U predgovoru prvog izdanja biografije „Budimir Lončar od Preka do vrha svijeta“, napomenuo sam da završetak moga bavljenja Lončarom i vanjskom politikom u vrijeme Hladnog rata i svijeta globalne civilizacije ovim radom nije završen. Nisam, ipak, mislio da će do drugog izdanja biografije proteći jedva mjesec dana. Za povjesničara malog jezika, iz malene historiografije, koji piše opsežne knjige koje nisu fikcija, to je svakako ohrabrenje. U odnosu na prvo izdanje, u ovom je ispravljeno nekoliko detalja. Vjerojatno najzanimljivije su opsežne dopune na temelju dva transkripta iz Ureda Predsjednika Hrvatske. Naime, nakon višegodišnjih nastojanja, obećanja različitih administracija, tek 1.srpnja 2020. predsjednik RH Zoran Milanović donio je odluku da se deklaficira arhivsko gradivo iz arhivskog fonda HR-HDA-1741, ono gdje se čuvaju transkripti iz ureda predsjednika Franje Tuđmana. Riječ je o, doduše, samo dva zapisnika (jedan od 36, a drugi 35 stranica) a, kako su rekli u Hrvatskom državnom arhivu, drugih zapisnika nema. Kako su razgovori Lončar-Tuđman vođeni u rujnu 1990, pa 1991, potom 10. kolovoza 1992., za nadati se da će se i ti zapisi jednom pojaviti i da će, ako već ne meni, nekom drugom istraživaču biti dostupni“.

Napisao je to u predgovoru drugom izdanju, a i ispričao nam je za vrijeme posjeta Balama, gdje je sudjelovao na dodjeli nagrade toj Općini za promicanje lokalne samouprave, poznati povjesničar Tvrtko Jakovina, autor biografije o Budimiru Lončaru, zadnjem ministru vanjskih poslova Jugoslavije, Hrvatu koji je ostvario impresivnu diplomatsku karijeru i gotovo se sedam desetljeća, i formalno i neformalno, ali prije svega uspješno i učinkovito, kretao u vječno zamršenom labirintu svjetskih političkih i diplomatskih odnosa. Lončarov život doista bi mogao poslužiti kao predložak za scenarij kvalitetnog političkog trilera ili barem političke drame s puno originalnih situacija u kojima se događala i rješavala sada već politička povijest pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina. Nesumnjivo, Lončar je vjerovao u Jugoslaviju i Tita, i služio im je dokle god je to smatrao primjerenim. No, zanimljivo, bio je blizak i s Tuđmanom koji ga je, po svemu sudeći, cijenio i respektirao. Povjesničar Tvrtko Jakovina zasigurno je najbolji poznavatelj Lončarovog života preko kojeg je, punih 16 godina razgovarajući s njime u pripremi opsežne biografije, ušao u srž zbivanja na jugoslavenskoj, europskoj i svjetskoj političko-diplomatskoj pozornici.

- Zanimljivo da u drugom izdanju Lončarove biografije, koja je upravo izašla, detaljnije spominjete i njegove kontakte s Tuđmanom kad razgovaraju o privatnim stvarima, posebno Lončarovim problemima u Hrvatskoj.

- Još 1996. godine Tuđman je pitao Lončara treba li mu pomoći oko Zadra, raspitivao se koga ima u Dalmaciji. Sestra mu je bila u 90. godini. „... ima desetero djece, oni su ti veliki Hrvati“, rekao je Lončar. „Ono što je bilo neugodno, prošlo je“. „Ne maltretiraju ih valjda?“, pitao je Tuđman. Lončar je rekao da bi volio „da me jedino ne smetaju, ništa drugo“. „Znaš kako je to, ljudi žive od mržnje“.

- Tuđman je, znači, pokazivao interes za Lončarov privatni život?

- Da, moglo bi se tako reći. Zadar i Preko spominjali su se i 10. rujna 1997. „Imaš li nekih problema dolje?“, pitao je ponovo Tuđman. Ovoga puta, odgovorio je Lončar, u Zadru su ga dočekali s „velikom pažnjom, posjećivali me, došao me vidjeti jedan stari čovjek, dr. Šime Mazić, bio je i član HDZ-a i došao da me pozdravi, izrazio poštovanje...“. Obnovili su Lončarevi do tada kuću, a on je u razgovoru izrazio nadu kako se sada „valjda neće nešto pojaviti“. Vikendica Lončarovih u Preku je, naime, početkom devedesetih bila posve opljačkana, iako je krov ostao na mjestu.

- Njihovi razgovori su se odvijali i u drugom dijelu 90-ih godina, u principu daleko od očiju javnosti, na Pantovčaku.

- Tuđman je s Lončarom, kojeg je zvao Bude, 10. studenog 1996. i 10. rujna 1997. razgovarao o svijetu, o položaju Hrvatske, o Bosni i Hercegovini i Sjedinjenim Državama. Od Lončara je 1996. htio čuti „malo tvoje zamjerke o hrvatskoj diplomaciji“, a onda „o mogućnosti, načinu tvog odnosa i angažiranja oko Hrvatske“. „Reci mi, molim te, kakva mogućnost postoji za tvoje malo neposrednije angažiranje na Hrvatskoj?“, pitao je Tuđman. Neizravni angažman, kakav već ima, možda je najkorisniji, smatrao je Bude. Možda je bolje da se detalji susreta ne objavljuju, jer će to biti kritizirano… „Povremeno ću dolaziti u zemlju, malo se pojaviti kao savjetnik, konzultant nekih firmi koje dolaze u Hrvatsku, da imam formu“, rekao je Lončar. Susresti su se mogli i izvan zemlje, bude li Tuđman dolazio u Maleziju i Indoneziju. „Mislim da je bolje da ovo ostane ovako u diskreciji, pa ćemo vidjeti. Ti daj instrukcije Šimonoviću“, tada budućem stalnom predstavniku Hrvatske u UN-u.

- Komunicirali su, znači, i preko Šimonovića?

- Tako je, Ivan Šimonović bio je jedna od osoba preko koje je Lončar, tada u New Yorku, izravno komunicirao s Tuđmanom. Godinu dana kasnije, Lončar je potvrdio da se viđa sa Šimonovićem. „... vrlo vješt i sposoban čovjek.“, rekao je. „I Nobilo“, kojeg je 1996. Lončar opisao kao „vrlo ozbiljnog, misaonog čovjeka... vrlo, vrlo vještog“, - „ima dobar ugled, ali ovaj (Šimonović) je komunikativniji, još malo je življi, a vrlo kompetentan, govori sjajno engleski.“

- Lončar je očito imao formirana mišljenja o značajnijim ljudima hrvatske diplomacije.

- Po njegovom mišljenju, Miomir Žužul, ambasador u SAD-u od 1996-2000, bio je „suviše preokupiran unutrašnjim odnosima, više unutarnjom politikom Hrvatske nego možda njenim položajem kod Amerike“. „Dobro zapažanje“, odgovorio mu je na to Tuđman.

- Što je mislio o Mati Graniću?

- Ministar vanjskih poslova Mate Granić, kako je Lončar prosuđivao, bio je „kompetentan, precizan, dobar sugovornik, ne možda čovjek velikih idea, ali ima dosta dobar rejting“. Rekao je Tuđmanu i ovo: „Smatraju ga naravno tvojim čovjekom, čovjekom tvog povjerenja, očito ti po mentalitetu i intelektualnoj strukturi odgovara“.

- Vladimir Drobnjak?

- Možda najpohvalnije Lončar je u razgovoru s Tuđmanom opisao upravo Vladimira Drobnjaka: „Bio je Mediteranac, žovijalan, pokretljiv, okretan, šarmantan, brze reakcije“. Talijani su pohvalno govorili o Davorinu Rudolfu u Rimu, a tako se govorilo i o Čičin Šajnu u Londonu.

- Lončar se vješto kretao u raznim društvima i institucijama. Tuđman je od njega svašta mogao doznati, i dobre i loše stvari.

- To je istina. Lončar mu je, recimo, prenosio i kritike iz Svjetskog židovskog kongresa. Tuđmana su kritizirali kako je dobio medalju Žukova za antifašističku borbu, a onda je rehabilitirao dvojicu ustaša. Tuđman se na to lecnuo. „Kojih ustaša? Kojih ustaša, nema ni spomena... Reci im da ne govore gluposti...“.

- Lončar ga je posebno dobro brifirao oko SAD-a.

- Amerikom se Lončar u životu najviše bavio, tamo je, konačno, živio više od desetljeća. Detaljno se 1996. razgovaralo o Americi i kandidatima za državnog tajnika, državnog sekretara za obranu. Bill Clinton tek je pobijedio na drugim izborima. Lončar je o mjestima gdje se u SAD-u odlučuje govorio detaljno, objašnjavao koja je uloga sveučilišta, koja pojedinih dijelova vlasti. SAD u Hrvatskoj vide stabilizatora Jugoistočne Europe zbog ljudskog i povijesnog potencijala. Žele da Hrvatska bude stabilna, demokratska, vojno sposobna, korak ispred drugih po prosperitetu. Zato su Amerikanci smatrali da bi bilo dobro da bude više pluralizma, da opozicija dijelom uđe u vlast, bez obzira što nikome nije bila sporna ključna uloga Tuđmana. Lončar tada kaže Tuđmanu: „Tu će se sada pojavljivati nesporazum između vas i njih. Oni smatraju da Hrvatska ne može okrenuti leđa ovom prostoru dolje, jugoistoku Europe, i to iz više razloga: Hrvatska je tu gdje jest, Hrvatska treba dublje u sve dijelove Europe, treba braniti položaj Muslimana. SAD je protiv stvaranja islamske države, ali su za spas Muslimana kao etničke grupacije“. Baš oko ovoga – vjerske ili etničke – razvila se kratka rasprava s Tuđmanom. Vjerska je komponenta Washingtonu, govorio je Lončar, važna tek onoliko koliko je riječ o ljudskim slobodama. Hrvatska bi trebala spriječiti klizanje u islamizam, ali Bosna, obvezali su se Amerikanci, „mora biti država“. Dokad, „to je druga stvar... Ali, recimo, za jedan period oni hoće da obrane nju kao cjelinu“, rekao je Lončar, kako piše u transkriptima iz Ureda PRH. Tako će se najlakše poraziti ideja Velike Srbije, ali i riješiti pitanje Muslimana.

- Zanimljive razgovore Lončar i Tuđman ponovno su vodili 1997. i ponovo su Bosna i Hercegovina i Sjedinjene Američke Države bile središnja tema.

- Ono čega u zapisnicima nema, a o čemu se prema Lončarovom sjećanju također ozbiljno razgovaralo, bilo je pitanje Istočne Slavonije. Hrvatska se trebala suzdržati od bilo kakve vojne akcije.

- Što kaže Lončar, tko je to eksplicitno tražio?

- Bila je to poruka Thomasa R. Pickeringa, jednog od najboljih američkih diplomata, čovjeka koji je ponajbolje ilustrirao kako je diplomat samo jednim dijelom predstavnik zemlje, a sve drugo je rezultat njegove osobnosti i rada, on mora biti zanimljiv sugovornik, ugodan. Pickering, koji je oscilirao između jastrebova i onih koji su zastupali gledanja Georga Kennana, bio je ugodan, srdačan, odlično informiran i blisko povezan s Lončarom. U drugom Clintonovom mandatu, Pickering je bio čovjek broj tri u State Departmentu. Taj isti Pickering, stalni predstavnik SAD-a u UN-u krajem Hladnog rata, s Lončarom se upoznao tijekom krize u Iraku. Tada su, naime, blisko surađivali. Poruke o mirnoj reintegraciji Istočne Slavonije preko Lončara je Tuđmanu prenosio i general Jacques P. Klein, koji je želio ublažiti predsjednikovu nervozu.

- Puno vremena, čak 16 godina, posvetili ste istraživanju i pisanju biografije Bude Lončara. Dugo je to trajalo, možda i predugo. Nije li moglo brže?

- Osobno nemam krizu stvaralaštva, ne pišem teško. Nije bio problem ni u nedostatku vremena nego se naprosto dugo nismo slagali što pišemo. Imao sam dojam da Lončar misli kako je pisanje knjige, zatvorene biografije koja ima početak i kraj, nekakvo uokvirivanje, dok on, istodobno, neprestano razmišlja o budućnosti i bilo kakvo ukoričenje mu je nepodnošljivo. Onda je smatrao da je nedovoljno atraktivan za biografiju, jer mu je život bio bez dramatičnih uspona i padova, odvijao se isključivo u okviru diplomacije. Kao, ništa se tu, po njemu, nije posebno događalo; krenuo je kao konzul i završio kao ministar. To, međutim, nije bilo i moje gledanje.

- Je li on doista tako skroman i samozatajan?

-Pa, pomalo i jest. On je, na primjer, kad se knjiga pojavila, dao poneki intervju. No sada, kad su ga zvali oko Trumpa, rekao je novinarima – reći ću vam što mislim, ali me nemojte citirati jer me bilo previše u medijima i to pozitivno. Možda je to i „stara škola“.

Tvrtko Jakovina (Snimio Milivoj Mijošek)

- Koliko je on kao diplomat ustvari velik i značajan? Činjenica je kako je oblikovao i provodio jugoslavensku, ali i dio hrvatske vanjske politike.

- Puno o tome govore tekstovi na koricama njegove knjige koji je preporučuju za čitanje. „Blurbove“ su dali bivši američki državni tajnik i više od toga Henry Kissinger, bivši šef Arapske lige Moussa, bivši predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov, bivši ministar francuskih vanjskih poslova Roland Dumas. On i Kissinger su Lončarovi vršnjaci, Gorbačov je tek nešto mlađi, dok je egipatski ministar vanjskih poslova Amr Moussa za njih poput dječaka, iako ima preko 80 godina.

- Velika imena.

- Ostati prisutan i u dobrim odnosima s ljudima koji su bili ozbiljni diplomatski igrači i opinion makeri na svjetski razini, ostati s njima u dobrim odnosima i desetljećima nakon aktivne karijere, posebno kada dolaziš iz realno male nacije, govori o tome da je riječ o čovjeku koji je ostavio ozbiljan trag.

- Danas više nema takvih diplomata od formata kao što je u svom razdoblju bio Budimir Lončar?

- Danas imamo diplomate u velikim zemljama koji se niti jednom nasamo ne susretnu s njihovim šefovima vanjskih poslova.

- Što to znači: da su diplomati lošiji ili je takva konstelacija snaga?

- Oboje. Uvijek diplomat predstavlja svoju zemlju. Ako je ona velika, iznimna i bogata, onda je i on interesantan, ma kakav je kao čovjek i sugovornik. Jugoslavija je u ondašnjem rasporedu snaga imala malo drugačiji položaj nego Hrvatska i u tom smislu bila je atraktivnija. To je u svemu neusporedivo s današnjom situacijom. Opet, nije sve u predstavljanju zemlje. Postoji nešto i u osobi, u čovjeku.

- Personaliti, karizma?

- Tako je. Budo Lončar je to imao. I ima još jednu karakteristiku koja je u diplomatskih krugovima izuzetno cijenjena.

- O čemu se radi?

- To je sposobnost da sasluša, a onda da analizu, izdvajanja važnog iz onog što se događa, sposobnost sažimanja i projekcije razvoja. Jasno je prepoznavao trendove. Pritom ima i ono nešto što ja, naprimjer, nemam.

- Što?

- Uvijek je optimističniji nego što bih ja bio! No to je stvar karaktera i toga je svjestan. Donekle je tog optimizma bilo i u doba raspada Jugoslavije.

- Kao vrhunski analitičar, kako to da nije predvidio raspad Jugoslavije? Nije li zakazao kad je najmanje smio? Je li u to vrijeme pogriješio, je li bio dovoljno „osviješteni“ Hrvat u tim vremenima?

- Da, rekao bih da je bio. I to oduvijek, ali je pitanje što se gleda pod hrvatstvom. Kao zadnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije nije bio u poziciji vođenja države, pa nije sam ni vodio vanjske politike, jer su snage oko njega, one negativne, bile dominantne. Veću političku težinu tada su imali ministar obrane i republički lideri. Ono što je on tada zagovarao na tragu je onoga što su željeli Washington i Bruxelles.

Povezane vijesti

• VERBALNI OKRŠAJ PLENKOVIĆA I GRBINA zbog stanja u pulskom brodogradilištu
• SLOVENIJA PODRŽALA GLOBALNI DOGOVOR O MIGRACIJAMA, sudjelovat će u Marakešu
• "U Hrvatskoj imamo tip nacionalizma koji ne želi imati nikakvu vezu s jugoistočnim susjedima, a istovremeno nismo stvorili neke osobite veze sa zemljama srednje Europe"