove stilske nego i duhovne zrelosti. Promatrajući ih, pratimo umjetnika od mladosti, kada je jedini put uklesao svoje ime na traci, preko Marijina poprsja, do starosti kada se osobno identificirao s Nikodemom te mu čak posudio vlastiti lik. U nekim se izvorima navodi da je Michelangelo prije smrti redovito meditirao nad Pasijom.

Treba svakako reći da su izloženi primjerci odljevi iz XIX. i XX. stoljeća, a ne izvorna djela. Izložbena koncepcija vrlo je dojmljiva. Sa stropa su visjela dugačka bijela platna, iza svake skulpture, svjedočeći snažnoj estetskoj vrijednosti i religijskome osjećaju što ga je umjetnik u različitim životnim fazama pripisivao tome motivu. Na stražnjemu su se zidu prikazivali kraći video uradci s prikazom restauracija, instalacija i prijenosa izložaka, prikupljeni iz talijanskih arhiva i knjižnica.

Snažne bezvremene poruke

U prilično velikome prostoru, razmaknuti jedni od drugih, ali čineći skladnu cjelinu, eksponati su se polako otkrivali posjetiteljima u vrlo dramatičnoj igri svjetla i sjene, popraćenoj prigodnom glazbom. U trenutku kada je toj postupnoj interakciji došao kraj, posjetitelji, uključujući i mene, jednostavno su uzdahnuli uživajući u onome što vide, donekle nesigurni odgovoriti na pitanje što ih se najviše dojmilo - predivna bjelina mramora pod snažnim osvjetljenjem, maestralna izvedba svakoga detalja ili pak grandioznost postava u nesvakidašnjemu ambijentu. Bio je to doista prizor za pamćenje!

Bez obzira gajite li vjerske osjećaje ili ne, opisani ćete motiv vjerojatno protumačiti kao neprolaznu posvetu univerzalnoj ljubavi, patnji i boli, čija sugestivnost posebice dolazi do izražaja u ovo naše doba tragičnih pandemijskih gubitaka, ratnih krvoprolića u Ukrajini, nastradalih u potresu ili izmučenih glađu, beznađa migranata koji u potrazi za boljim životom skončavaju na nedostižnim obalama Mediterana, zaboravljeni od svih, čini se. Snažne su i bezvremene poruke što nam ih šalje Pietà.