EUROPA POSLIJE KIŠE MAXA ERNSTA
Prva talijanska retrospektiva velikog njemačko-francusko-američkog umjetnika u Milanu do konca veljače
Jedna od odlučujućih prekretnica u njegovu životu obilježena je ozračjem neposredno prije i tijekom Drugoga svjetskog rata, jer je u rujnu 1939. uhićen i poslan u logor u Provansi kao "nepoželjni stranac" (ilegalno je ušao u Francusku 1922.), ali su ga nakon nekoliko tjedana oslobodili na intervenciju prijatelja među kojima je istaknuto mjesto pripadalo Éluardu s kojim je 1920-ih u pariškome predgrađu proveo neko vrijeme u tročlanome suživotu koji je još uključivao Éluardovu suprugu Galu, poslije znamenitu muzu i suprugu Salvadora Dalía
Plakat s izložbe / "Sunce i ptica u prostoru" (1952., ulje na tvrdoj ploči, u privatnoj kolekciji) / Vrativši se iz Prvoga svjetskog rata osnovao je u Kölnu dadaističku skupinu
Putujući u Milano prošloga prosinca radi posjeta prvoj talijanskoj retrospektivnoj izložbi Maxa Ernsta (1891. – 1976.) u Kraljevskoj palači naspram Duoma, čitala sam doista zanimljiv esej da bih skratila vrijeme (uvijek čitam dok putujem, a ovo je bio slučajan odabir iz kućne biblioteke u posljednjemu trenutku, prema kriterijima idealnima za "čitanje na putu", kao što su: manji broj stranica, krupnija slova, dobar prored i intrigirajuća tema). Riječ je, dakle, o nevelikoj knjizi "Što nakon Europe?" koju sam našla na posljednjemu pulskom Sajmu knjiga, a napisao ju je jedan od najistaknutijih javnih intelektualaca u današnjoj Europi, Ivan Krastev (tako barem piše na unutarnjoj strani omotnoga lista).
Već je naslov bio dovoljno provokativan da odmah izazove moju veliku znatiželju, prizivajući mi u misli ne samo krajnje neizvjesnu budućnost Europske unije, nego i mogućnost postojanja njezine budućnosti, premda se autor na nekoliko mjesta odlučno odbija izjasniti kao euroskeptik i pritom jasno demantira da je napisao još jednu od lamentacija nad Unijom. Umjesto toga tvrdi kako ga misaono zaokuplja nešto što će se vjerojatno dogoditi jednoga dana i analizira kako su naši sadašnji postupci bitno uvjetovani osobnim iskustvima proizašlima iz povijesne turbulencije.
Od ekspresionizma do nadrealizma
Možda za nas u Hrvatskoj i nije baš prigodno štivo u dane oduševljenja zbog slobodnijega prelaska granica (turisti, ah, turisti) i ulaska u zajedničku eurozonu (početna euforija, ako je igdje i postojala, osim u krugovima vladajućih i njima bliskih, sada je već prilično splasnula zbog (ne)opravdano povećanih cijena doslovce svega i svačega), ali mislim da se ipak može preporučiti za čitanje, tim više što ozbiljnija sumnja počinje mučiti gotovo svakoga europskog građanina zbog postupnoga uspona ultradesničarskih stranaka, korupcije europskih elita, previsokih egzistencijalnih troškova i sličnih razloga, o čemu mjesecima svjetski mediji redovito izvješćuju s najrazličitijih stajališta u potrazi za navodno pouzdanim odgovorom na pitanje o tome očekuje li nas neki novi globalni poredak sa svojim središtem moći (ponovno se vrtimo u krugu izazvani dvojbom Zapad ili Istok, čini se, ali je Istok sada znatno širi pojam, barem u onome pravom zemljopisnom smislu).
Budući da sam nekoliko tjedana prije Milana posjetila čuvenu Zbirku Peggy Guggenheim u Veneciji, također s nekim djelima Maxa Ernsta, sve mi se ovo učinilo gotovo nevjerojatnom podudarnošću, ali nazovimo to nekom vrstom intelektualne intuicije ili čak štreberskim utvrđivanjem gradiva!
No, vraćam se svestranomu autoru Maxu Ernstu koji je svojim djelima zadužio svijet umjetnosti, likovne i književne, pa ga smatraju jednim od najznačajnijih umjetnika XX. stoljeća. Ovaj rođenjem njemački slikar, grafičar, kipar, pjesnik, teoretičar umjetnosti i štošta drugo od 1911. godine izlagao je s ekspresionistima, a osam godina poslije - vrativši se iz Prvoga svjetskog rata tijekom kojega je sudjelovao u borbama na oba fronta - osnovao je u Kölnu dadaističku skupinu (dadaizam, nihilistički umjetnički pokret), što je značilo pravi kopernikanski obrat u njegovoj karijeri, potom je objavljivao razne proglase i manifeste te izrađivao prve kolaže.
Osim toga, stalno je eksperimentirao u novim tehnikama tako da je potpisivao kolaž-fotografije, oblikovao skulpture, radio kao scenograf i snimatelj filmova, ali je također ilustrirao knjige pjesnika Andréa Bretona, Paula Éluarda i Tristana Tzare, a i sam je intenzivnije pisao poeziju. U razdoblju od 1921. do 1924. godine u Parizu je bio član nadrealističkoga pokreta, štoviše, jedan od najistaknutijih predstavnika, ali je nakon 1949. godine počeo slikati s više poetičnosti.
"Nepoželjni stranac"
Jedna od odlučujućih prekretnica u njegovu životu obilježena je ozračjem neposredno prije i tijekom Drugoga svjetskog rata, jer je u rujnu 1939. godine uhićen i poslan u logor u Provansi kao "nepoželjni stranac" (ilegalno je ušao u Francusku 1922.), ali su ga nakon nekoliko tjedana oslobodili na intervenciju prijatelja među kojima je istaknuto mjesto pripadalo Éluardu s kojim je 1920-ih u pariškome predgrađu proveo neko vrijeme u tročlanome suživotu koji je još uključivao Éluardovu suprugu Galu, poslije znamenitu muzu i suprugu španjolskoga nadrealista Salvadora Dalía. Međutim, nakon što su Nijemci okupirali Francusku, Gestapo je ponovno uhitio Ernsta, ali se uspio izvući i pobjeći u Ameriku, u čemu je ključnu ulogu imala bogata američka nasljednica i velika zaštitnica umjetnika Peggy Guggenheim, koju je upoznao 1938. godine kada je odlučila otkupiti nekoliko njegovih radova i izložiti ih u svojemu novom muzeju u Londonu. S njom će provesti u braku četiri godine, od 1942. do 1946.
Družeći se s ostalim avangardnim umjetnicima koji su od rata pobjegli iz Europe u New York, kao što su Marcel Duchamp, Marc Chagall i Piet Mondrian, utjecao je sredinom prošloga stoljeća na razvoj američkoga apstraktnog ekspresionizma, među čijim su glavnim predstavnicima bili Jackson Pollock, Mark Rothko i Willem de Kooning, tako da je svojim stvaralaštvom stekao ugled u trima zemljama, Njemačkoj, Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. S četvrtom suprugom, slikaricom Dorotheom Tanning, 1953. godine vratio se u Francusku, gdje je i umro kao američki i francuski državljanin.
Pod utjecajem rata kojeg se opravdano gnušao i osobnih kaleidoskopskih iskustava, u simboličkome remek-djelu "Europa poslije kiše" (u privatnoj kolekciji) iz prve pariške faze, koristeći se kolažom i uljem na drvu, dočarao je vlastitu emocionalnu pustoš, fizičku iscrpljenost i strah pred razarajućim ratnim silama kako bi zapravo prikazao imaginarni reljef nove Europe, a završio ga je 1933. godine kada je Hitler došao na vlast. Nakon nekoliko godina, pretpostavlja se oko 1941., birajući ulje na platnu kao tehniku, naslikao je novu, američku inačicu pod nazivom "Europa poslije kiše II" (u vlasništvu Muzeja Wadsworth Atheneum u Hartfordu, SAD) na kojoj se među antičkim ruševinama vidi uništen, gotovo apokaliptičan krajolik što ga likovni kritičari tumače kao alegorijski prikaz razorene europske civilizacije u povijesnom kontekstu, naglašavajući ujedno da je riječ o istinski snažnome djelu koje otvara više pitanja nego što daje odgovora. Između ostalih simboličkih elemenata na platnu se ističe ptica/ljudska figura, inače, prilično česta u Ernstovim radovima kao njegov alter-ego.
Tematski obuhvaćajući sedam desetljeća povijesti XX. stoljeća, od Europe do SAD-a, filozofski je stvorio vlastiti univerzum u kojemu nalazimo jedno pored drugoga umjetnost i prirodu, ljepotu i bizarnu magičnost, kako piše na uvodnim stranicama kataloga milanske izložbe s više od 400 eksponata, postavljenih u devet prostorija prema kronološkom načelu.
Devet snažnih tema
Dadaizam u Kölnu, nadrealizam u Parizu, izgnanstvo u Ameriku i povratak u Europu četiri su glavne etape umjetnikova životnoga i stvaralačkoga puta, izravno povezane s devet snažnih tema koje su ga odredile, a to su: kopernikanska revolucija (misli se na 1919. godinu), unutar vizije, kuća u Eaubonneu (gdje je živio s Paulom i Galom), Eros i metamorfoza, četiri elementa (zrak, zemlja, voda i vatra), priroda i vizija, zadovoljstvo stvaranja formi/na zadovoljstvo oka, pamćenje i čudo, te kozmos/kriptografija.
Neki od radova desetljećima nisu izlagani, a cjelokupna milanska izložba trebala bi posjetiteljima omogućiti svježiji uvid u rad ovoga doista svestranoga umjetnika, čiji su interesi nadilazili područje likovne umjetnosti, jer su se ticali književnosti, filozofije, alkemije i prirodnih znanosti, čineći mu život i djelo bezvremenskim i stalno podložnim novim istraživačkim perspektivama.
A Europa? Što će biti s njom (poslije kiše)? Europa, naravno, nije Europska unija, pa možda ima više nade za nju (i sve nas), iako se katkad nepravedno čini da je riječ tek o idealu kojemu su se domislili razni umjetnici i mislioci u svojoj borbi protiv tiranije, gluposti i moći. Prema grčkoj mitologiji, podsjećam, Europa je bila predivna fenička kraljevna koja je stekla status božice na Kreti kamo ju je Zeus na svojim leđima odveo nakon što ju je zaveo i obljubio, stoga upravo na Kreti treba tražiti začetak europske civilizacije. Upravo o tome idealu piše osnivač međunarodnoga centra za intelektualno promišljanje i poticanje zapadnjačke kulturne i filozofske rasprave, Instituta Nexus, nizozemski autor Rob Riemen u svojemu sjajnom eseju "Povratak Europe: njene suze, djela i snovi". Sasvim slučajno, vjerovali ili ne, isti je izdavač eseja spomenutoga na početku članka i ovoga drugog, pa vam predlažem da ih oba pročitate i, dakako, nastojite posjetiti prvu talijansku retrospektivu Maxa Ernsta u Milanu - otvorena je do kraja veljače!
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
