KOMENTAR ZAMJENIKA GLAVNOG UREDNIKA

ZORAN MILANOVIĆ, predsjednik koji se usudio dirnuti u nedodirljive

| Autor: Ivor BALEN
Komentar Ivora Balena

Komentar Ivora Balena


Kada je u pitanju Zoran Milanović, jedno je sigurno: ili ga volite, ili ga ne podnosite. I sigurni ste da će uvijek reći nešto zanimljivo, pogotovo u usporedbi s njegovim epskim antipodom, nekadašnjim kolegom iz Ministarstva vanjskih poslova i manje-više vršnjakom (Milanović je stariji tri i pol godine), Andrejom Plenkovićem. Dok premijer mnogo više sliči na ono što se na ovim prostorima ukiseljeno smatra da političar treba biti, predsjednik je pokazao da to nužno nije dosadni ispucavač bljutavih fraza i licemjerni kalkulant koji će u 3 popodne reći da je noć samo ako od toga ima neke koristi, a pogotovo ako će se dodvoriti nekoj većoj grupi birača. 

Nekad su, sjetit ćemo se, pogotovo tamo 90-ih i prije, političari morali biti kronično uštogljeni i beznadno ozbiljni, kao da svaki dan završava još jedan svjetski rat. Šale iz njihovih usta bile su česte kao pomrčina sunca, a međusobni obračuni protkani s više taktike nego Dalićeva reprezentacija na ovogodišnjem Euru. Pazilo se na svaki detalj i narod je na to navikao. Svaku večer u 19.30 slušalo se uvijek iste poruke koje su cijedile iz uvijek jednako krutih lica. 

Od onda do danas bilo je tu još zabavljača i osobenjaka, ali nikad nitko od njih nije obnašao tako visoke pozicije kao Zoran Milanović. Dok se kao premijer još i suzdržavao, pa su njegove verbalne diližanse jurile po stazama hrvatske političke prerije tek s vremena na vrijeme, kao predsjednik se potpuno "outao" i sada puca iz svih pištolja. U toj silnoj paljbi on promašuje brojne mete, ponekad puca u prazno, pa sam sebi u stopalo, ali često pogađa cilj. A ti ciljevi u pravilu nisu prvoloptaški ziceri, smečevi i zakucavanja, golovi s tri metra kada golmana nema na vratima i kontranapadi pet na jedan, na kojima je karijere izgradila cijela plejada hrvatskih političara, građanskih aktivista i novinara-komentatora. Milanovićeva najveća vrijednost je upravo u tome što se drznuo krenuti jedan na pet, lobom prebaciti Ivu Karlovića i gađati rašlje iz slobodnjaka s 35 metara preko živog zida. Usudio se uprijeti prstom u nedodirljive svetinje hrvatskog javnog života, što je potez vrijedan svake pažnje, koliko god je izvjesno da će te iste svetinje bez problema raskomadati Milanovića, kao što su raskomadale svaku drugu prijetnju koja se pojavila na njihovom slobodarskom obzoru. 

Nakon Franje Tuđmana u Hrvatskoj su ograničene ovlasti predsjednika države i od tada je pravi šef republike premijer, a uloga ovog drugog, premda nikad do kraja razjašnjena, postala je minorna. Međutim, ostala je činjenica da je predsjednik izabran izravno, u pravilu od relativno velikog broja ljudi, te kao takav predstavlja, ako ništa drugo, sveprisutnu ikonu s jakim biračkim zaleđem koju se sluša i poštuje. Najbolji primjer za to bio je Stipe Mesić, za sada jedini predsjednik nakon Tuđmana koji je dobio drugi mandat i koji je, usprkos prilično proturječnoj prošlosti, uspio postati miljenik ljevice, moralna vertikala i bastion normalnosti nakon HDZ-ovog ludila 90-ih. Ni Mesić nije imao ovlasti, ali je oko sebe širio dobre vibracije, a u njegovom desetljeću izgrađena je ili osnažena kritička misao takozvanog nevladinog i neovisnog, a zapravo očigledno politički obojanog NGO establišmenta i određenih vještih pera, formiranih još ranije i uglavnom pod kapom splitskog satiričkog lista Feral Tribune. Neprijatelj broj 1 u državi postao je desničarski nadri-rocker Marko Perković Thompson, a tema svih tema borba protiv njegovog i općedruštvenog koketiranja s ustaštvom, ili pak izravnog simpatiziranja ustaštva, kao i protiv fašizma i neofašizma uopće. 

Iste te skupine kasnije su nastavile promovirati tipične ideološke ideje kao što su LGBT prava i pravo na pobačaj, a s druge strane političkog plota pojavile su se kontraudruge poput "U ime obitelji" i njima sličnih, koje su promovirale sve suprotno od ovih prvih. I koliko god se u tom prvom, nazovimo ga ljevičarskom taboru, trudili predstaviti kao progresivni, civilizirani i nadasve tolerantni, njihov intelektualni doseg ipak nije bio dovoljan da u nekom, bilo kojem trenutku kažu dosta i pokušaju pronaći točke pomirbe i razumijevanja, što se od njih i očekivalo s obzirom da ne prestaju promovirati ljubav i dobro. Umjesto toga, strane su se zakopale u rovove, spremne gledati one druge isključivo kroz ciljnike na snajperu. To je, eto, tolerantna Hrvatska nama dala: nismo uspjeli biti tolerantni čak ni prema vlastitim susjedima ako su se usudili razmišljati drugačije od nas.

I u toj podjeli, koja se činila čeličnom i čvrstom kao najdeblji kavez u Alcatrazu, pojavio se predsjednik Zoran Milanović.

Jer Milanović se odlučio obračunavati sa svima: i jednima i drugima iz naoko nepremostive hrvatske podjele, usprkos činjenici da dolazi, barem načelno, s ljevice, i što su ga, kontra u to vrijeme prilično izgubljene Kolinde Grabar Kitarović, izrabrali mahom birači s tog dijela političkog spektra. Pa se tako Milanović, kojeg zamišljamo kako zapjenjenih usana i crvenih jagodica nemilice udara u tastaturu s dva kažiprsta, pretvorio u Facebook predsjednika koji tu i tamo nešto kaže i u mikrofone, ali uglavnom komunicira preko statusa. I tako se, preko mreže, kad je valjda najopušteniji i, rekli bi neki, najluđi, odlučio sukobiti čak i s notornim mainstream velikanima, gigantima lijeve i civilne scene kao što su udruga B.a.b.e. i Boris Dežulović. 

Riječ je naime o toliko grandioznim veličinama u hrvatskom javnom prostoru, malim bogovima koji hodaju, pišu, pričaju i izazivaju divljenje kad god se pojave ili objave neku rečenicu. Je li Milanović bio u pravu u svojim raspravama s njima? To zapravo uopće nije ni važno. Važno je da se netko dovoljno javno vidljiv konačno drznuo dirnuti u nedodirljive, u one koji vječno kritiziraju, ali se za njih prešutno podrazumijeva da su uvijek u pravu i da ne mogu pogriješiti, ma što govorili, radili i pisali. Ako doista želimo biti normalno društvo, moramo prihvatiti da svatko tko djeluje u javnom prostoru zaslužuje i mora prihvatiti kritiku. Svjesno ili nesvjesno, čini se da naš normalni predsjednik jako puno čini da to tako i bude. 

Za Milanovića se može reći štošta, ali nikako ne i da je ziheraš. Iz dana u dan on plovi u nepoznato i nikad se ne zna gdje će završiti. Predsjednik istraživač ljudskog strpljenja, ali i novih mogućnosti za razvoj hrvatskog društva. U svakom slučaju prvi kojeg se više ne može jasno strpati ni u ljevicu, ni u desnicu. Ima simpatizere na obje strane i to je ono što sigurno jako živcira Andreja Plenkovića, ako se taj čovjek uopće može živcirati. 

Ovaj kratki portret Zorana Milanovića, ili bolje rečeno analizu prvih godinu i pol dana njegovog mandata, nemoguće je završiti bez osvrta na gotovo svakodnevne sukobe s premijerom. Priča njih dvojice je gotovo pa filmska, poznaju se iz davnih dana kada su kao mladi politički lavovi krenuli graditi karijere u kojima su napredovali do najviših vrhunaca. Plenković je dva puta pobijedio Milanovića, ali ovaj se vratio iz mrtvih trijumfiravši na izborima za koje su mnogi mislili da ih nikako ne može dobiti. Ta zajednička prošlost sjajan je temelj za vječne tenzije, dosjetke i verbalna nadigravanja, od mame lekarke i dede ustaše na dalje, zbog čega čak i anemični Plenković ponekad postaje vividno zanimljiv. Ali ta Milanovićeva velika prednost, to što je rječitiji, duhovitiji i življi, u svakom trenutku može postati velika mana. Jer, kada su u pitanju političari, ne zaboravimo na što su Hrvati desetljećima navikli. Stoga je Plenković uvijek bio onaj kojeg biste radije slijedili od krize do krize, a Milanović onaj kojeg biste radije slijedili od kafića do kafića. 

A kada pogledamo kakva im je konkurencija, onda postaje jasno da i takvi nesavršeni prave konkurencije zapravo ni nemaju. Od kada je Ivo Sanader skrenuo na drugu stranu zakona, Hrvatska nije imala boljih i vještijih političara od sadašnjeg predsjednika i premijera. Svaka čast našem velikom Puljaninu, ali ako se SDP doista želi vratiti za kormilo Hrvatske i usput osigurati da nitko ne umre od dosade gledajući sučeljavanja, jedino rješenje je - Zoran Milanović. 

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini