U dosad poznatim pisanim dokumentima vezanim za pazinski hospicij ne spominje se da su u njemu djelovali antunovci, ali njihovi grbovi na nadgrobnim pločama, danas ugrađenim u zid starog groblja, svjedoče o njihovoj nazočnosti u srednjovjekovnom Pazinu. Stoga se može zaključiti da su se i tadašnji Pazinci liječili čudotvornim vinima i drugim napicima iz antunovske ljekarne

Siječanj, prvi mjesec u godini, u istarskoj je tradiciji posvećen sv. Antunu, zato se i naziva Antonšćak, a blagdan sv. Antuna slavi se 17. siječnja. Tog se dana obilježava spomen na sv. Antuna, koji se u ikonografiji prikazuje kao starac s velikom sijedom bradom, opatskim štapom i zvoncem u ruci, nerijetko s plamenom na dlanu i praščićem uz noge. To je sv. Antun opat, isposnik iz četvrtog stoljeća koji je živio u Egiptu, u pustinji, u špilji, prozvan ocem istočnog monaštva. Posvuda, a osobito u seoskim i stočarskim krajevima, omiljen je svetac, a štuje se kao zaštitnik stoke i ljudi od kužnih bolesti.

Praščić, zvonce i plamen

Njegov je atribut štap jer je bio opat, poglavar monaške zajednice, a opati su od davnina, prije biskupa, kao znak vlasti nosili štap. No, zašto su mu ostali atributi praščić, zvonce i plamen? U srednjem je vijeku u Europi djelovao samostanski red bolničara (hospitalaca) sv. Antuna, poznat i pod imenom antunovci ili antoniti. Red su 1095. godine utemeljili Gaston iz Dauphinéa i njegov sin u znak zahvalnosti za čudotvorno sinovo izlječenje od bolesti, kasnije nazvane Antonova bolest. Za ozdravljenje Gastonova sina zaslužan je, prema vjerovanju, bio reljef sv. Antuna, stoga su u blizini crkve sv. Antuna u Saint-Didieru de la Mothe izgradili bolnicu koja je kasnije postala središte antunovaca. Redovnici su bili odjeveni u crni habit s plavim T (grčki tau, simbol Boga) ili križem sv. Antuna. Sličnih je boja bio i njihov grb, na kojem se na zlatnom polju nalazilo plavo slovo T, zapravo križ sv. Antuna.

Gastonovi su sljedbenici 1218. od pape Honorija III. primili redovničke zavjete, a od pape Bonifacija VIII. 1297. regulu sv. Augustina. Antunovci su u 15. stoljeću imali oko 370 bolnica uglavnom u Francuskoj, Španjolskoj i Italiji, ali i nekim njima susjednim zemljama. Red je Crkvi dao brojne uglednike i prelate, a među njihovim je povlasticama bila i skrb o papinom domaćinstvu. Kako to obično biva s bogaćenjem reda, popustila je disciplina pa je on 1616. reformiran, a 1777. sjedinjen s redom malteških vitezova, a tijekom Francuske revolucije u potpunosti je ugašen.

Antunova bolest

Tijekom srednjeg vijeka antunovci su imali velike zasluge u liječenju ljudi, osobito za epidemija kuge i drugih zaraza. No, osobit su glas stekli liječenjem ljudi od bolesti zvane Mal Anton, Antunova bolest, ples sv. Antuna ili vatra sv. Antuna. Ta se bolest očitovala visokom temperaturom i živčanim napadajima od kojih se cijelo tijelo trzalo, a udovi poskakivali. Kasnije se ustanovilo da je to ustvari bilo trovanje izazivano alkaloidima snijeti na raži koja je mljevenjem dolazila u brašno i naposljetku u kruh. Antunovci su ovu bolest liječili u skladu s običajima srednjovjekovne medicine, svojevrsnim čarobnim napitkom. Spravljali su ga od vina iz svojih vinograda u koje su, dok je mošt još vrio, umakali svoju najveću relikviju, dio lopatice sv. Antuna pustinjaka. Potom su to specijalno ljekovito vino raznosili po cijeloj Europi i davali bolesnicima kao lijek.

U gradovima su antunovci imali pravo držati svinje koje su slobodno šetale ulicama, među narodom zvane svinje sv. Antuna, jer su prema hagiografiji sv. Antuna pustinjaka opsjedali razni zli demoni, poprimivši među ostalim i oblik svinje. Budući da je sv. Antun uspio savladati svinju i vratiti joj njezinu miroljubivu narav, svinje antunovaca imale su privilegiranu i važnu ulogu u srednjovjekovnim gradovima. Čistile su ulice i trgove hraneći se otpacima, a često su nosile zvono kao znak vlasništva antunovaca. Na blagdan sv. Antuna, 17. siječnja, nakon blagoslova te su svinje ubijane gotovo ritualno, udarcem sjekire po glavi, a meso je razdijeljeno siromasima. U mnogim su gradovima bolnice reda sv. Antuna uzgajale svinje čije je meso korišteno kao hrana za bolesnike jer su ih ljudi smatrali blagoslovljenim i nerijetko ljekovitim, zbog čega bi se često o njih u prolazu očešali.

Nekadašnji hospicij

U našim krajevima trag antunovcina nalazimo jedino u Pazinu. Ondje se nedaleko od župne crkve sv. Nikole nalazi nekadašnji hospicij, ubožnica, bolnica s kapelom sv. Antona pustinjaka. Taj je hospicij bio utemeljen 13. svibnja 1544. oporukom pazinskog kapetana Hansa Moscona iz 1541. godine. On je hospiciju oporučno, za zbrinjavanje nemoćnih, staraca, bolesnika i djece bez roditelja, ostavio zemljište, kuću, vinograde i mlin na Pazinčici, a za izvršitelje oporuke imenovao je sina Cristofora i svog šogora, Cristoforova ujaka Guglielma Prampergera. Oni su, izvršivši oporuku, na pročelje hospicija postavili grbove svojih obitelji koji i danas ondje stoje svjedočeći o njihovom djelu.

Nakon što su Mosconi izumrli, 1579. ubožnica je prešla u općinsko vlasništvo. U dosad poznatim pisanim dokumentima vezanim za pazinski hospicij ne spominje se da su u njemu djelovali antunovci, ali njihovi grbovi na nadgrobnim pločama, danas ugrađenim u zid starog groblja, svjedoče o njihovoj nazočnosti u srednjovjekovnom Pazinu. Stoga se može zaključiti da su se i tadašnji Pazinci liječili čudotvornim vinima i drugim napicima iz antunovske ljekarne.

Nakon zatvaranja hospicija zgrada je preuređena za stanovanje, a hospicijska kapela posvećena sv. Antunu pala je u zaborav. U njoj je godinama djelovala kamenoklesarska radionica pa je za potrebe klesarije poprilično devastirana. Danas je u njoj okupljalište mladih koji su u dijelu nekadašnje kapele uredili dnevni boravak. Nažalost, u planovima Grada Pazina, a niti biskupije Porečke i Pulske nema spomena niti naznaka da bi se pazinska kapela sv. Antuna u dogledno vrijeme mogla urediti. Bilo bi dobro da se kapeli Sv. Antona, koja je desetljećima bila radiona, vrati autentičan izgled i, ako Crkva nema interesa za nju, da se u obnovljenoj kapeli uredi neki primjereni kulturni sadržaj, tim više što je ona jedino svjedočanstvo djelovanja antunovaca u Istri.  (Mirjan RIMANIĆ)