Do 19. st. postojala su u Istri samo lokalna rješenja vodoopskrbe: lokve, javne cisterne, bunari i manji lokalni vodovodi. Planovi za gradnju istarskog vodovoda krenuli su 1924. godine, projekt je izradio inž. Gino Veronese, gradnja je počela 1930. da bi nakon tri godine u funkciji bio vodovod od Buzeta do Buja

Vodovodi (aquaeducti) građeni su već u rimsko doba, ali su u Istri poznati samo u Puli - Nimfej, s tragovima kraj nekih raskošnih ladanjskih vila: Zorna u porečkoj Zelenoj Laguni, Valbandon. Nimfej je definitivno bio najveći izvor vode, u blizini amfiteatra i samog mora, gdje se voda iz izvora skuplja u mramorni "bazen". Oko ovoga izvora prije tri tisućljeća nastao je najveći istarski grad.

Izvor oblikovao izgled Pule

Položaj izvora neposredno je utjecao na oblik grada koji se kružno razvijao oko njega. Pula je imala četiri vodospreme kojima je omogućeno da opskrbljuju vodom dijelove grada koji su znatno iznad nadmorske visine Nimfeja. Jedna je vodosprema otkrivena 1911. godine, u unutrašnjosti mletačkog kaštela; dubina joj je 25 metara. Jednu je vodospremu financirao Lucije Menacije Prisk koji je u 2. st. dao Puli više od 30 kilograma zlata za opskrbu vodom gornjeg i donjeg dijela grada. Nekadašnji Fons Nymphae, s kojeg se tehnološki vrlo naprednim sustavom vodom opskrbljivala cijela rimska kolonija, proširen je 1860. kada je Pula postala glavna austrijska ratna luka. Nad izvorom je tada izgrađeno crpilište. Najstariji pulski izvor koristio se za vodoopskrbu sve do 1985. godine, kada je zatvoren zbog onečišćenja. Prostrana i raskošna rimska vila na prevlaci Rta Zorna u porečkoj Zelenoj laguni podignuta je u 2. st. Voda je do vile dolazila vodovodom iz obližnjih funtanjanskih izvora žive vode. Vila je imala dva peristila i raskošno uređene terme, a gat nije služio samo žiteljima vile, već i za opskrbu vodom brodova koji su plovili uz zapadnu obalu Istre. Tu se nalazila vodovodna stanica s bazenima koji su se punili slatkom vodom iz Funtane. Brodovi, naime, nisu mogli pristati u plitkoj uvali, Puntici, kod izvora. Do 19. st. postojala su samo lokalna rješenja vodoopskrbe: lokve, javne cisterne, bunari i manji lokalni vodovodi.

Planovi gradnje istarskog vodovoda

Planovi za gradnju istarskog vodovoda krenuli su 1924. godine kada je osnovan Odbor za pitku vodu triju Venecija. Trebalo je urediti kanale, cestovno povezati teritorij te dovesti vodu do svakog mjesta. Projekt je izradio inž. Gino Veronese koji je tada bio član Odbora za pitku vodu. Opskrba Istre bila je temeljena na Veronesijevoj ideji da se koristi voda s izvora Sv. Ivan koji se nalazi u Buzetu. Njime bi se opskrbila skoro cijela Istra. Istarski sabor je još 1864. godine donio Pokrajinski zakon o opskrbi Istre vodom potrebnom za život i ruralnu ekonomiju, kojom su počeli postupci poboljšanja vodoopskrbe u Istri. Nakon toga, 1870-ih godina, Bečka vlada je odobrila godišnju subvenciju za gradnju pojilišta za stoku te gradnju cisterni, a 1880. izrađeno je izvješće u kojem je prikazano stanje vodoopskrbe duž cijelog poluotoka. Predložena je gradnja lokalnih vodovoda te bušenje arteških bunara i mehaničko podizanje vode. Međutim, to nije bilo lako izvedivo zbog lošeg ekonomskog stanja.

Napokon, početkom 20. st. dolazi do pomaka. Uz Pulu i Kopar, lokalni vodovod napravljen je u Buzetu, a nakon toga vodovod dolazi u Poreč, Rovinj i Pazin. Istarski vodovod je nastao kao ruralni vodovod, jer je Istra bila uvrštena u melioracijska područja. Postojao je Konzorcij za zemljišno uređenje Istre s glavnim ciljem izgradnje vodovoda. Projekt je ostvaren sredstvima za zemljišno uređenje jer je dobivanje pitke vode bio preduvjet razvoja poljoprivrede koju je tadašnja vlast nametala.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam